Hrvatska biciklistička ekspedicija: Blagdani na “opasnoj” Siciliji, akcija spašavanja i zbogom Europi!

Pri prvom pogledu na kartu, usporedba Sicilije s cijelom Italijom se čini kao mačji kašalj. Iako se radi o najvećem otoku Mediterana, oboje smo mislili kako će to biti lako odvoziti, no stvarnost je bila mnogo drugačija.

Prešli smo na Siciliju trajektom od mjesta Villa San Giovanni do Messine. Pošto je već bilo kasno popodne, odlučismo pronaći smještaj. Općenito, kroz cijelu Italiju smo već navikli da ako nije u pitanju nekakvo mjesto kao impozantni Rim ili nešto nalik tome, da je gotovo nemoguće pronaći hostel. No nešto između hostela i hotela je ‘’Bad & Breakfast’’. Ekonomski prihvatljivije od hotela, cca 20-25 eura noć. Ostali smo dvije noći u Messini. Vrijeme smo iskoristili radišno, napravili okvirni plan za Siciliju, napisao sam tekst prethodne etape, sredio fotografije te se odmorio u toplom i mekom krevetu.

Velika je razlika putovati biciklom i pronalaziti smještaj, odnosno krevet unutar četiri zida, sa putovanjem i kampiranjem “na divlje”. Neki iskonski, ljudski ‘’divljački’’ instinkti prorade vani na otvorenom te si uvijek spreman na bilo što. San nikad nije čvrst kao u ‘’sigurnom’’: naviknutoj sobi, bez zvukova, bez iznenađenja. Stvar je to navike, naravno, ali činjenica je da se manje odmorimo vani nego inkubirani u ‘’sigurnome’’.

Krenuli smo ujutro na Božić. Iako smo imali sreće što se ticalo dionice koja je djelomice bila ravna, bez povećih uspona i s manje prometa nego obično, na današnji je dan zapuhao ‘’siroko’’ (jugo). Kretali smo se relativno brzo, prolazeći sela i gradiće koji su nam se nalazili na putu. Nakon sat vremena nadao sam se da će mi se tijelo ‘’uigrati’’ i razbuditi. Upitao sam Sagya da li je i njemu ‘’fjaka’’ u glavi, jer sam već sumnjao na nekakvu prehladu ili ne daj bože bolest. On je potvrdio isto.

Nastavili smo dalje prema jugu. Oko jedanaest sati, nakon božićne svete mise, ljudi su svi skockani izašli na ulicu: bilo je tu onih koji su nas promatrali sa izrazom lica ‘’vidi ove …za Božić voze’’, ali bilo je i onih koji su nam sa osmjehom na licu čestitali Božić.

Nakon povećeg zavoja u desno prije mjesta Gardini Naxus, u daljini smo ugledali vulkan Etnu. Velika mrcina s vrhom prekrivenim bijelim omotačem je djelovala moćno. Stali smo nakratko, usnimili kadar I fotografiju te ubrzo priznali jedan drugom da fjaka koja nas ‘’puca’’ danas jednostavno ne popušta i da je bolje pronaći smještaj. Božić je i dopustili smo si odradit manju kilometražu. Pronašli smo plažu par kilometara pored ceste te postavili kamp. Bilo je toplo i nakon sto smo postavili kamp, iznijeli smo vreće i karimate te sve do dolaska noći proveli božićno popodne vani, kuhajući si kavu, jedući i uživajući u pogledu na more i s Etnom u pozadini.

Nastavili smo dalje. Cilj je bio stići do Pozzala, tamo si uzeti dan dva pauze te nastaviti sve do Trapania, gdje bi se trebali pozdravit sa Sicilijom i Europom općenito.

Sljedeća dva dana vrijeme nas je poslužilo i bilo je vrlo ugodno. S lakoćom bismo prije svršetka dana pronalazili mjesto gdje bi postavili kamp. Stizali smo sve: zabavljati se, odvoziti rutu, snimiti kadrove, fotografirati te se odmoriti.

