Dva Hrvata prešli Alpe Hanibalovim stopama, vraćaju se kući nakon sedam mjeseci bicikliranja

Saint Jean Pier de Port-Alpe-Torino 1150 km

Ovaj report, kao i posljednji, razlikuje se od prvih deset po tome što otkako smo krenuli na Camino di Santiago nekako spontano se desilo to da više nismo spavali u nikakvom interijeru. Jednostavno smo oboje iz financijskih razloga i znatiželje odlučili isprobati jesmo li sposobni obavljati sve što radimo na otvorenom. Naravno neke stvari (kao pristup internetu) obavljali bi na pauzama u nekim od kafića, a ostale stvari poput spavanja, higijene, pranja robe i praktički življenja odvijalo se na otvorenom.

Kao i na samom početku Camina tako i na završetku u Seint Jeanu Pier de Portu obuzeo me nekakav čudan osjećaj praznine shvativši još jedanput da je i ta etapa završila. Naravno naša nije jer slijedi put doma, ali Španjolska mi se jako svidjela, jednostavno taj mentalitet, jezik, temperamentni ljudi, gastronomska ponuda , cijene itd. Za razliku od tog, Francuska mi se u mislima vrtjela jedina kao zemlja koja me od samog početka nije previše zanimala. Taj sud je utemeljen na doslovce ničem, iako sam jako malo vremena dosad proveo u Francuskoj, ali na nekakav način me ta zemlja odbijala.

Dolaskom u Saint Jean stali smo par dana u obližnjoj šumi obaviti sve što se ticalo obrade fotki, pisanja reporta. Na dan kad smo se odlučili pokrenuti, počela je kiša koja nije stajala sljedećih 48 sati te nas je zadržala još dva dana. Mogli smo se pomaknuti, ali to bi značilo prekinuti kontinuitet kampiranja i boravka u prirodi. Šatori koji su podnijeli poveću količinu padalina i namočili se u procesu, u slučaju pokreta bili bi mokri što bi moglo stvoriti probleme po zdravlje i po opremu te bi se vjerojatno u tom slučaju trebali negdje zbuksati u zatvorenome.

Pored tog shvatili smo da je ruta kojom smo prolazili posljednjih 800 kilometara bila jasno određena dok smo za nastavak puta morali sami složiti rutu. Okvirno smo znali kuda, ali na neke stvari kao što su brda ili brežuljkasti predjeli nismo baš pazili dok smo bili kući i slagali rutu.
Pored male konfuzije nastavka puta umor koji se nakupio od putovanja , od vrtnji pedala, trovanja hranom, konstantnoj izloženosti vremenskim promjenama te samim psihološkim spektrom cijele situacije osjetio sam da mi se ne da voziti Francuskom.

Sagy je uporno htio da prijeđemo Alpe, no sa strane Švicarske ili čak Austrije što bi značilo da nam ne gine još najmanje dva mjeseca ovakvog tempa.
Odlučili smo sljedeće nastaviti se kretati u smjeru Toulousea, te dotad vidjeti hoćemo li uopće ići preko Alpi ili se spustiti na more, hoćemo li ulaziti u Švicarsku ovako bez prebijene pare u džepu ili nešto što će se tek desiti. Dali smo si malo vremena razmisliti o tome.

Cijeli potez prvih par dana bijaše podosta brdovit, a malo je reći da su nas temperature koje su nas pratile klale.
Gotovo svakog dana već oko 9, 00h sunce bi zapržilo, i grijalo sve oko sebe te visoke temperature ne bi popuštale sve do poslije 22, 00h. Cijeli dan proveden na suncu uzme danak energije, te sljedeći dan opet, I opet I tako cijeli prvi tjedan dok smo odmicali Pirinejima.

Bili smo primorani pronaći rješenje ovome jer u samo četiri dana oboje smo imali po jedan lom energije te bili primorani prijeći manju kilometražu. Ma čak I nije riječ o kilometraži nego tad bez energije nije gušt pedalirati, misli se umore I čitav spektar stvarnosti se zacrni.
Rješenje smo pronašli u mnogobrojnim pritocima u kojima bi se svakih par dana zaustavili oprati robu sebe . Većina tih riječica spusta se u nizine s Pirineja I znale su biti dosta friške što nam je bilo jako cool nakon višesatnog prženja na suncu. Kad bi osjetili vrućinu, zaustavili bi se I iskoristili koliko god vremena je potrebno da se osvježimo.

