Biciklistička “Ekspedicija 7 milja”: Izgon iz opasnog Tunisa, landranje po Barceloni i vrhunski čaj u Maroku

U posljednja dva mjeseca otkako smo krenuli, iza nas stoji više od 2 500 kilometara prijeđenog puta. Obojica smo se još doma, dok smo planirali put i ovu avanturu, radovali prelasku iz Europe u Afriku. Ni Sagy ni ja nikad nismo bili u Africi, a ovakav način nam je obojici stvorio dodatnu euforiju.

Odlučili smo par dana ostati u Marsali (Sicilija). K’o za neko čudo, baš tih dana je na Siciliji pao snijeg nakon dvadeset godina, doduše ne u gradu u kojem smo se tada nalazili. Dobro smo se raspitali o varijantama prelaska do Tunisa brodskom linijom. Brodovi voze dva puta tjedno iz Palerma dok sama vožnja traje nekih 16 sati. Naravno, to nije nikakav problem, godilo bi nam ‘’priuštiti’’ si dodatan odmor od pedaliranja.

Došli smo do Palerma, a ukrcaj je započeo poslije 23:00. Nalazili smo se sa hrpom Tunižana, natovarenih automobila i raznih vozila, kao da sele natrag u svoju domovinu. Poslije check-ina i nakon što su nam obojici noge promrzle vani čekajući, započeo je ukrcaj. Ljudi koji nisu bili u vozilima, kao ludi su potrčali prema brodu, gurajući se poput nekakvih teinejdžera .Nije nam bilo jasno čemu to, ali nije trebalo dugo da shvatimo prave razloge.

Vezali smo bicikle na palubi s ostatkom vozila, te se uputili na sedmu palubu kako bi se smjestili. Naravno, nismo si priuštili kabinu. Na putu do velikog salona, koji je namijenjen putnicima koji ne borave u svojim kabinama, svaki metar kvadratni je bio zauzet. Ljudi su ležerno pretvorili ovu veliku prostoriju u veliku spavaću sobu. Po cijelom salonu, tojest po podu, bile su razvučene deke, karimati i razno razne improvizacije kreveta. Sa kamperskom opremom koju nosimo sa sobom nismo se tada previše razlikovali od ostatka. WC na brodu je ujedno mjesto okupljanja, gdje su se vršili razgovori, ljudi su se brijali,prali noge itd. Pomislio sam si kako ‘’full briju ‘’na čistoću. No nered koji je nastao u narednih par sati… teško je opisiv riječima. Konačno, kad se euforija pred polazak stišala, većina ljudi je zašutila i zaspala.

Konačno oko podneva ugledasmo kopno. Zamišljao sam taj dolazak u Afriku potpuno drugačije. Više egzotično. Pretpostavljao sam da će biti toplije, a ono pred očima sivi oblaci, gigantski grad, tek poneka palma u daljini koja podsjeća na egzotiku. Bilo je pored svega hladno, nekih 12 stupnjeva. Zanemario sam to, i opet bio sretan sto se konačno nalazimo u Africi. U Tunisu.

Kao i ostatak putnika, nakon što smo sišli s broda na kopno, otišli smo obaviti carinsku kontrolu. Popeli smo se biciklima na drugi kat zgrade gdje je odlazio veći broj putnika. No ubrzo je prišao mladi granični policajac. Na prvu mi se nije svidio njegov izraz lica, kao i u većini slučajeva kada imam posla s policijom. Mladić nam je rekao da ga pratimo.

Stigli smo do malenog ureda granične policije, koji je podsjećao na stare jugoslavenske prostorije, sa stolom prepunim papira i cigareta. Jedan od policajaca u civilu je započeo s pitanjima: ‘’Odakle dolazite? Koliko novaca imate sa sobom? Gdje ćete prenoćiti? Imate li rezervaciju?’’.