Za razliku od dosadašnjeg puta po Italiji, ovaj je otok poseban i po gastronomskoj ponudi, a savjeti odnosno predrasude ljudi s kojima sam pričao prije ovog putovanja o lokalcima su se pokazale potpuno drugačije u stvarnosti. Priče o Siciliji, o mafiozima i kriminalu možda i postoje, ali osobno su mi se ljudi ovdje više dopali nego sjevernjaci. Puno su otvoreniji, komunikativniji i susretljiviji.

Nakon sto smo prošli Cataniu i Siracusu, na nekih 30 km prije Pozzala smo na blef ‘’naletjeli’’ na park prirode, gdje smo na prostranoj pješćanoj plaza postavili kamp. Pored tog sto je mjesto zaštićeno UNESCO-m, ujedno je i stanište nekim od rijetkih vrsta ptica. Predvečer, kad smo stigli, nigdje nije bilo ni žive duše te smo si mislilii kako nije problem ako tamo postavimo šator. Na žalost, vlaga u zraku je rasla te smo se ranije uvukli u šatore. Vlaga i sitan pijesak nisu baš najbolja kombinacija, jer ujutro, kada se trebamo spremiti odnosno spakirati šatore, sav taj pijesak se slijepi i šteti opremi, a sama vlaga proizvodi dodatne poteškoće što se tiče kamperske opreme. Kad se šatori namoće, kako se ne bi pojavila plijesan i kako se materijal ne bi s vremenom oštetio, valja pričekati sunce te posušiti šatore i štogod se preko noći namoći.

Toj jutra me mjehur probudio oko 05:00, te sam izašo van ‘’olakšati’’ se. Nekih stotinjak metara u smjeru sjevera netko je palio vatru. Pomislio sam si kako je Sagyu bilo ili hladno noćas pa se otišao zagrijati ili ne može spavati pa se zabavlja. Sat vremena kasnije, kad se počinjalo razdanjivati, skopčao sam da to nije Sagy. Riječ je bila o dvoje srednjovječnih ljudi, ženi i muškarcu, koji su navodno čuvari područja te dolaze ovdje svakih par dana provjeriti da li je sve u redu. I dalje mi nije bilo jasno zašto su palili vatru, ali najvjerovatnije su palili smeće koje more nanese. Prošetali su se do naših šatora te nas zamolili da pospremimo kamp i udaljimo se s mjesta jer se radi o parku prirode pa ne bi bilo lijepo da nas netko vidi kako kampiramo tu.

Taj dan smo pospremili mokre šatore i nastavili dalje. Na prvoj pauzi u mjestu Pachinu smo stali u kafiću popiti kavu i doručkovati. Kako su nas jutros ’’izbacili’’ iz kampa, nismo ništa stigli. Pored kafića smo odlučili osušiti svu mokru opremu te tek onda krenuti dalje. Upoznali smo tatu i sina koji su nas počastili kavom nakon što smo im ispričali što radimo na ‘’njihovom’’ otoku.

Stigli smo u Pozzalo. Prvobitna ideja je bila iz Pozzala trajektom preći na Maltu te tamo proslaviti doček Nove godine pa nastaviti sve do Trapania. No cijene su znatno porasle otkako smo posljednjii put pregledavali varijante. Odlučili smo preskočiti Maltu. Nekom drugom prilikom.

Bila je stara godina, i rano ujutro smo krenuli dalje obalnim dijelom sve do Trapania. Imali smo vjetar u leđa i odmorene noge jer smo se zaustavili dva dana u Pozzalu. Jurili smo i već oko 10:00 prešli 35 kilometara. Napravilii smo prvu pauzu i nastavili, komentirali kako bi danas bez puno problema trebali preć ‘’stotku’’… No tek što smo nastavili, desio se ‘’preokret igre’!

