Biciklom oko bijelog svijeta: U dalekom Maroku optuženi da su špijuni, nakon surferskog odmora – Hrvati se uputili dalje

Surferska avantura se nastavlja. Nakon Sidi Rbata gdje smo ostali puna četiri dana, više manje svi smo više manje došli k sebi. Nakon zaraze ili štogod se desilo par dana ranije oporavili smo se. Pored mjesta gdje smo boravili samo par štotina metara nalazila se plaza. Odlučili smo iskoristiti priliku I zajahati koji val. Par dana zaredom bilo je dovoljno da odlučimo promijenit spot. Nažalost plaža Sidi Rbata radi vremenskih uvjeta nije bila dobra za surfanje. Konfuzna situacija, previše koncentriranih valova od kojih se nije moglo ni isplivati na line up.

Pored svega nastao je malen pritisak što se ticalo ideje snimanja zasebnog videa o surfanju. Jedne večeri Jurić i ja otišli smo do plaze s aparatima i Jurić je započeo pričati. Rekao je da razumije namjeru te u samoj ideji vidi super uradak. No radi važnosti koju smo pridodali tome, izgubio se onaj spontani način. Bio je u pravu. Previše smo zabrijali. Na kraju krajeva Saganić i ja već više od tri mjeseca gotovo putujemo te smo poprilično uigrani. Njih troje tek je došlo I gotovo je nemoguće bilo proizvest toliko toga. Surfati za gušt, snimati video o cijelom putovanju, snimati zaseban video o surfanju, raditi na reportima, baviti se društvenim mrežama I na kraju krajeva baviti se svakodnevicom.

Mojem egu bilo je teško priznat da je to jednostavno previše. No sva sreća pa sam osjetio impuls duše koja mi je konstantno javljala iz sjene da sam pretjerao. Vratili smo se u sobu i dogovorili se sljedeće. Odbacili smo sav visak te odlučili na što ležerniji način raditi na videu koji se tiče cijelog putovanja.

Kako smo bili žedni surfanja premjestili smo se u Sidi Ifni. što pedeset kilometara južnije s idejom da tamo ostanemo sljedeća dva tjedna koliko je preostalo dečkima. Od tamo imali smo mogućnost posjetiti još spotova jer nisu bili preudaljeni. Nakrcali smo auto svom opremom, a Vidulić, Sagy I ja otišli smo taxijem do Sidi Ifnija prvi u potragu za kakvim smještajem. Taksist nam je ponudio pomoć te je rekao kako ima prijatelja koji iznajmljuje apartman jako povoljno.

Bio je predivan sunčani dan I na putu do Sidi Ifnija konačno sam osjetio ono nešto. Vozili smo se malenom sporednom cesticom, I prolazili kroz mala sela. Sela nalik nekakvim oazama, u izobilju zelenila I palmi. To je ono što sam htio doživit ovdje. Maroccu I konačno evo ga. Krajolik se mijenjao polako I pred sam kraj vožnje došli smo u pravi pustinjski predio. Sidi Ifni ujedno se naziva vrata Sahare.

Potražili smo vlasnika apartmana I ponudio nam je apartman poprilično nisku cijenu. Samo četiri eura po glavi za dan boravka, a apartman je bio kud I kamo bolji od onog prije desetak dana u kojem smo se nalazili u Tifniu. Imao je struju I sve nam potrebno. Odluci smo tamo ostati. No nešto što je bilo drukčije u ovom gradu bila je mirnoća I tišina. Kasnije iz razgovora s lokalcima doznao sam da je ovaj simpatičan gradić dugo bio pod utiskom Španjolske te da u ljetnim mjesecima gotovo svaki krevet u gradu popunjen sa strane marokanskih I europskih posjetitelja. Arhitektura slična je Coraleju s Fuerteventure na Kanarskim otocima.

Prvi session na koji smo otišli bio je jedan od boljih dosad. Svi smo se nauživali vozeći se na valovima. Temperatura oceana konačno porasla je na dobrih devetnaest stupnjeva dok je temperatura zraka prvih par dana iznosila 24 Celzijusa. Imao sam osjećaj kao da je počelo ljeto. Ne samo radi temperature već I sam miris tvorio je jarke boje u mislima, obogaćujući ih dodatnom toplinom.

U vrijeme dok nismo surfali pozabavili smo se svi sa skateboardima koje su momci donijeli sa sobom. Naime osjećaj voženja surfa nije isti kao I na skateboardu, ali sam osjećaj vožnje daske sličan je kao I snowboard. Što više vremena provedeno na bilo kakvoj dasci samo može doprinijeti spoju ta dva elemenata daske I tijela.

