Od vala seksa i alkohola preko maslinika na kat do naizgled ratne zone – sve biciklom

Dobrih smo tjedan dana zaglavili u Rimu. Pasalo mi je prvih dva dana što smo se zaustavili, odmorili i promijenili klimu nakon hladnih Apenina. Treće jutro smo neodlučno rasprravljali o tome da li napustiti Rim ili ostati još jedan dan. Konačno, odlučili smo produžiti boravak za još jedan dan. U hostelu u kojem smo se nalazili, ‘’Freedom Traveler’’, na žalost nismo mogli ostati jer za taj dan sva mjesta bijahu popunjena, ali na sreću, skrasili smo se u 500-tinjak metara udaljenom hostelu ‘’Alessandro’s Palace’’.
Taj je hostel, za razliku od prethodnog, prepun mladih ljudi iz cijelog svijeta. Riječ je uglavnom o studentima koji posjećuju Rim na vikend ili cjeli tjedan, a većina dolazi na već gotovu stvar i sve im je organizirano: od mjesta gdje će trošiti novac, što će posjećivati i gdje će navečer trošiti eure opijajući se i partijajući.

Koliko god mi se takav način putovanja ne sviđa i ne privlači me jer je poprilično prazan, taj val seksa i alkohola nas je obuzeo obojicu i na kraju smo u Rimu ostali cijeli tjedan. Posjetili smo dobro poznata mjesta kao Colloseum, Piazzu Venezziu, Forum i Piazzu di Trevi, ali… nešto mi je falilo! Shvatio sam da to sto mi fali neću pronaći ovdje, u Rimu. To nešto se nalazi na cesti, točnije, to nešto se događa, osjeća i definitivno nije isplanirano.

Konačno smo odlučili krenuti. Saganiću koljeno još uvijek nije bilo najbolje pa smo se dogovorili naći na maloj lokalnoj cesti pored mjesta Pontalto, stotinjak kilometara južnije od Rima. Krenuo sam oko 08:00 i nadao se kako ću što prije izaći iz gradske gužve. Na svu sreću, imao sam sa sobom ciklokompjuter koji mi je pomogao u navigaciji i za nekih 45 minuta sam se našao na via Appia (cesti koja vodi prema jugu). Cesta je bila prometna, puna pukotina i grba. Mislio sam da bih nakon tjedan dana pauze trebao imati snage, ali baš suprotno. Bilo mi je teško, a još me k tome vjetar koji je lagano puhao gađao baš u prsa.

Sagy je otišao vlakom do petnaestak kilometara udaljenog Fossanova .Jedino onuda je prolazila pruga. Oko 15:00 čuli smo se preko mobitela, a on je već bio na mjestu na kojem smo se dogovorili. Ideja je bila tamo se naći i zatim otići do mjesta kojeg smo ‘’skenirali’’ preko Google Mapsa i u obližnjem masliniku podići kamp. Konačno, nakon sto smo se našli i napravili koji kilometar zajedno, došli smo točno do točke gdje smo znali da se u blizini nalaze maslinici. Jedina razlika u stvarnosti bijaše strmina brda prema masliniku. Prošli smo kroz maleno selo i pokušali ostati neprimijećeni. No skoro svaka kuća je imala psa ili više njih u dvorištu. U sljedećih par minuta, cijelo je selo odzvanjalo lavežom pasa, čak i onih iz lokalnih sela. Osjećao sam se kao neki lopov koji provaljuje. Palo mi je na pamet kako je to zapravo glupo: zapravo ništa loše ne radimo, samo tražimo maleni prostor gdje bismo postavili kamp i odmorili. Kome to može smetati? Blesavo je to što gdje god se pomakneš, ta neka zemlja je nečija, u nečijem vlasništvu. Kakav apsurd.

Tek što smo postavili kamp, pala je noć. Čuli smo kako se netko šulja. Pomislio sam da mora da su nas seljani sigurno čuli I kako nas dolaze ili potjerati ili prestrašiti. Na svu sreću, dobro smo se zavukli pod masline, popeli se poprilično visoko u maslinik i teško da bi se netko u to doba noći išao tamo zavlačiti.

