Mix

Odustajanje od volje za životom može stvarno dovesti do smrti

bijela zastava
bijela zastava Foto: Folder.hr
Psihogena smrt je smrt čiji je uzrok psihički, a ne fizički, tj. ne postoji nikakav organski uzrok za nju.

Radi se o stvarnom i strašnom stanju jer ljudi zbog nje mogu umrijeti već za tri dana nakon nekog traumatičnog događaja zbog kojeg izgube volju za životom.

Drugi je naziv za psihogenu smrt “Give-up-itis” i postoji pet faza u kojima se odvija.

Big Think prenosi studiju dr. Johna Leacha sa Sveučilišta Portsmouth u Velikoj Britaniji, koja pokazuje da ljudi mogu umrijeti tako što odustanu od volje za životom. Radi se o prvoj studiji takve vrste, čiji je fokus bio “Give-up-itis” fenomen, tj. psihogena smrt.

Kako je to moguće?

Istraživanje kaže da se “Give-up-itis” može ubrzati traumom koja se čini neizbježnom, pri čemu smrt izgleda kao racionalna i neizbježna stvar. Bez reakcije na takvo stanje, smrt se može dogoditi za samo tri dana nakon početnog povlačenja iz života.

Važno je napomenuti da ovo stanje nije isto što i samoubojstvo.

Dr. Leach tvrdi da je psihogena smrt stvarno stanje.

Ona nije samoubojstvo i nije povezana s depresijom, nego je čin odustajanja od života i umiranja obično u roku od nekoliko dana te je često povezana s teškom traumom.

Leach također smatra da bi “Give-up-itis” mogao biti uzrokovan promjenama u dijelu mozga koji kontrolira motivaciju i ciljno orijentirano ponašanje osobe – a motivacija je neophodna za suočavanje sa životom.

Ako motivacija zakaže, apatija je gotovo neizbježna.

Međutim, smrt možemo izbjeći čak i ako postanemo žrtve “Give-up-itisa”.

Različite intervencije, kao što je npr. tjelesna aktivnost, mogu osobi vratiti osjećaj stjecanja mogućnosti izbora i kontrole te tako prekinuti užasan ciklus oslobađanjem dopamina.

Dr. Leach identificirao je pet faza progresivnog psihičkog propadanja koje vodi do smrti:

  • Povlačenje iz društva

Obično prati psihološku traumu i može se smatrati načinom nošenja s traumom.

Radi se o vrlo pasivnom stanju koje je obilježeno: povlačenjem iz društvenih interakcija, bezosjećajnošću, ravnodušnošću i zaokupljenošću sobom.

Ratni zarobljenici često su u takvom stanju odmah nakon što ih se zarobi.

  • Apatija

Osoba u ovom stanju pokazuje ozbiljnu melankoliju i nedostatak energije, kao da se više ne želi očuvati. Dolazi s nedostatkom ulaganja napora u bilo što, posebno kada je u pitanju tuširanje.

  • Abulija

Događa se kada je osoba uz već ozbiljnu nemotiviranost nema ni gotovo nikakav emocionalni odgovor – do te mjere da ne želi govoriti.

Osoba postaje krajnje povučena u sebe i nema ni želju, ni sposobnost pomoći sebi ili drugima.

Dr. Leach je opisao abuliju kao “imati prazan um ili svijest lišenu sadržaja”. U biti, um se nalazi u stanju pripravnosti.

  • Psihička akinezija

Takvo se stanje postiže kada je osoba pri svijesti, ali je u tako dubokoj apatiji da čak i ekstremna bol, poput udarca, neće izazvati nikakav odgovor.

Istraživanja su pokazala kako osobe u tom stanju ne samo da se ne peru, nego često samo leže u vlastitom otpadu.

  • Psihogena smrt

To je posljednja faza progresivnog psihičkog propadanja, koja uključuje potpuno odustajanje osobe i naknadno raspadanje.

Dr. Leach objašnjava da netko tko je dostigao ovu fazu “možda leži u vlastitom izmetu i ništa – nikakvo upozorenje, nikakvo premlaćivanje, nikakvo preklinjanje ne može ga natjerati da želi živjeti”.

Kod zatvorenika u koncentracijskim kampovima ova se faza mogla prepoznati kada bi izvadili skrivene cigarete kako bi ih popušili.

Kako su cigarete bile iznimno vrijedne i mogle su se zamijeniti za stvari poput hrane, smatralo se da je osoba koja je pušila doista odustala. Njihova smrt obično bi uslijedila u roku od nekoliko dana.