Report

Za naježiti se

Aside Banners

5 jezivih i misterioznih zločina koji nikada nisu riješeni

Generacije i generacije su odrastale na urbanim legendama i misterioznim pričama o zločinima koji nikada nisu riješeni, a ovih pet komada i dan-danas škaklja našu maštu.

Piše , Objavljeno

Misteriozna fotografija zavezane djevojke i dječaka

Kada je u lipnju 1989. godine na parkiralištu lokalne trgovine u Port St. Joeu u Floridi pronađena polaroid fotografija na kojoj su prikazani djevojka i maleni dječak kako zavezanih ruku i usta zaljepljenih trakom leže na krevetu i bespomoćno gledaju u kameru, započela je jedna od najjezivijih misterija našega doba. Djevojka je ubrzo identificirana kao Tara Calico, tada 19-godišnjakinja koja je nešto više od pola godine ranije nestala blizu svoga doma u Belemu u New Mexicu. Osim fizičke sličnosti i ožiljka na nozi, pomoć pri prepoznavanju je bila i knjiga koja je ležala na krevetu pored nje, My Sweet Audrina, koja je ujedno bila njezina omiljena knjiga. Dječak pak nije bio prepoznat tada, a njegov identitet nije poznat niti danas, iako su postojale određene naznake da se radi o Michaelu Henleyu koji je također nestao u New Mexicu i to u travnju 1988. godine.

tara 1

 

Žena koja je pronašla misterioznu fotografiju je tvrdila kako je na tom parkirališnom mjestu bio zaustavljen bijeli Toyota kombi bez prozora, kojeg je vozio muškarac u 30-im godinama s brkovima. Policija je krenula u potragu za vozilom i njegovim vlasnikom, ali i to se izjalovilo, pa su detektivi počeli tapkati u mraku. Nikakvih bitnih pomaka u slučaju nije bilo sve do 2009. godine, kada policija u Port St. Joeu od anonimnog pošiljatelja dobiva fotografiju nepoznatog dječaka na kojoj je markerom nacrtan povez preko usta te jednu na kojoj je samo fotografija tog istog nepoznatog dječaka. Tijekom godina su također pronađene dvije fotografije za koje se pretpostavlja da prikazuju Taru u situacijama kada je zavezanih usta, ruku i očiju, ali nikada nisu puštene u javnost te se ne može sa sigurnošću potvrditi kako se radi o njoj. Lokalni šerif iz okruga Valencia, Rene Rivera, je pak prije par godina tvrdio kako je sve ovo izmišljotina te da je Tara Calico poginula kada ju je skupina mladića u automobilu nehotično ili namjerno izgurala s ceste da bi nakon toga sakrili njezino tijelo. Istraga ovog slučaja je nanovo otvorena 2013. godine, ali teško je za povjerovati kako će se ikada saznati prava sudbina zavezanih djevojke i dječaka na jezivoj fotografiji…

 

Slučaj Taman Shud

taman shud 1

Pronaći beživotno tijelo nepoznatog muškarca ispod ulične lampe nikada nije ugodno iskustvo, ali stvari postaju zanimljive kada skužiš kako osim činjenice da je pokojni pronađen 1. prosinca 1948. godine u 6:30 ujutro u australskom Somerton Beachu, poznanice jednostavno prestaju! Policija nije pronašla nikakve dokumente, a otisci prstiju i podaci o zubima se nisu slagali s ničim u svjetskim bazama podataka. Sve etikete na odjeći muškarca su bile otrgnute, ali istražitelji su uspjeli povezati kako je jakna američka. Nadalje, autopsija je pokazala kako nema tragova nasilne smrti ili trovanja te kako je muškarac bio potpuno zdrav. OK, nije niti prvi niti zadnji koji se naizgled bez ikakvog razloga jednostavno srušio i umro, a bome niti forenzika u ono vrijeme nije bila nešto pretjerano napredna, pa se iz sadašnje perspektive ne bismo niti osvrnuli na ovako nešto da stvari naglo nisu skrenule iz ulice Neobično u mračni i jezivi kvart WTF?!

taman shud

 

