Sve je to u glavi
Znanost ima savršeno objašnjenje zašto je prekid veze toliko bolan

Tupa bol, teška depresija, bezizlaznost i često nepodnošljiva tuga su neki od glavnih simptoma “slomljenog srca”, ali kao i obično, sve je u glavi!
Kada god vam netko kaže da prekinete kukati i plakati kao nekakva curica i prebolite bivšu/bivšega možete mu slobodno odvaliti šljagu jer priča gluposti koje nemaju veze s vezom. Prekidi su teški, bili oni nakon šest mjeseci intenzivne romanse ili 50 godina braka, a osim ako umjesto srca nemate računalni procesor, trebati će vam neko vrijeme da svoju dotadašnju ljubav izbacite iz sistema. I dok romantičari u nama za sve to krive srce, eter i druge mistične elemente, bol je kao i uvijek prvenstveno u glavi. Na žalost, nema magije ili brzog načina koja bi tu bol mogla trenutno izbaciti (iako litra domaće šljive svakako može pomoći… kratkotrajno!) već jednostavno treba dati vremena mozgu da sve to procesuira i izbaci van.
Prva stvar koju naš mozak radi nakon prekida jest automatski povratak u doba rane zaljubljenosti, kada je sve bilo savršeno. Sve što vas podsjeti na vašu bivšu/bivšeg, bilo da se radi o nekoj fotki ili vašem omiljenom restoranu, aktivira okidač u ventralnom tegmentalnom području mozga koji “nagrađuje” tijelo vraćanjem u to prijašnje stanje, na isti način na koji to čine nikotin i kokain. Posljedica je lučenje dopamina zbog kojeg proživljavamo osjećaj velike želje za istim emocijama i neke vrste ovisnosti o tim osjećajima, a to nas pak motivira da tražimo nove izvore te iste droge. Naposljetku tako nastaje začarani krug u kojem se gotovo nesvjesno hranimo takvim emocijama jer nam hormoni govore koliko nam nedostaje i treba ta rana ljubav, a svi znamo koliko je teško izvući se iz neke ovisnosti, poglavito emotivne!
Druga stvar koja je u ovom slučaju bitna jest fizička bol, koja nije nekakva izmišljotina slabića koji su si “zabrijali”, već itekako stvarna posljedica. Istraživanja su potvrdila kako se u slučaju prekida ne aktivira samo gore navedeni sustav “nagrađivanja” lijepim uspomenama, već i dijelovi mozga odgovorni za uzbunu tijela i osjećaj fizičke boli, iako realne vanjske stimulacije nije bilo. Naravno, kako bol osjećamo isključivo zahvaljujući mozgu, tako on i kontrolira sve one neugodne posljedice, koje uključuju bol u prsima, gubitak apetita i slabljenje imunosnog sustava. U ekstremnim slučajevima može doći i do takotsubo kardiomiopatije iliti sindroma slomljenog srca, koji može završiti tragično.
Sve je to zapravo vrlo složeni sustav kojim se naše tijelo bori protiv takve teške životne situacije, prvenstveno pokušajima da nas se kroz povratak u neka ljepša vremena veze i fizičku bol na neki način motivira da pokušamo spasiti ono što je vjerojatno nepovratno izgubljeno (ali se uz mnogo truda ipak može postići!). Naravno, sve to s vremenom jenjava i naš se mozak prilagođava novonastaloj situaciji te vrlo brzo nakon početne tragedije prespaja neurone po frontalnom režnju koji inhibiraju blesave impulse (poput pijanog zvanja bivše ili misli o samoubojstvu) i preusmjerava obrasce ponašanja, tako da bi već nakon šest mjeseci sve to trebalo biti svedeno na minimum. Uglavnom se uistinu radi samo o vremenu, iako doktorica Judy Brown sa Sveučilišta Einstein i jedna od najvećih stručnjakinja po pitanju odnosa mozga i “slomljenog srca” nudi klasičan trik za zaborav: “Kada se sjetite te osobe, umjesto fokusiranja na sve ono dobro što je imala, mislite o tome koliko je ta osoba bila loša za vas!“