Nakon ‘’rešetanja’’ pitanjima, policajac se vratio svojem regularnom poslu. Sljedeća dva sata sjedili smo na metalnoj klupici kao dvije koze. Konačno, njegov kolega je uzeo naše putovnice te postavio ista pitanja, na koja smo naravno odgovorili. Nismo imali rezervaciju hotela, već dogovoren smještaj preko ‘’couchsurfinga’’ te mu nismo sa preciznošću mogli dati odgovor na pitanje gdje ćemo se točno nalaziti koji dan. Doduše, nismo niti bili spremni na ovakav pristup. Isto tako vjerujem da u očima jednog Tunižanina nismo primjer turiste, nakon dva mjeseca provedena na putu. Možda smo izgledom privukli njihovu sumnju. Nakon procedure, gospon granični policajac nas je ‘’skenirao’’ kao u nekom crtanom filmu. U desnoj ruci je držao putovnicu, te je približio svojem licu. Laganim pomakom pogleda od glave do pete bacao je oko čas na sliku iz putovnice, čas na jednog od nas. Promijenio je putovnicu, te odradio ‘’skeniranje’’ s drugim.

Sljedećih sat i pol smo ponovno proveli čekajući, ne dobivši nikakvu informaciju policije zašto ne možemo dalje ili barem što se dešava. Konačno, pojavio se onaj policajac u civilu. Pored ostatka svojih kolega. činio se kao nekakav autoritet. Dobacio je jednom od svojih ljudi nešto na arapskom te mu predao naše putovnice. Bacio je pogled na nas i rekao nam da pratimo njegovog kolegu.

Pomislio sam kako je ovo kraj naših muka, no kretali smo se smjerom odakle smo stigli prije skoro četiri sata. Motale su mi se misli kako nešto nije u redu. Mislio sam si da samo fantaziram. Pitali smo tog mladića gdje nas vodi, ali odgovora nije bilo. Sagy je dobacio: ‘’Ne idemo valjda natrag na brod?”

Par trenutaka kasnije, mladi granični policajac doveo nas do broda s kojim smo došli, predao naše putovnice jednom od časnika posade, prišao nam te nam na engleskom rekao: “Žao mi je niste dobili dozvolu ulaska u Tunis.”

Okrenuo se i uputio natrag. Vikao sam, pokušavajući dobiti bilo kakav odgovor od njega, ali uzaludno. Sagy i ja smo se pogledali, potpuno šokirani. Što sad?! Krenuo sam prema palubi da ukrcam biciklu, a Sagy je dobacio da nema namjeru otići nigdje dok nam ne vrate putovnice. Složio sam se s njim. Otišao sam do oficira i rekao mu da nam vrati putovnice. Rekao je da će nam ih vratiti na brodu. Povisio sam ton te se namrštio na njega pokušavajući mu dati do znanja da će dobiti po nosu ukoliko u sljedećih par trenutaka ne vrati putovnice. Zapuhao je i vratio nam papire.

Kao i noć prije, opet smo se našli na istom brodu. Vrlo vjerojatno nije bez razloga to što nam nisu dopustili pedalirati po njihovoj zemlji, prije svega zbog nestabilne političke i sigurnosne situacije. Ali, tko će znati pravi razlog. Stvarnost je takva da se opet nalazimo na brodu i da se vraćamo u Italiju.

Nisam se osjećao razočarano niti negativno. Malo mi je bilo krivo, ali što je, tu je. Pitao sam kasnije jednog od časnika kad stižemo u Palermo, na što mi je odgovorio da s ne vraćamo u Palermo  već u Chivitavecciu, 100 kilometara južno od Rima. Pozitivna stvar ove priče je da je barem tu kartu iz Tunisa do Chivittavechie nismo platili mi, već tuniška vlada.

Samo sat vremena nakon polaska i vožnje brodom, more je podivljalo. Buku ljudi je uskoro zamijenio muk. Blijede face posvuda. Konobari su užurbanim korakom nosili vrećice u slučaju da nekome bude slabo. Moram priznat da sam naviknut na ljuljanje broda, ali u jednom trenu se i meni zaljuljalo u želucu. Uskoro je započeo ‘’orkestar’’. Svaka treća osoba koja se nalazila na brodu je povraćala. Kao da se stvorila lančana reakcija. Djeca, starije osobe, muškarci, žene… svi redom bijahu glavama zabijeni u vrećice.