Uskoro je pronađen maleni kofer u kojem se nalazilo još odjeće bez etiketa, a istražitelji su u skrivenom džepu njegovih hlača pronašli papirić s otisnutim riječima Taman Shud, što znači nešto kao “završeno” ili “gotovo“. Pokazalo se kako se radi o otrgnutom komadu sa posljednje stranice iznimno rijetkog prijevoda zbirke pjesama Omara Khayyama naslovljene Rubaiyat. Uskoro je neki totalno random tip na stražnjem sjedištu svog automobila pronašao upravo taj primjerak knjige iz koje je istrgnut papirić, ali umjesto klasične kartice iz knjižnice, posvete ili bilo čega što bi otkrilo identitet nepoznatog pokojnika, knjiga je imala nešto što je cijeli slučaj odvelo u sfere totalne Zone sumraka. Na kraju knjige je naime pronađen niz naizgled nasumičnih slova u pet redaka s drugim retkom prekriženim, a nedavne su analize otkrile kako se gotovo sigurno radi o nekoj vrsti šifre i to tipa “nitko ju nije uspio riješiti u posljednjih 60 godina“! Ako imaš par godina slobodnog vremena, možeš se baciti na rješavanje ove enigme i cijele misterije slučaja Taman Shud… ili ćeš jednostavno pronaći popis namirnica nekog nesretnika kojem je u životu bilo previše dosadno, pa je odlučio ispremiješati redoslijed slova!

 

Tko je ubio Elisu Lam?

elisa

Slučaj Elise Lam kao da je ispao iz nekog japanskog horora kojeg možemo gledati jedino usred bijela dana okruženi časnim sestrama s nunčakama i divizijom MMA boraca, a iako postoje donekle logična objašnjenja svega što se dogodilo, hrpa sumnji i dalje ostaje visjeti nad glavama milijuna koji su se zainteresirali za njezinu priču. Elisa, studentica na Sveučilištu u Britanskoj Kolumbiji, a na odmor je otišla u Los Angeles. Smjestila se u hotel Cecil, a iako s dijagnozom bipolarnog poremećaja i depresije, nije pokazivala nikakve znakove kako nešto nije u redu. 31. siječnja 2013. godine, na dan kada se trebala odjaviti iz hotela, nitko od osoblja ju nije mogao pronaći, a nije se javila niti roditeljima, što je inače činila svaki dan. To je izazvalo sumnju pa je pozvana policija, koja je pretražila hotel i okolicu s psima tragačima, ali ništa nije pronađeno. Dva tjedna nakon njezina nestanka, policija je objavila snimku iz dizala hotela datiranu na 1. veljače 2013. godine, koja bez imalo sumnje ledi krv u žilama.

Na snimci koja traje par minuta vidimo Elisu Lam kako se ponaša uistinu neobično, ulazi i izlazi iz lifta, pokušava se sakriti te u nekim trenucima izgleda kao da se svađa s nepoznatim entitetom. Nekoliko dana nakon objave snimke gosti hotela su se počeli žaliti kako je pritisak vode izrazito slab te kako sama voda ima neobičan okus, a kada su hotelske službe otvorile jedan od spremnika s vodom na krovu, šokirao ih je prizor koji su našli: golo i poluraspadnuto tijelo Elise te odjeću koja je plutala okolo. Forenzičari i policija su zaključili kako se vjerojatno radilo o nezgodi ili samoubojstvu, ali nitko nije uspio odgovoriti kako ju psi nisu uspjeli nanjušiti, kako se popela na krov bez da je aktivirala ijedan alarm te kako je uspjela sama podignuti izrazito težak poklopac spremnika s vodom te ga potom zatvoriti za sobom. A da ne pričamo o toj snimci iz dizala, koja će nas progoniti u snovima još mjesecima…

 

Ubojstva u Hinterkaifecku

hinter

Osim ako netko negdje slučajno ne pronađe nekakvo pismeno priznanje, teško je povjerovati kako će slučaj ubojstava na bavarskoj farmi nominalno zvanoj Hinterkaifeck ikada biti riješena, čisto iz razloga što se ovaj gnjusni zločin dogodio 31. ožujka 1922. godine. Iako je i prije i nakon njega bilo daleko jezivijih i gorih ubojstava, ovo je bio jedan od onih koji su ušli u legendu, bilo zbog broja žrtava, bilo zbog neobičnih okolnosti prije i nakon samog zločudnog čina. Sve je počelo par dana prije samih ubojstava, kada se glavešina farme Andreas Gruber požalio susjedima kako je u snijegu oko kuće pronašao nepoznate tragove ljudskih nogu, koji su kretali od obližnjeg šumarka do farme, ali ne i u suprotnom smjeru, te kako se čuju neobični zvukovi s tavana i pronalaze predmeti koji ne pripadaju nikome od ukućana. Horori tada očigledno nisu bili stvar zdravog razuma, pa stari Andreas ništa nije prijavio policiji, a bome niti poželio sam istražiti. To je, kako se kasnije pokazalo, bila kobna greška.

