Biciklistička “Ekspedicija 7 milja”: Hladna Istra, kišna Italija i bolno koljeno

Dan prije polaska nisam osjetio nikakvu euforiju sto se tice pokreta. Ivan je potvrdio isto. Bicikli su stajali u verandi natovareni do ‘zuba’. Sve je izgledalo spremno. Dogovor je bio krenuti u 09:00 iz bara Plavice na Cresu. Tog jutra sam se probudio rano. U sobi je bilo hladno i na trenutak sam se zabrinuo. Pitao sam se kako će tek hladno biti sutradan, kada se probudim u šatoru?

Stigli smo do polazišta sa cca 45 kg teškim mrcinama i to je bilo to. Još je samo trebalo krenuti. Došao je i taj trenutak da se odgurnemo iz sigurnog gnijezda u kojem smo predugo čekali. Vrijeme je da pokušamo poletjeti.

Za prvi smo dan znali kako nas čekaju dva gadna uspona. Prvi odmah na izlazu iz Cresa, a drugi poslije prelaska na kopno, odmah nakon trajektnog polazišta Brestova na Istarskoj strani. Nadao sam kako ćemo to izdurati za prvi dan i vjerovao da ako to prođemo, da smo spremni na sve. Taj smo prvi dan pedalirali dobrih sedam sati i napokon stigli do Labina. Usponi i niska temperatura uzeli su danak energije.

Jedna od stavki na koju valja računati je ta da u ovo doba godine dan traje kraće i treba uzeti u obzir okvirno vrijeme pronalaska mjesta za kampiranje i postavljanje kampa. Za prvi dan sve smo to relativno dobro odradili, s obzirom da smo odvozili više od 1 000 metara visinske razlike. Noć je bila hladna i nismo se micali iz toplih vreća unutar šatora, a tek tu i tamo bismo glavama izvirili van šatora dok smo u par navrata kuhali čaj da se zagrijemo. Brzo smo shvatili kako je najteže od svega zagrijati stopala. Oboje smo obuli više pari debelih čarapa, ali stopala nikako da se zagriju. Jedna od greška je bila ta da smo nakon pedaliranja odmah otišli do prvog kafića odmoriti na pola sata te se već rashlađeni upustili u ‘’misiju’’ pronalaska mjesta za kampiranje, a potrajalo je i dok smo postavili sam kamp. Tu grešku sigurno više nećemo ponoviti.

Dogovorili smo se kako ćemo si dati vremena dok se ne ‘’ufuramo’’ u sistem, barem taj prvi tjedan. Ujutro bismo tako rado popili kavu i doručkovali, a zatim je slijedio onaj mučni dio: pospremanje kampa,  pakiranje svih stvari koje smo koristili natrag u bisage, tovarenje na bicikle i… pokret! Naravno, navečer, odnosno prije mraka, sve to, ali u obrnutom smjeru.

Nakon Labina smjer putovanja odveo nas je u unutrašnjost Istre prema Barbanima, Žminju, Višnjanu i Tinjanu. Druga noc u ovih prvih desetak dana je bila najhladnija. Ciklokompjuter koji nosimo sa sobom izmjerio je temperaturu od -5 stupnjeva. Na svu sreću, dobro smo se spremili za ovakve uvjete, pa smo nekako izdržali i takvu nelagodu.

Iz dana u dan kilometraža je rasla dok se brzina pakiranja i sastavljanja kampa smanjivala. Na žalost, brdovita Istra je ostavila danak na Saganićevom koljenu, koje je svakim okretom pedale boljelo sve više. A kako smo se približavali moru, pojavio se i drugi problem: vlaga. Ujutro, kada bismo se probudili, veći dio opreme u šatoru i pored njega bi bio pokriven slojem vode. Istina, kroz dan to bi se osušilo, ali zaključili smo kako nije pametno vaditi stvari iz nepromočivih bisaga.

Četvrti dan smo iz Hrvatske prešli u Sloveniju , te u jednom šusu odradili obalni dio i stigli u Trst. Tamo smo odlučili ostati dva dana, kako bismo povratili energiju i podigli moral. Prijatelji Kosta I Antonela sredili su nam smještaj u svom stanu. Odmorili smo, okrijepili se i nahranili, a i Saganićeva se bol u koljenu razblažila. No nije bilo previše vremena za opuštanje, jer smo vrlo skoro morali krenuti dalje. A prognoza nam nije išla u korist. Najavljena kiša za iduća dva dana nije toliki tehnički problem (jer uvijek imamo opremu za vožnju u takvim uvjetima), ali zasigurno djeluje na moral.