Sljedeće jutro, nakon sto smo otvorili oči, odlučili smo napravit koji kilometar manje i odvoziti do Fondia. Nekih pedesetak kilometara. U okolici tog gradića smo preko satelita vidjeli potencijalna mjesta za kampiranje. Pred pokret, Sagy je odlučio pokušati voziti. Krenuli smo. Dan je bio sunčan, gotovo spokojan. Gazili smo kilometre, a Saganiću je koljeno do tad bilo u redu. Nešto prije svršetka tog dana smo obavili ‘’spizu’’ i potrošili barem sat vremena u pronalasku dobrog mjesta na kojem bismo mogli neprimijećeni kampirati .Našli smo predivan maslinik konfiguriran u katovima, nešto slično poljima riže u Kini i Tajlandu, samo je ovdje bila riječ o maslinama. Super mjesto, jedno od najljepših do sad.

Kad sam se ujutro probudio, Saganić mi je sav uzbuđen rekao kako je upravo nekih dvjesto metara od našeg mjesta lovac pucao iz dvocijevke. Pokušao me probuditi da se zaklonimo negdje, ali baš tada kad sam otvorio oči, umjesto da zašutim, glasno sam se rastezao i zijevao. Dobro da koji od metaka nije završio u nama.

Nastavili smo rano dalje, a slijedio je dobar uspon. Taj dan smo trebali prići Napoliju i ono što smo preko satelita ‘’pročešljali’’ nije izgledalo dobro za kampiranje. Cijela okolica tog gigantskog grada gusto je naseljena ili se tamo nalaze obradiva polja. Na prvoj pauzi tog dana sjeli smo se na kavu i odlučili vlakom zaobići Napoli, uložiti novac koji bi potrošili na smještaj u kartu i nastaviti dalje. Sjeli smo u vlak, a meni se po glavi počelo vrtiti pitanje da li je ovo varanje? Ali varanje prema čemu i kome, pomislih si. Opet uzaludna misao, odnosno reakcija uma i ega kojeg je nešto zasvrbilo.

Vibra među nama je znatno porasla jer smo nakon dosta vremena opet zajedno vozili.
Dan-dva odmora smo uzeli u mjestu Sapri, napunili baterije kamera, drona, mobitela i svih ostalih elektronskih uređaja. Cestom kojom smo se kretali pružala se strma obala južne Italije. Kao iz filmova.

Cesta je bila puna nepredvidljivosti, strmina, nizbrdica, mostića, prekrasnih vidikovaca i krajolika te brojnih biciklista koje smo susretali. Upoznali smo 56-godišnjeg Amerikanca Boba koji isto tako putuje i jedan dan proveli na cesti s njim. Spavali smo dva dana za redom na plažama, ma da smo se drugi dan zbog loše prognoze pored zavukli u tunel nalik sceni nekog horor filma.

Temperatura je iz dana u dan rasla. Navečer smo se konačno mogli družiti van šatora. Činilo se kao da je avantura tek sad započela!

Sljedeći dan opet je po prognozi bila ponovno kiša. Nismo se mogli dogovoriti da li taj dan voziti unatoč padalinama ili ostati u ‘’cijevi’’ u kojoj smo prespavali. Odlučili smo kretati se jer dobro utječe na moral. Kiša I nije nešto strašno padala u prvom djelu dana, ali južni vjetar koji je još sinoć zapuhao, sve je vise jačao. Teško smo se probijali naprijed. Poslijepodne je vjetar još pojačao, ali ubrzo je cesta promjenila smjer, prema zapadu. Dobili smo taj snažni vjetar u leđa I pojurili prema gradu Pizzu. Prolazili smo kroz krajolik odnosno dolinu prepunu agruma, mandarina, naranča i limuna. Definitivno najukusnije naranče koje sam do sada jeo. Kiša je jačala i noge su nam promočile. Nije nam preostalo ništa drugo nego potražiti smještaj ili se prehladiti.