hinter 1

Tog sudbonosnog 31. ožujka je, po rekonstrukciji istražitelja, nepoznati počinitelj (ili počinitelji) nekako namamio članove obitelji Gruber u obližnju štalu, gdje ih je jednog po jednog smaknuo krampom. Tako su stradali Andreas, njegova žena, njegova kćer i unučicu, koja je navodno umirala nekoliko sati i za to si je vrijeme od šoka počupala svu kosu s glave. Ubojica se zatim uputio u kuću gdje je u kolijevci ubio 2-godišnjeg unuka te sluškinju koja je tek daj dan počela raditi. Nadalje se navodi kako je vrlo vjerojatno ostao tamo narednih par dana, jer je sva stoka bila nahranjena, netko je očito jeo u kuhinji, a susjedi su vidjeli kako iz dimnjaka suklja gusti dim. Tek nakon što par dana nitko nije vidio ikoga iz obitelji Gruber susjedi odlaze na farmu kako bi provjerili je li sve u redu, a ono što su tamo vidjeli je zasigurno bilo nešto najgore što su doživjeli za svog postojanja. Počinitelju naravno nije bilo traga, a prava istina je vjerojatno zauvijek izgubljena…

 

Misterij svjetionika Eilean Mor

eilen

Za kraj nam ostaje prava mala epizoda Dosjea X, koja ima sve elemente svevremenske priče o ludosti koju sa sobom donosi izolacija i neobjašnjivih događaja koji su slijedili. Mjesto radnje je maleni nenaseljeni škotski otočič Eilean Mor, na kojem se nalazi jedino svjetionik iznimno bitan za taj relativno prometan kraj. Vrijeme kada se ova naša misteriozna priča dogodila je kraj prosinca 1900. godine, a sve je započelo kada je brod s namirnicama pokušao pristati na dok ispod samog svjetionika. Inače bi tu tekovinu civilizacije dočekao barem jedan od tri svjetioničara koji su obitavali na otoku, ali toga dana nije bilo nikoga, a nitko nije izašao niti nakon svjetlosnih i zvučnih signala s broda. Na otok je stoga poslan zamjenski svjetioničar, izvjesni Joseph Moore. Moore je kasnije posvjedočio kako je čim je kročio na svjetionik, osjetio neobičnu jezu. Primijetio je kako su vrata otključana, a kada je ušao unutra, vidio je kako nedostaju dva od tri prsluka za spašavanje. U kuhinji je vidio ostatke nepojedenog obroka na stolu i prevrnutu stolicu, kao i veliki sat koji je stao. Od trojice svjetioničara niti traga niti glasa.

eilean

Jedino što mu je moglo dati kakve-takve odgovore je bio dnevnik koji su radnici morali voditi. Datuma 12. prosinca je svjetioničar Thomas Marshall napisao kako su na otok udarili strahoviti vjetrovi i olujno nevrijeme, jačine kakvu nitko od njih trojice do tada nije vidio. Zapisao je kako je njihov nadređeni, James Ducat, bio neobično tih, dok je treći član ekipe, iskusni moreplovac William McArthur, poznat po tome što nije bježao od barske tučnjave, plakao u kutu. Oluja je trajala nekoliko dana, a iako potpuno sigurni u svjetioniku, muškarci su se počeli moliti. Posljednji upis u dnevnik je bio sljedeći: “Oluja je prestala, more je mirno. Bog je iznad svega.” To je bio zadnji spomen trojice svjetioničara, čija tijela (živa ili mrtva) nikada nisu pronađena. Ono zbog čega će se svatko naježiti jest informacija koja dođe kao šlag na tortu: lokalci s obližnjeg otoka Lewis, s kojeg se jasno vidi Eilean Mor, posvjedočili su kako oko i na otoku sa svjetionikom nije bilo nikakvih oluja u vremenskom periodu koji se navodi u dnevnicima

TAGOVIistinita priča jezivo misterij mistično nikada riješeno ubojstvo zločin

Komentiraj