Već pri polasku iz Trsta nas je ulovila kiša, a za dva smo sata obojica bili potpuno mokri. Dobrih sat vremena smo vozili po jakom pljusku od kojeg su nam promočile i bisage, pa smo morali stati i potražiti smještaj te osušiti i sebe i opremu. Još bismo mi nekako i izdržali, ali bojali smo se za svu elektroničku opremu, jer nikako nismo željeli izgubiti foto-aparate i laptop već u prvom tjednu putovanja.

Smještaj u ovom dijelu Italije kudikamo je skuplji od onog na sto smo računali tijekom ljetnih priprema, dok smo slagali plan ovog putovanja. Našli smo se pred odlukom da li platiti i ne razboliti se ili uštedjeti koji euro i riskirati cijelo ovo putovanje. Naravno, razum je prevladao i jednostavno si nismo mogli dopustiti da se igramo kukavice s vremenom.

Sljedeća je dva dana cesta po kojoj smo vozili od Monfalconea do Chioggie bila ravna, pa smo mogli malo bolje promotriti kraj kroz koji smo pedalirali. Mjesta koja smo prolazili bila su mirna, a pejsaži monotoni, prepuni polja koja trenutno spavaju čekaju pravi stisak zime koja samo sto nije stigla. Niti traga sunca koji bi nas malo obradovao… samo magla i sivilo.

Potkraj šestog dana, kada smo odvozili nekih sedamdesetak kilometara na trasi od San Done di Piave pa sve do Chioggie, ubrzali smo ritam te odlučili riskirati iI pokušati stići na rt pred Veneciju, Punta Sabione, gdje smo se nadali trajektu koji bi trebao voziti preko dva otočića (Lido di Venezzia I Santa Pellestina) te prijeći cijeli zaljev. Iako nismo znali da li ta linija plovi preko zime, nadali smo se kako u Veneciji, u kojoj turizam traje tijekom cijele godine, i trajekti voze redovito. Na svu sreću, pogodili smo, tako da smo preko dva simpatična otočića stigli do predivne Chioggie, poznate i kao “mala Venecija”.

U Chioggi smo se smjestili u hostelu Dante. Razgledali smo grad I navečer napravili plan za dalje. Saganiću se bol u koljenu pojačala, toliko da je jedva hodao. Obojica smo znali kako trebamo stati dok se to ne smiri, pa makar riskirajući koji dan daljnjeg putovanja.

Za dobro cijelog pothvata, odlučili smo napraviti malenu bazu u 160 kilometara udaljenom Riminiju. Ja bih krenuo biciklom, a Saganić bi dan ranije stigao vlakom  Moral nam je bio ozbiljno narušen, ali obojica smo znali kako je takvo sto pametnije nego bezveze forsirati i patiti se. Idućeg smo se jutra pozdravili s nadom kako će plan uspjeti, ali Saganić je vrlo brzo naletio na niz problema sto se tiče vlakova, što je bio svakako najekonomičniji način za doći do Riminija, ali trebalo je četiri puta presjedati i njemu onako šepavom to nije bilo nimalo lako. U oštrim zavojima vlak se naginjao, pa mu se par puta za vrijeme vožnje bicikl mu se srušio, a veći je problem je bio presjedanje iz vlaka u vlak, koji su u potpunosti neprilagođeni prijevozu bicikala. No, uspio je. Iste je večeri stigao u Rimini i pronašao hostel u kojem me pričekao do sutradan.

Mojih je pak prvih stotinjak kilometara na cesti od Chioggie do Ravene bilo donekle uobičajeno, kao i sve do tada. No toga sam dana imao vjetar u prsa, što je otežavalo kretanje. Još sam k tome putovao cestom kojom je prolazi veliki broj kamiona, pa sam stalno morao biti na oprezu kako me neka od tih grdosija ne bi zakačila.  U par mi je navrata nalet kolone kamiona dobro mi je zanio bicikl, tako da sam skoro završio u grabi pored ceste. Kako nesreća nikada ne dolazi sama, kartica moje kamere je zaštekala te se sav materijal koji sam mislio da sam snimio u tih dva dana uništio. Nema veze, glavno da smo živi i zdravi!

Sljedeći se dan vrijeme popravilo i konačno je kroz oblake provirilo sunce. Oko 9 sati sam krenuo iz Ravene i nešto poslije podneva stigao u Rimini. Našaao sam se sa Saganićem i smjestio se u hostel. Odlučili smo napraviti malenu pauzu, sabrati sav video i foto materijal te napravit plan za daljnji put. Slijedi posjet San Marinu i tko zna što još na putu prema jugu.

Autor: Oscar Piljek

TAGOVIbicikli istra italija ivan saganić oscar piljek putopis reportaža surfanje