Da nam se vratiti...
10 stvari koje su bile totalni hit dok smo bili u školi (i samo tada)
Svatko od nas je odrastao i kroz đačko doba prolazio u drugim vremenima, gradovima i školama, ali većina nas je dijelila neke zanimljive i specifične sitnice. Mi smo tako pobrojali 10 stvari koje su bile totalni hit svima onima koji su najljepše godine, one u školskim klupama, provodili tijekom 90-ih i početkom 2000-ih, a ako vi imate bolje i zanimljivije primjere, slobodno se javite ili zauvijek šutite!
1. Nošenje torbe na jednom ramenu
Jednostavno je da jednostavnije ne može biti: ako si bio ili si mislio da si cool, morao si nositi torbu na jednom ramenu! Nije bilo nimalo praktično i vjerojatno je jedan od razloga zašto danas hodaš pogrbljen kao orangutan i svako se jutro budiš uz probadanje u leđima, ali hej… no pain, no gain! Uz ovaj je nevjerojatan stil ruku pod ruku išlo i spuštanje naramenica tako da ti se torba klatara po guzici ili u ekstremnim slučajevima i među nižim ljudima ide čak i do koljena, ali ovo je bio otprilike jedini način da pokažeš svoj otpor prema roditeljima, školi i bilo kojem drugom autoritetu. A valjda je i to bolje nego da smo imali utoke…
2. Pisanje imena omiljenih bendova/klubova na torbu
Taman negdje u vrijeme kada si kretao u srednju prestaješ slušati glazbu kojom su te starci tlačili (Oliver Dragojević, Milo Hrnić i ekipa… ne ponovilo se!) i počinješ brijati nešto svoje. Led Zeppelin, Pearl Jam, Metallica, WASP i hrpa drugih bendova pronalaze svoj put na tvoj walkman, discman ili mp3 player, a kako bi svima drugima pokazao koji je tvoj đir, morao si to napisati (ili prišiti) na torbu. Korektorom, po mogućnosti! Bilo je tu i onih koji su rokali Dinamo/Hajduk ambleme ili na neki drugi način pokušavali dokazati svoju pripadnost određenoj supkulturi, a ove bi fore uglavnom nestale jednom kada je obavezno školovanje završilo. Zamislite samo kako bi to izgledalo da na posao u banku dođeš s torbom na kojoj crnim markerom piše Cradle of Filth?!
3. Crtanje i pisanje po rukama svojih kolega
Slušati na satu je bila jedna od najnekulerskijih stvari koje si mogao napraviti tijekom svog školovanja, što je možda i razlog zašto danas ne voziš Ferrari i pod rukom ti se ne smiješka pol tuceta top-modela. Sve se vraća, sve se plaća… Ali u to ti vrijeme nije palo na pamet kako će ti limesi, derivacije i integrali jednom u životu stvarno i trebati (jer ti trebaju doslovno SVAKI dan, zar ne?), pa si vrijeme rađe trošio crtkarajući po svojim ili rukama kolege ili kolegice u klupi. Oni malo lošiji (poput mene) su maksimalno mogli isfurati neki “JNA 1985” znak, misleći kako je to uistinu vrhunac humora i kreativnosti, ali bilo je i pravih malih umjetnika i umjetnica među kojima se vidio potencijal za pravim tetoviranjem. Eh, da barem to tako ide i u “stvarnom” životu…
4. Sjedenje u zadnjem redu autobusa
Kao i u svakoj zajednici ljudi, i u školi se morala poštivati nekakva hijerarhija. Istina, nismo bili toliko ekstremni kao Ameri i njihove klike, ali tko je tko se uglavnom moglo vidjeti po rasporedu sjedenja, kako u učionici, tako i u autobusima. Nepisano je pravilo bilo da štreberi i mezimci profesora sjede naprijed, a kul ekipa otraga, dok su zadnje klupe uglavnom zauzimali kraljevi i kraljice svojih razreda, najluđi i najspaljeniji te uglavnom oni koji će u kasnijem životu ovima u prvim redovima posluživati hranu, prati automobile ili tankati gorivo. Nije tome nužno tako, ali nije niti daleko od istine!
5. Tenisice koje svijetle
Oni koji su u osnovnu školu išli negdje tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća morali su proći (ne)sretnu fazu u kojoj su se pojavile tenisice sa svjetlećim ili bljeskajućim đonom, a svaki je razred imao barem 2-3 bogatunčića koji su si to i mogli priuštiti. Mi ostali smo morali čekati da nam baka ili neka tetka u 6. koljenu prokrijumčari ovo čudo iz Njemačke ili neke druge emigrantske baze, a dok se to dogodilo ove su tenisice već izašle iz mode. Prokletstvo! Ne znam kako je to bilo u vašim školama, ali kod nas su svjetleće tenisice bile toliko tražena roba da su postojale i prave male bande koje bi sretnicima koji su ih imali čupali te uloške i kasnije… ne znam, valjda radile nešto užasno pametno ili užasno glupo s njima. Da, vjerojatno potonje…
6. Pikulanje i gumi-gumi
Režite me ovdje (pokazuje na međunožje) ako se sjećam pravila pikulanja i gumi-gumija, ali znam kako je bilo j*beno zabavno! Užicati par kuna od stare i trk na kiosk po pikule, pa pod odmorom izaći ispred škole, petom izdubiti rupu u svetoj hrvatskoj zemljici i pustiti te malene šarene sfere da šire kaos te gledati ponižena lica prijatelja kada im bajsom rascopate njihove malene kamenčiće na sastavne faktore… ahhh, ima li što bolje u životu od ovoga?! Možda gumi-gumi, igra koja je bila namijenjena djevojčicama, ali pravi su igrači već tada znali koji je najbolji put do njihovih srdaca. Ono što su ženama danas skupa kola i vile na moru u to je vrijeme bio preskok preko vrata, a nemali je broj dečkića svoju prvu pusu zaradio upravo preskakanjem te gume. A što je s nama koji smo se mučili i sa strukom? Pa sinko, imao si ruku pa ljubi nju!