Vozili smo se obalom petnaestak kilometara prije mjesta Scoglitti i vidio sam kako se neka životinjica kreće na cesti. Prilazili smo i na prvu pomislih kako se radi o ježu ili nekakvoj kuni, kad ono… maleni slatki psić. Oboje smo stali,n aslonili bicikle o branik uz cestu te sam primio u ruke psića da ga za početak maknem s ceste. Kad ono, ugledasmo oboje šest malenih čupavih stvorenja. Cvilili su, tek otvorenih očiju, naizgled gladni maleni psići. Stali smo s vožnjom, nabrzaka od plastičnih boca načinili zdjelice, natočili im mlijeka kojeg smo slučajno nosili sa sobom te napojili psiće. Ni Sagy ni ja nismo neki ‘’tehničari’’ za pse da se previše razumijemo, ali kratko i jasno smo se složili da psiće ne možemo samo tako ostaviti.

Tamo gdje smo ih pronašli, možda metar i pol dalje od ograde, vidjeli smo kartonsku kutiju s rupom. Posumnjali smo kako ih je netko sigurno tu dopeljao i ostavio ih pored ceste. Odlučili smo da ih ne puštamo, makar to poremetilo daljnje planove našeg putovanja. Stara je godina i općenito doba godine kada se ljudi podsjećaju na neku topliju varijantu ljudskosti i suosjećanja, a ovi mali preslatki, tek rođeni čupavci tu cvile, pored ceste. Prva ideja je bila tamo gdje smo ih pronašli podići kamp te pronaći hranu za psiće. Ubrzo je prošao neki lokalac i rekao nam kako psići tamo cvile još od jučer. Pola sata nakon toga cestom je projurio biciklist. Zaustavio sam ga i na mojem ‘’domaćem cresko-talijanskom jeziku’’ objasnio kako mislim da  bi trebalo uciniti nešto kako bismo spasili psiće, odnosno pronaći način za ih udomiti ih.

Na svu sreću, Sergio je pozvao svoju djevojku koja je nazvala prvi azil u blizini. Par minuta kasnije je javila kako su puni i nemaju mjesta za psiće. Sergio je rekao kako ide biciklom do Vittorie, mjesta gdje živi, i da pričekamo kojih pola sata te da će javiti ako uspije nešto srediti. Sagy i ja smo svaki uzeli po tri komada u krilo, nakon što su se nahranili i zaspali. Pričali smo kako bi bilo najbolje da ih uzmemo sa sobom, kako preći granice s njima, da li će njima putovanje bit prenaporno, hoće li izdržati? Već smo odustali od Sergia i maknuli sve stvari iz prednjih bisagama na volanu kako bi pokušali svaki ‘’strpat‘’ po tri psića unutra. Mislio sam si da nema šanse. No uspjeli smo. Postoji varijanta da ih nekako nosimo. Baš tad je nazvao Sergio i predložio da prevezemo psiće tih petnaestak kilometara te odemo do policijske stanice (Carabinniera) i zamolimo ih da nam pomognu oko udomljavanja.

Strpali smo psiće u prednje bisage i krenuli. Psići su se dobro ponašali. Ubrzo su zaspali. Stigli smo u Scoglitti i prve ljude koje smo sreli na omanjem trgu upitali dal nam mogu kako pomoći. Iako su i oni bili turisti koje su ovdje došli s prijateljima za doček Nove godine, pomogli su nam. Otišli smo do Carabinniera i ubrzo se pred stanicom okupila sačica ljudi koji su svaki nekako pridonijeli ‘’misiji spašavanja šest malih čudesa’’. Dežurni policajac nas je na prvu ignorirao, ali ubrzo je i sam uvidio da smo ozbiljni i da ne mrdamo ispred njegovih vrata. Pozvao je jednog gospodina koji je član gradske uprave i došao je do nas. Obavio je par telefonskih poziva i nakon svakog koji je obavio rekao nešto u stilu ‘’di baš danas, kada nitko ne radi’’. Bio je sasvim u pravu, ali situacija je takva da psiće treba sad zbrinut i amen. Puff puff bam bam, još par telefonskih poziva i našli smo udomitelja. No udomitelj se ne nalazi ovdje. Nakon još par poziva pronašli smo jednog mladića koji je odlučio pripaziti na psiće tih par dana dok se pravi udomitelj ne pojavi.