Dani su prolazili I sve smo stizali. Voziti se, skejtati, snimati, zabavljati se. Malo više pažnje ovdje posvetili smo hrani s kojom dosad nismo imali mogućnosti toliko se baviti. Doduše, otkako smo krenuli – ovdje smo prvi puta imali frižider. Svakodnevno poslije surfanja kuhali smo veliki lonac manestre bogat povrćem, mahunarkama, žitaricama I začinima kako bi sljedeći dan nakon surfanja imali gotovo jelo. Stvorili smo nekakav sistem. Za doručak išto tako navečer narezali bi popriličnu količinu povrća koju bi ujutro popirjali na loncu te na kraju bacili jaja uz to napravivši nekakvu varijantu omleta. Možda zvuči previše, ali na taj način svaki dan imali smo gotov obrok. Pored toga to je bio i najekonomičniji način. Računica dva obroka na dan sa smještajem nije prelazila pedeset kuna dnevno.

Pored povrća , žitarica I ostalih namirnica jedan dan došli smo na ideju kako bi rado napravili energetske pločice. Subotom ovdje u Sidi Ifniju održava se sajam gdje ljudi sa svih okolnih sela dolaze sa svojim proizvodima. Cijene su još niže te npr za petnaestak eura kupili smo brdo namirnica potrebno za to.

Pola kile badema, kilu meda od naranče, pola kile grožđica, kilu suhih smokvi, tri kile banana, kikirikijev maslac s arganovim uljem, pola kile grožđica, kikiriki, malo oraha. Sve to smo sitno nasjeckali I u poseban lonac skuhali sameljeni jecam. Nkon što se jecam skuhao, svo suho voće I orašide zamiješali smo s time te zalili kikirikijevim maslacem, arganovim uljem, I medom. Svatko si je napunio plastičnu posudicu I stavili u frižider da se to sve poveže.

Uskoro je uslijedio niz oblačnih dana I atmosfera u već tihom I mirnom mjestu opet se promijenila. Naravno surfali smo , ali u potpunoj suprotnosti od onih sunčanih dana. No na jednu stvar opet nismo pripazili. Kako nam je bilo lijepo I sve je teklo kao po loju zaboravili smo odmarat. Kako nas je bilo petero u stanu najčešće bi išli spavati poslije 01, 00h u noći. Ujutro rano bi se budili, I tako dan za danom. Opet neka vrsta slabine I nemoći neke je uhvatila. Jurica I Sagya opet je iscrpljenost prilijepila za krevet oduzevši im svakom po dva dana. Sljedeća žrtva ritma kojim smo živjeli bio je Gabriel – koji je nažalost propustio jedan od boljih dana na valovima.
Bližio se kraj njihovom boravku ovdje u Maroccu i svatko je htio što više vremena izdvojiti za surfanje. Kako smo svi napredovali u surfanju,pokušavali smo to i ovjekovječiti fotografijama i snimkama.

Jednog dana, nakon što smo se već dobro navozali, Sagy je odlučio napraviti test vožnju dronom pripremivši se za snimanje sutradan. Mislili smo kako ne bi trebalo biti problema, jer mješto se činilo mirno I dovoljno turističko. Sami lokalci rekli su Sagyu kako je netko već snimao dronom po mjestu I kako nije bilo problema.
Predvečer Sagy se popeo na krov naše zgrade, I digao je drona u zrak. Nalazio sam se na ulici. Djeca su počela trčkarati u grupi pokušavajući pratit drona. Činilo mi se kako je već preveliku pažnju odvukao taj dron, no ostao sam smiren. Nisam se htio ni brinuti niti izmišljati si u glavi razne varijante posljedica toga. Sagy je spustio drona i show na ulici stao je. Istina je da se cijela ulica malo uzdrmala vidjevši letjelicu u zraku.

Iste večeri , baš dok je dio nas bio u kuhinji i bavio se pripremom hrane , uz dobru glazbu I atmosferu čuo sam kako je netko pokucao na vrata. Nisam ni bio siguran je li mi se to pričinilo. Otišao sam provjeriti, kad ono ispred vratiju stana dočekalo me šest inspektora u civilu. Malo sam ostao ‘’puff’’. Ljubazno su na engleskom jeziku pitali imamo li drona. Da ne bi došlo do kakvih komplikacija s vlasti ili samo s inspektorima, pomislio sam kako je najbolje ništa ne skrivati te vidjeti uopće o čemu je riječ. Sagy je došao do vratiju išto kao I Vidulić koji dobro barata francuskim jezikom. Nakon par minuta pričanja inspektori su zatražili drona te zamolili Sagya koji je odgovoran za napravu da pođe s njima. Otišao je s njim I Vidulić. Mi u stanu smo malo ostali zaprepašteni misleći kako se neće valjda štogod loše dogoditi. Nakon dvadesetak minuta Vidulić se vratio tražeći me laptop I disk na kojem se nalaze snimke. Inspektori su se htjeli uvjeriti kako nismo kakvi špijuni ili tko zna što. Išto tako jedno od pitanja što su postavili Sagyu bilo je dali smo snimali kakve vojne objekte ovdje u Maroccu, koje naravno nismo , niti smo imali ikakve namjere.