7. Šaranje po gumici ili stolu
Glupo je, znamo… Bilo je glupo i onda kao i sada kada se toga sjetimo, ali u ono vrijeme stvarno nisi imao što drugo raditi na satu. Dobro, dobro, mogao si slušati i danas biti uspješan i bogat (hvala ti mama što me svaki dan podsjećaš na to), ali koga je sa 16. godina zanimala francuska revolucija? Imao si svog frendića u klupi s kojim si radio pizdarije, a kada njega nije bilo ili je bio u bedu jer idući vikend ne smije van (jer, vratimo se puni krug, nije slušao na satu pa je uzgojio fini vinograd u imeniku), morao si naći vlastitu zabavu. Jedini mogući izbor: uništavanje bilo čega što bi ti došlo pod ruku! Šaranje po klupi, rezbarenje šestarom, crtanje “grafita” po bilježnicama ili najbezbolnija opcija, masakr nad gumicom. Posebni su pacijenti voljeli cijelu onu finu nevinu gumicu prešarati kemijskom ili markerom, a neki (poput mene) su jednostavno zabijali mine od tehničke i lomili ih na njenom mekanom bijelom mesu. Psiholozi bi mogli naći par zanimljivih opservacija na ovu temu…
8. Nokia 3310 i ostale ciglolike naprave koje smo zvali mobitelima
Današnji klinci to nikada neće moći shvatiti, ali nekada većina nas nije imala mobitele. Zapravo, oni su se u nešto široj uporabi pojavili tek tamo negdje početkom novog milenija, a tko ih je tada imao… dovoljno je reći kako je ta osoba dobivala zagarantirano mjesto na zadnjoj klupi autobusa! Dva najpopularnija mobilna uređaja tog doba su bili sada već kultna i neuništiva Nokia 3310 te genijalni mali Ericsson T28 (ja sam pak imao Alcatel One, apsolutno grozni hibrid toki-vokija i vanzemaljskog penisa), a glavna su stvar bile igrice koje su podržavali. Točnije rečeno igrica, jer jedan je imao Zmiju, a drugi nekakve olimpijske igre koje su se španale i pod satom, ali i po kavama, cugama, pivama, biljarima i svim drugim vanškolskim sportskim aktivnostima.
9. Blajhanje kose, farbanje vrhova i jež frizura
Moja je generacija svoj puni školski potencijal doživjela taman u suton talijanke, bez sumnje najgore frizure koju je ljudska rasa ikada osmislila (pogotovo u podbrijanoj varijanti, ufff, to je tek bila tragedija), te smo mogli svjedočiti rađanju novog i ne puno boljeg trenda: ježa s opcionalnim blajhom. Neki su si unakazili svu kosu, drugi samo vrhove, a veliki je dio tupave mlađarije radio pramenove koji bi najčešće izgledali kao da ti se na glavu posralo 58 ptica. Punu šaku gelu (ili briljantina) te oprezno namještanje svake vlasi posebno i kroz 3 do 6 sati bi na glavi nosio pravu pravcatu repliku plavog ježa, grozotu zbog koje su curice vrištale, a dečki se osjećali kao oni neki likovi iz omraženih im boy-bendova. Hvala bogu da je i to prošlo pa tako danas imamo neymarke i druge slične fudbalerske nebuloze…
10. Hranjenje “đačkima”
Tijekom osnovog i srednjeg školovanja jelo se svašta, a prehrana je uglavnom ovisila o gradu i školi koju si pohađao. Neke su stvari ipak bile univerzalne, poput CaoCao slastice iz ratnih rezervi ili kriške pizze za one koji su bili spremni platiti koju kunu više. Ipak, ono što je bez sumnje činilo osnovu prehrane svakog učenika (pogotovo srednjoškolca) je đački sendvič, jeftina salama, malo sira i majoneze te prilog po izboru između dvije polutke francuza, lagano podgrijan u mikrovalnoj, taman toliko da zavara želudac prije one cigarete koju si uspio nažicati od jednog frenda ili frendice koji ih je i kupovao. Đački je othranio generacije i generacije naših sugrađana, ali eto, globalizacija, modernizacija i odrastanje su polagano istisnuli ovaj klasik te ga zamijenili burgerima, kantama čiketine i sličnim otrovima. Želite se vratiti u dane mladosti, sreće i bezbrižnosti? Trk u obližnji fast food i naručite đački te čekajte da vas prvi griz teleportira natrag u 2. srednje… barem na te dvije-tri blagoslovljene sekunde!
Komentiraj
NE PROPUSTI I OVE TEKSTOVE
Još iz rubrike