Svi sretni što smo zajedničkim snagama riješili situaciju, pozdravili smo se i svatko je otišao na svoju stranu. Sagyu i meni nije preostalo drugo nego u sljedećih pola sata pronaći mjesto za podizanje kampa te postaviti šatore i tamo dočekati Novu godinu. Još neki dan smo se složili kako bi bilo najbolje proslaviti doček uz pivu-dvije negdje na plaži, uz zvuke valova i vatromet zvijezda. Tako je i bilo, samo što smo pred samu ponoć… zaspali!

Idućih dana smo se nadali ravnijim dionicama, kako su nam lokalci rekli, ali očito dobronamjerni savjeti ljudi koji nisu nikad biciklirali već su prolazili te dijelove autom nisu bili točni. Sljedeći dan je slijedilo dosta uspona, a dan nakon smo od mjesta Torre di Gaffe pa sve do Eraclea Minoe imali dobrih 80% uspona. No taj dan smo za nagradu kampirali u jednom od najljepših mjesta dosad. Maleno mjesto koje je ujedno arheološko nalazište drevnih Rimljana i civilizacija prije njih te predivnom prirodom i impozantnim rtom Capo Bianco. Smjestili smo kamp u šumarku, pored tihe I mirne pješćane plaže. Tamo smo se baš odmorili. Ujutro smo se dvoumili da li prihvatiti izazovnih 160 kilometara do Trapania u dva dana, radi vremenskih uvjeta odnosno neprilika koje bi po prognozi tada slijedile ili ostati ovdje i odmoriti. Prihvatili smo izazov.

Iako umorni, krenuli smo dalje. Opet su slijedili mnogobrojni usponi, a taj dan na prvoj pauzi sam osjetio neopisiv umor. Tijelo mi nije dalo dalje iako je svijest prkosila reakciji fizike. Sagy se držao bolje. Pored mjesta Sciacca, nekih deset kilometara zapadno, pronašli smo mjesto za kampiranje, baš onakvo kakve sam zamišljao prije putovanja. Visoke litice koje su se uzdizale iznad vjetrom uzburkanog Mediteranskog mora. Na pučini se nije moglo dokučiti kopno, ali tamo u daljini se nalazi Afrika. Točnije, Tunis. Postavili smo kamp, usnimili neke od naljepših fotografija dosad i zavukli se u vreće. Još ni jednom za vrijeme ovog putovanja nisam ovoliko smrdio, bio prljav i umoran. Baš smo se pretvorili u nomade .Na Siciliji, na kojoj smo trebali bit’’oprezniji’’, potpuno smo se opustili i predali situacijama bez puno planiranja, kao dosad. Mjesta za kampiranje smo gotovo sva pronašli slušajući unutarnji glas samih sebe umjesto skrenirajući predjele Google Maps aplikacijama. Pokazalo se i bolje, jer kao da sam svemir cijeni spontanost i iskrenost u odlukama. Kada nam se vozilo vozili bismo, kada nam se odmaralo odmarali bismo.

Sutrašnji dan bi trebao biti dugačak, jer smo danas radi umora prešli manje nego li smo zamislili. Jednostavno nije bilo smisla forsirati i dovoditi u pitanje zdravlje, pomišljao sam si u šatoru dok su kapi koje su lagano lupkale po materijalu tvorile spokoj u mislima. Vjerovao sam da šator neće promočiti, a i prognoza je tek za sutra najavljivala jaču I obilniju kišu. Radi tih neprilika smo i odlučili ne odmoriti dan ranije. Kiša je u jednom trenu jako pojačala pa nisam mogao zaspati sljedećih par sati, ne znam da li radi brige, umora, neispavanosti ili nečeg četvrtog.