Momci su zajedno s karavanom inspektora I opremom otišli u policijsku stanicu. Sljedeća tri I pol sata proveli su pregledavajući material da bi na kraju dobili informaciju koja nam nije bas najbolje sjela. Laptop, dron I disk na kojem se nalaze sve fotografije od početka putovanja, svih kamera, I sve snimke biti će pregledane u laboratoriju radi sumnje. Na temelju nacionalne sigurnosti, bez ikakvog dokumenta oprema vrijedna dvije tisuće eura oduzeta nam je kako oni kažu privremeno. No nisu nam dali nikakav dokument ili štogod , potvrdu ili nekakav dokaz da se javno zna da je oprema u njihovim rukama. Rekli su nek se pojave u stanici za dva dana po danja uputstva te radi prekršaja unošenja drona u državu te kako najvjerojatnije Sagyu slijedi sud.

Malo smo potonuli. No blesavo je bilo donositi bilo kakve zaključke prije nego li opet dečki odu do stanice po daljnje informacije.

Sljedeći dan surfali smo kao I obično, no osjetila se nova napetost. Bio sam ljut što radi glupog razloga snimanja se to desilo. Da smo barem pokušavali nešto usnimit, nego čišto radi ‘’zagrijavanja’’, a išto tako znali smo da je zakon što se tiče drona škakljiv.

Dečki su otišli do policijske stanice po informacije. Gotovo nikakve novosti. Rekli su da cijeli process može potrajati tjedan, mjesec, možda I koji mjesec. Nije problem bio samo u dronu, veću brigu proizvelo mi e to što sav snimljeni material više nije kod nas, a I uređaj na kojem pišemo tekštove obrađuju se fotografije, itd.- više nije kod nas. Koliko će to sve potrajati ne znamo, a kroz par dana dečki odlaze ča, I mi smo planirali išto tako pozdraviti se sa surfanjem I nastaviti s bicikliranjem. Malo nas je to sve uzdrmalo. No dogovorili smo se sljedeće. Opet otići na policiju , informirati se u Hrvatskom veleposlanstvu ovdje u Maroccu te vidjeti što se može.
Ujedno to je bio I posljednji dan da smo svih petero zajedno. Sutradan dečki odlaze natrag u Hrvatsku, zajedno s opremom za surfanje. Dolazi nam drugi prijatelj Sebastian Luzina koji će nam se pridružiti sljedećih mjesec dana biciklirajući po unutrašnjosti Maroka.

Tenzije su porasle, pogotovo između Sagya i mene. Nismo se svađali, ali osjetilo se nešto. On je bio ljut na mene što sam ga nemilosrdno rešetao pitanjima na koja nije imao odgovore, a ja sam bio ljut na njega jer nas je doveo do ove situacije.

Isti dan trebali smo se svi spakirali, a vani bijaše predivan sunčani dan. Nije mi bilo veselo u glavi. No I Sagy I ja pogledali smo se još uvijek ne tako bajnim pogledima I predložili ekipi nek odemo odsurfat. Na kraju krajeva lijepi je dan, situaciju nećemo riješiti sjedeći doma, a I nakon svih prepirki sad krenuti pakirati stvari dovest će nas samo do lošijih vibri. Bolje nek se odemo svi ispucati na valovima, kasnije spakirati te onda donijeti odluku.

Nabrzaka smo se uvukli u neoprenska odjela I otišli do plaže. Situacija na plaži perfektna. Valovi su perfektno dolazili u setovima tvoreći gotovo matematički prikaz iz daljine. To je ono što se u surfanju kaže da je dobar swell. Iako smo se u vodi distancirali Sagy I ja vjerujemo kako nam je obojici to poslijepodne dobro došlo. Odvozio sam dosad najduža dva desna vala s kojima sam od početka ovdje u Maroccu imao upitnik I odbojnost. Sagy je ostao posljednji u vodi sve do zalaska.
Sagy I ja odlučili smo ostati dva dana ekstra u Sidi Ifniju nakon što dečki odu kako bi se što bolje informirali oko situacije s opremom. Sa Sebastijanom koji je stigao sutradan smo dogovorili sve kako da on dođe do Sidi Ifnija, jer plan nam se malo razdrmao što se tiče ostatka putovanja. Ne možemo tek tako pustiti opremu , niti sakupljeni materijal, niti drona.