Ujutro, nakon što smo se probudili u već poznatom okruženju, skopčao sam da nemamo baš nešto hrane sa sobom jer smo dan ranije pojeli skoro sve. Otišao sam do prvog časnika broda, onom s kojim sam imao posla radi putovnica, i objasnio mu situaciju, rekavši mu da na ovo jednostavno nismo mogli računati te da mislim kako bi bilo u red da nam daju barem jedan obrok jer smo gladni. Upalilo je.

Plan je bio sljedeći: nakon što brod stigne u Chivittavechiu, ukrcati ćemo se na idući brod koji istog dana vozi u Barcelonu, tamo pričekati dan i pol te se iz Barcelone ukrcati na sljedeći brod koji  vozi do Tangera u Maroku.

Stigli smo u Chivittaveciu te iskoristili tih par sati kako bi kupili hranu za 21 sat dugo putovanje do Barcelone koje nam slijedi. Ukrcali smo se na brod i upoznali momka iz Francuske, koji još od devetog mjeseca putuje biciklom po Europi. Družili smo se sljedeći dan i razmjenjivali doživljaje. Kao peh, dok smo se sa svom prtljagom penjali na palubu za putnike, desnom sam nogom zakoračio i skliznuo. Nisam se srušio, ali sam osjetio neugodan trzaj u desnom koljenu. Pomislio sam kako mi je izletjelo, što u mojem slučaju i nije neuobičajeno. Još od 2006. godine, kada sam se ‘’skršio’’ sa skateboardom, ta ozljeda me prati te svako toliko me zadesi neka slična nesreća.

Nakon vise od 21 sata provedenog na brodu, oko 01:00 smo stigli u Barcelonu. Francuz Maxime je naginjao ideji da ostanemo svi zajedno prenoćiti na terminalu. Činilo mi se to sasvim u redu, ali već dva mjeseca snimamo, fotkamo, imamo sa sobom dosta tehničke opreme i snimljenog materijala, a Barcelona, na temelju dviju krađa opreme prije pet godina, nije mi ostavila neki siguran dojam. Nije mi se svidjela ideja, a pored toga, brod za Maroko nam ide tek prekosutra navečer pa sam htio sutra iskoristiti dan za Barcelonu, kad se već nalazimo u njoj. Ujedno, Barcelona mi je jedan od općenito najdražih gradova, što zbog temperamenta, što radi skateboarding kulture. Htio sam naspavan ‘’zujati’’ Barcelonom, bez bicikala.

Tu smo se razdvojili od Maxima, koji je nastavio svojim smjerom, u svojem stilu. Sljedeći dan i dan nakon smo proveli u predivnoj Barceloni, uživajući u mekoći civilizacije Katalonije, pogledima zgodnih Španjolki i onih koje se tako osjećaju. Posjetili smo neke od znamenitosti toga grada, a i neke od kulturološke važnosti po pitanju skateboardinga. Naime Barcelona je nakon nogometa u svijetu posebno prepoznatljiva po arhitekturi koja je pogodna skateboardingu. Posljednjih dvadesetak godina se onako u žargonu kaže kako je to Meka tog lifestylea.

Uskoro je slijedio i četvrti ukrcaj. Već mi je bilo dosta broda. Jedva sam čekao naći se na tvrdom sjedalu ‘’Toughroada’’. Koliko god me ova posljednja etapa po Siciliji iscrpila, jedva sam čekao opet se vratiti pedaliranju. Za Maroko smo odlučili rezervirati si smještaj bar na dvije noći, ne bi li nam se dogodila slična situacija kao u Tunisu.