Danas bi trebali stići do Trapania. Već pri samom polasku je slijedio 14%-tni uspon. Nakon uspona vijugavim cesticama, spustili smo se u dolinu koju ukrašavaju beskonačna polja artičoka, ujedno jedan od specijaliteta Sicilije (pored maslina, patliđana i drugih povrtnih delicija). Zapuhao je vjetar u prsa koji je dodatno otežao kretanje pa smo slabije napredovali. Oko podneva smo stigli do mjesta Menfi. Sjeli smo se na kavu i napravili pauzu, a tad me obuzeo osjećaj umora pomiješan s laganom tjeskobom. Pomislio sam si: “Čemu ovo sad?”. Upitao sam se da li forsiram, da li oboje forsiramo? Zašto? Sjedio sam zbunjen. Oblio me val nezadovoljstva i skoro sam odustao. Htio sam reći Sagyu da stanemo. Bilo mi je glupo, ali istovremeno nisam htio ostati bez snage, razboliti se i tko zna što još pred sam prelazak u Afriku.

Sagi je ‘’povuko’’ i nastavili smo. Poslužili smo se narančama koje su rasle uz cestu. Srećom, cesta je nastavila blaže, uspona gotovo pa i nije bilo, a vjetar koji nam se dotad zabijao u prsa je smanjio intenzitet te nam dobro došao gurajući nas lagano po boku. Sljedećih četiri sata nismo stajali. Temperatura je nakon izlaska počela padati, te se odlučismo napraviti kratak predah, ubaciti u sebe nešto hrane, obući deblje alpinističke hlače (koje zovemo Indijanke, po Indiani Jonesu) i zamijeniti biciklističke jakne onima za hladnije uvjete.

Dijelilo nas je još dobrih šezdeset kilometara do Trapania, a noć samo što nije. Nastavili smo. Nakon sto sam pojeo drugu naranču veličine dinje, oblila me neopisiva energija. Na nekim smo dijelovima sljedećih 25 kilometara vozili 35km/h, kako je izmjerio naš ciklokompjuter. Čudno, još jutros sam htio odustati, a sada kao da me goni neka nepoznata energija. Za samo sat i petnaest minuta smo stigli u Marsalu. Sagy je djelovao umornije te se požalio kako osjeća mučninu u želucu, kao i dan ranije. Sjeli smo u kafići  odlučili kako sljedećih tridesetak kilometara neće ništa promijeniti. Svejedno je gdje ćemo se zaustaviti, ovdje u Marsali ili Trapaniu. Prije nego napustimo Siciliju, valjalo bi par dana predahnuti od svega, odmoriti se, nahraniti i što bolje pripremiti za Tunis. Pronašli smo nabrzaka vrlo povoljan B&B te odlučili odmoriti u Marsali, pa za koji dan odraditi još par kilometara do mjesta odakle ćemo se otisnut s europskog tla.

Tek sto smo se smjestili u toplu sobu, s mekim i čistim krevetom, umor je došao na naplatu. Sljedeći dan nam nije ni na kraj pameti bilo izlagati se vanjskim elementima, orkanskom vjetru, kiši koja je nemilosrdno padala i jako niskim temperaturama. Sagy se najvjerojatnije otrovao vodom koju smo posljednjih dana pili i imao je svojevrsnu avanturu tijekom druge noći, povračajući više puta.

Par dana prije ovoga, obojici nam draprijatelj Dario Rocoo je napisao  novogodišnju čestitku i pored toga napisao: ’’Nadam se da sve ide po planu i program, a to znači da ne ide jer da ide, onda to nije avantura.”

Zbogom Europo!

 

Autor: Oscar Piljek

TAGOVIavantura bicikli ekspedicija ivan saganić oscar piljek putopis reportaža surfanje