Dečki su se počeli pakirati I u par sati sve je bilo spremno za sutradan, kad su planirali krenuti na put dug 4000 kilometara do Malog Lošinja odakle su i došli ovdje. Za svaki slučaj Gabrijel nam je ostavio svoj laptop kako bismo mogli nastaviti s daljnjim radom na reportima. Otišli smo spavat, stavili budilice na mobitelima na koje smo već odavno I zaboravili da postoje.

Sutradan nakon kave i doručka Ivan Jurić, Gabriel Vlakančić i Ivan Vidulić, naša braća po surfanju, dio našeg plemena nas je napustio. Proveli smo zajedno mjesec dana surfajući, baveći se suživotom, kreirajući nove ideje za budućnost. Sljedeće putovanje odlučili smo odraditi zajedno od početka. No ovom djelu putovanja došao je kraj. Zagrlili smo se svi zajedno I pozdravili. Na ljeto kad se vratimo opet ćemo se vidjeti. Momci su krenuli.

Istog dana odlučili smo u blažem intenzitetu servisirati bicikle I napraviti generalku u apartmanu. No prvo smo otišli do policijske stanice nadajući se kakvim novostima. No kao I prethodni put dobili smo iste informacije. Odlučili smo napraviti plan za dalje kad Sebastijan dođe. Čekajući ovdje ili negdje u Maroccu gotovo nam je išto. Radi našeg stanja, vremena I ideje ovog putovanja odlučili smo se kretat. Jedino što nam je preostalo jest nadati se dobrom, I da će uslijediti poziv sa strane marokanske policije s rješenjem slučaja.

Pozvali smo Hrvatskog Ambasadora koji je rekao da ne može miješati se u unutarnju politiku I nacionalnu sigurnost te ponudio nam pomoć oko prevođenja birokracije.

Sebastijan je javio da će stići poslije 19, 00h te smo se dogovorili da ćemo ga sačekati na autobusnom kolodvoru Sidi Ifnia.

Sagy je na krov zgrade odnio bicikle, promijenio im pakne, stavio nove vanjske I unutarnje gume, detaljno očistio i te podmazao lance. Za to vrijeme ja sam oprao cijeli stan. Osjetila se neka lakoća, nešto mekše I spokojnije.

Sljedeći dan napravili smo plan kuda dalje. Samo par dana prije li je Seba stigao gotovo smo eliminirali ideju vožnje bicikala po unutrašnjosti zemlje. No Sebo sav euforičan I pun svježine, gladan bicikliranja stvorio je pozitivan balon. Rekao je kako bi bilo šteta ne proći unutrašnjost, posjetiti mjestašca, gradove i blagodati prirode. Složili smo se s njim, dakako da je surf utjecao na sve to jer je bicikliranje palo u zaborav I Sagyu i meni dok smo surfali. Kao da se onaj dio putovanja biciklima odvijao daleko u prošlosti. Obojica smo zaboravili na to. više nas je usisao surf, ocean, sunce i plaža.

No priznali smo si kako je sad red da preusmjerimo kompas prema povratku onome kako smo i krenuli. Odlučili smo napraviti bogatu večeru, spakirati se i sutradan autobusom pobjeći od obale kako bi što bezbolnije zaboravili na surfanje. Na jednom putovanju prije koju godinu upoznao sam čovjeka srednje dobi. Pričali smo o surfanju i životu. No kad smo se dotakli teme surfanja u šali mi je rekao sljedeće.

‘’Znaš li da poštoji nešto jače od droge? To jače od droge zove se ljubav, a ta ljubav meni je surfanje. ’’

Sad mogu reci da i ja ‘’bolujem’’ od iste ljubavi.

Sidi Ifni-Agadir-Ourzazate. Prevalili smo u gotovo deset sati vožnje približno sedamšto kilometara sjeveroištočno. Sjedio sam u autobusu, I pred očima su mi se vrtjele slike posljednjih mjesec dana. Surfanje je nešto što volim više od bicikliranja. No to što volim nije jedini dio na ovom putovanju. Na kraju krajeva nemamo ni opremu više, a suludo je bilo zadržati opremu samo radi par dana duljeg boravka na valovima Atlantika.

Od Ourzazatea kreće opet novo poglavlje putovanja, nova vegetacija, nove avanture, ovog puta u troje.

Oscar Piljek

TAGOVI7 milja bicikl biciklistička ekspedicija europa maroko putopis