Ukrcali smo se na brod. Pretpostavljali smo da bi nas mogla dočekati slična situacija na brodu kao i na putu za Tunis. Brod je trebao krenuti u 20:00. Petnaestak minuta prije ukrcaja smo izašli iz toplog, ugodno ugrijanog terminala na veliki parking gdje se sakupio poveći broj automobila. Svi spremni za ukrcaj. Vrijeme je prolazilo, a temperatura se strelovito spuštala. Dobrih sat i pol je prošlo, a od ukrcaja ništa. “Nešto opet nije u redu”, pomislio sam. Pitao sam jednog od vojnika koji je tamo na dežurstvu zna li štogod o ukrcaju, a on je rekao kako je čuo da će ukrcaj nešto kasniti te da bi uskoro trebao započeti. Noge su mi promrzle, iako sam na sebi imao debele zimske čarape. Pola sata kasnije je konačno započeo ukrcaj.

Brod je isplovio i čekalo nas je 27 sati vožnje uz španjolsku obalu sve do Tangera. Kao i na prošlim vožnjama, ubrzo smo si rasprostrli karimate I uvukli se u vreće te utonuli u san. Sljedeći dan nakon sto sam se probudio, osjećao sam neugodnu nepoznatu bol u koljenu, drugačiju od one na koju sam već naviknut. Malo sam se zabrinuo. Uhvatio sam se čitanja kako bih izbacio glupe misli iz glave. Vožnja je bila ugodna, sunčan dan. Polako smo se približavali Maroku, gdje smo trebali stići oko 02:00. Kada smo pristali u luku, izašli smo s biciklima vani, uputili se prema carini, ispunili turistički formular te dobili pečat bez problema. JUHU!!

Afrika! Nije bilo toplo, oko 10 stupnjeva. Pitao sam graničnog policajca koliko smo udaljeni od grada, na što je on odgovorio dva kilometra. Prošli smo još jednu rutinsku kontrolu te slijedili cestu. Odjednom smo se našli pored velikog prometnog znaka na kojem je na arapskom i francuskom pisalo kako do Tangera ima 52km. Ostali smo nemalo iznenađeni i pitali se da nije riječ o nekom drugom Tangeru. Sagy je upalio ciklokompjuter, no uzaludno. Nije reagirao, odnosno nije imao podatke u cestama ovdje u Maroku. Karte nismo imali, jer sam ju namjeravao kupiti kad stignemo ovdje. Sta sad?

Skoro pa je tri sata ujutro, nalazimo se u Maroku, ni sami ne znamo točno gdje (u biti znamo: 52 kilometra negdje od Tangera)… Pred nama se nalazi autocesta koja tamo vodi, i neka druga cesta na kojoj nije označen Tanger. Da li sad tu u mraku potražiti mjesto i dignuti kamp ili se upustiti u vožnju? Koliko  god mi se vozilo, ugođaj mi je kvarilo koljeno koje je stiskalo iz sve snage. Nisam ga htio uništiti do kraja, a tih pedeset i dva kilometara i nije neka šala. Tko zna kakva je cesta…

Odlučismo ipak voziti, makar došli tek ujutro, ionako nam se nikuda ne žuri. Nakon dva kilometra je nestala rasvjeta na autocesti i nalazili smo se u potpunom mraku. Na vidiku ništa, ni tračak svjetla. Po vrtnji pedala smo shvatili da se nalazimo na usponu. Sljedećih  sedam kilometara smo vozili umjereno strmim usponom, dok je temperature pala na 1 stupanj. Postalo je hladno te mi se počelo spavati. Da sam znao da nas ovo čeka, popio bih barem jednu kavu prije izlaska na kopno, ali situacija nas je malo iznenadila.

Kroz sljedeća dva sata smo prešli tek devetnaest kilometara. Noge i ruke su već dobro promrzle, a osjećaj je bio kao da su se zglobovi skrutili i pretvorili u beton. Nije bilo nimalo ugodno. Optimistično smo se kretali dalje te uskoro ugledali znak na kojem je pisalo da se za sedam kilometara nalazi nekakvo odmorište. Sagy je dobacio kako mu se čini da mu zadnji kotac ide u ‘’osmicu’’, te da kad stanemo mora baciti oko na to. Kad ono, probušila se guma. Di baš sad, ni ruke ni noge ne osjećamo obojica,a sad još i ta guma??