U Pizzu smo prenoćili i savjetovali se s Bobom koji je odmakao koji kilometar da li da do samog juga odvozimo obalnim dijelom koji djeluje zanimljivijim ili ga presječemo cestom koja ide kroz unutrašnjost. Gazda kuće u kojoj smo prenoćili nam je, kao i Bob, savjetovao da radije napravimo kojih dvadesetak kilometara vise I prođemo predivnim obalnim dijelom. Složili smo se I krenuli nesto prije 09:00. Cestica je bila predivna, s pogledom na Mediteran. Prvih tridesetak kilometara smo išli glatko. No, najednom su se počele nizati serpentine, jedna za drugom. Shvativši da smo fulali cestu, pred nama se našla odluka da li nastaviti ili se vraćati, a odlučili smo potonje.

Slijedilo je još uspona koji su nas konkretno iscrpili. Više od 1000 metara visinske razlike. Konačno smo prešli brdski lanac i spustili se u dolinu. Šokantna vizualna i osjetilna promjena pred lučkim gradom Gioa Taurro. U jednom trenu pomislio sam da se nalazimo u Indiji, a ne u Italiji. Prepuno smeća, svuda naokolo, po cesti, čak i krošnjama agruma, cesta nalik nekoj ratnoj zoni. Kao da je samo sat vremena prije nas tu izvršen bombaški napad. Fasade kuća u drugosvjetskoratnom izdanju.

Sljedećih desetak kilometara nismo vidjeli ništa nalik Italiji kakvu smo dosad doživjeli. Padala je noć i morali smo reagirati po pitanju pronalaska mjesta za postavljanje kampa. Prvu priliku uvidjeli smo u napuštenoj tvornici nedaleko od ceste. Naravno, i iskoristili smo je. Na brzinu smo se maknuli s ceste i upali u ogroman kompleks nekadašnje tvornice. Nismo šatore postavili negdje u halama već smo pronašli odgovarajuće raslinje nalik nekakvom žbunju. Smjestili smo se i umorni od današnje dionice zaspali ranije nego obično.

Sljedeći smo dan trebali stići do mjesta Villa San Giovanni, gdje bismo trajektom prešli na Siciliju. Dijelilo nas je nekih pedeset i pet kilometara brdovite ceste. Probudili smo se kao i obično, oko 07:00, napravili kavu, doručkovali, pospremili kamp i krenuli. Prvih pet kilometara smo se još uvijek nalazili u dolini, a onda je nastupila uzbrdica. Penjali smo se dobrih dva i pol sata popevši se na brdo visoko 640 metara. Na nekim djelovima uspona mislio sam da će mi noge odapeti. Saganić se držao bolje, tojest, njegovo koljeno. Popevši se na vrh, mokri kao miševi, sledili smo se. Dočekao nas je hladan planinski vjetar i dugačak spust s brda u kotlinu. Konačno smo se našli na obali i samo dvadesetak kilometara jugozapadno ugledali Siciliju. Premda smo se nalazili južno, radi visokih brda koja ne dopuštaju sunčevim zrakama da prodru, bilo je poprilično hladno. Nisam osjećao vise niti ruke niti stopala. Postao sam nervozan, što radi umora što radi zime.Nakon dolaska u razinu mora cesta se nastavila u horizontali i kroz sljedećih sat vremena sam se zagrijao.

Sela koja smo prolazili posljednja dva dana su se kudikamo razlikovala od mjestašca koja smo prolazili tjedan dana prije. Sve je vise nalik manje urbanom predjelu, gdje se duh vremena malo odlučio odmoriti. Zasad smo prešli više od 1 700 kilometara, a slijedi Sicilija, otok prepun iznenađenja.

Oscar Piljek

TAGOVIavantura bicikli ekspedicija ivan saganić oscar piljek putopis reportaža surfanje