Što je brže mogao, Sagy je zamijenio gumu, ali bilo je dovoljno da se sledimo pošteno. Radio sam sklekove i trčao gore-dole dok se on zabavljao sa zamjenom gume, ali svejedno smo obojica promrzli. Nastavili smo dalje, malo manje veselo i nadajući se bilo kakvom zatvorenom prostoru. Otkako smo krenuli, nisam se ovako smrznuo. Nevjerovatno mi je da se to dešava u Africi!

Iznenada su se pojavila nekakva svjetla. Nisam mogao dobro razaznati iz daljine jer mi se uz hladnoću koja je stiskala počinjalo spavati. Konačno, kad smo se dovoljno približili, stvarno se tamo nalazio ‘’auto-grill’’, koji nije nimalo zaostajao za onim europskim stilom.P ojurili smo unutra i naručili dvije kave i dva zelena čaja s mentom. Nakon sat vremena smo se zagrijali, ali nam se paralelno s tim obojici počelo spavati. Odlučili smo pričekat jutro, tojest svijetlo dana, te onda nastaviti dalje. Nadali smo se da će zagrijat kroz dan te će biti lakše voziti… samo treba ostati budan.

Oko 08:00 smo krenuli dalje. Sunčeve jutarnje blage zrake iz trena u tren bijahu sve toplije. Svijetlost nam je otkrila u kakvom se pejsažu nalazimo. Od očekivanih pješčanih dina, ugledasmo jarko zeleno gorje, obradiva polja te moderno uređenu autocestu. Kakva Italija, pa Marokanci po tom pitanju ništa ne zaostaju.

Nismo prešli ni deset kilometara kada smo naletjeli na grupu radnika koji su popravljali komad dionice. Prišao nam je nadzornik (očigledno) i počeo blebetati nešto na arapskom. Po tonu mi se činilo kao da se ljuti ili kao da je nešto nezadovoljan. Mimikom pokreta ruku i cijelog tijela nekako smo se sporazumjeli. Gospodin Habibi nam je objasnio kako ne možemo voziti autocestom te nas zamolio da ukrcamo bicikle u njegov kamionet nalik trokolici i inzistirao na tome da nas on odvede do prvog izlaza sa ceste. Utovarili smo bicikle pozadi i sjeli u prikolicu, čvrsto se primili za krov kamioneta i krenuli.

Habibi nas je odveo do ulaska u Tanger. Zahvalili smo se, pozdravili te sjeli na bicikle i uputili se prema centru grada. Dobrih smo desetak kilometara ulazili u grad, koji je na tren podsjećao na Europu, a tren na nekakvo indijsko selo.

Bilo je podne I stali smo srknut još jedan čaj, samo smo ovog puta odabrali birc koji je nalikovao autentičnom stilu. Malo manje sterilan, kao nekakva radiona. Pored toga, tamo se nalazilo dosta ljudi pa smo pretpostavili da je to sigurno nekakvo popularno okupljalište. Okusom neusporediv od svih onih pokušaja iz dućana, marokanski zeleni čaj s mentom ovdje je nešto sasvim drugo. Fantastičan napitak.

Konačno smo stigli do centra,  pronašli smještaj te se utaborili. Odlučili smo vrijeme iskoristiti za obradu teksta, upoznati malo kulturu, prilagoditi se ovom očito drugačijem stilu života, napraviti detaljni plan za dalje, kupit kartu te izliječiti sebe i koljena. Jedna od ideja koja se rodila po putu je bila ta da ćemo ovaj surferski dio zasebno snimiti te smo za to odlučili uzeti koji dan i složiti nekakav okvirni plan snimanja.

Uskoro stižu prijatelji iz Lošinja sa surf-opremom. Oni će, dakako, imati svojevrsnu avanturu do Maroka, a kad se sastanemo krećemo u novu avanturu s valovima Atlanskog oceana.

Autor: Oscar Piljek

TAGOVIavantura bicikli ekspedicija ivan saganić oscar piljek putopis reportaža surfanje