Drug stvar u borbi protiv vrućina bila je hladna piva navečer, nakon cjelodnevne vožnje. No to je zahtijevalo još jednu stratešku spiku.
Još u Španjolskoj kupili smo si svaki po jednu termo vrećicu kako bi u njima mogli hladiti hranu ili kojekakvu tekućinu. Pred kraj dana i vožnji, najčešće bi zamolili u kafiću nešto leda te tako hladili pijaču. To nam je uz kupovinu koju obavljamo svaki dan postao sastavni ritual za sljedeće dane.
Prešli smo dobrih dvjesto pedeset kilometara te se približili Toulouseu. Odlučili smo tamo ukrcati se na vlak te prijeći par stotina kilometara do Lyona. No baš na dan kad smo trebali stići u veliki grad negdje na pola puta odustali smo od te ideje I nastavili prema jugu prema Carcassonnea. Dali smo si još barem dvjesto kilometara ili dva-tri dana da razmislimo malo o cijeloj ruti, datumu povratka I koliko smo sposobni izdržati s ovako niskim budžetom. Oboje smo se složili oko tog da bi rado ljeto proveli doma na otoku te zaradili tijekom sezone koju kintu dok ćemo paralelno raditi na dokumentarnom filmu kojeg snimamo sveukupno već 9 mjeseci. Tim projektom želimo ujedno održati fokus oko ovog što radimo te ne prestati raditi ovakve stvari. Možda zvuči naivno ili smiješno, ali vjerujem da ćemo naći put kako ovakav način života produljiti te isto tako egzistirati od toga.

Mislim da je potrebna ustrajnost I vjera u ono što želiš te iskonska namjera. Tad bi rekao da se stvari počinju slagati. Nekad je potrebno I više vremena da određene situacije koje su se izdešavale u scenariju vlastitih života “probave” I sagledaju možda iz novonastale perspektive kao što je u ovom slučaju I Sagyu I meni ovo već skoro pa sedmomjesečno putovanje. Rad na nečemu što me ispunjuje čini me sretnim. Time samim mislim da kojekakav rad ili kreacija ispunjena takvim tipom energije na neki način zrači. Ako ovi tekstovi koje zadnjih mjeseci pišem potaknu nekog da se pozabavi svojim snovima, željama, li čimgod o čemu razmišlja netko onda je ovo I više nego smisleno. Jednom riječju rekao bih da u posljednjih dvadeset i osam godina života koliko živim najsmislenije što sam imao prilike iskusiti je ljubav. Ljubav kao univerzalan osjećaj smisla I ispunjenosti. Ne mogu reci da sam ispunio sve svoje želje, ali evo već putujem više od pola godine, igram se pisca , surfera, skejtera, biciklista, Indiane Jonesa… Samo zato što sam to odlučio, ne zato što imam sreće. Sve je moguće ako se dopusti samom sebi “imati muda” biti ono što osjećaš I želiš. Baš kao što se djeca igraju te glume kojekakve likove ili heroje svojih najdražih likova iz crtića I priča, nije neka razlika kad se “odrasli” počinju igrati svojih “ozbiljnih” likova. Zapravo kad se sagleda na to I dijete I odrasla osoba samo su ufurani u svoju ulogu u “igri” , samo što je dijete još uvijek naziva igrom dok odrasli život…
Malo sam filozofirao I zabrijao…

Stigli smo u Carcassonne. Posljednja dva dana ”jahanja” bila su dovoljna da složimo novi plan. Dakle odlučili smo 380 km prijeći vlakom sve do Grenoblea odakle ćemo se suočiti s posljednjim planinskim masivom na ovom putovanju. Isto tako odlučili smo okvirno povratak kući. Laknulo mi je jer smo si zadali još jedan cilj na ovom putovanju te odredili okvirno rutu.
Spakirali smo bicikle I molili se svim zemaljskim I nezemaljskim silama da nas šofer pokupi s ovoliko puno stvari. Na autobusnom kolodvoru dok smo čekali svoj autobus (koji je kretao u ponoć I pol), upoznali smo jednog šofera iz Srbije koji posljednjih tridesetak godina živi odvije te se malo raspričali. Nikola nas je zabavljao svojim pričama kojih ima na “tone”, te tren prije nego li je stigao nas autobus pozdravio nas je I zaželio sretan nastavak puta.
Vrata autobusa su se otvorila I izašao je arogantni francuski šofer koji ugledavši nas sa svom prtljagom nonšalantno je rekao nešto na francuskom I okrenuo glavu. Pokušao sam se rukama I nogama sporazumjeti s njime , ali ufurani Francuz nije znao beknuti ni riječ drugog jezika, ili jednostavno nije imao potrebe pričati ili baviti se tuđim problemima. No ako je to njegov posao mogao se barem potruditi objasniti nam nekako. Srećom njegov kolega znao je ponešto engleskog te smo s njime za koji euro više riješili problem. Bus je bio krcat, još je preostalo dva slobodna mjesta, jedno na samom početku busa , a drugo na samom kraju. Sjeo sam pored zgodne djevojke. Bilo mi je malo neugodno jer pretpostavih da sigurno smrdim. Posljednjih mjesec dana nije da sam se puno puta oprao, a gotovo cijelog dana vozimo bicikle I dosta vremena provodim znojeći se. No zanemarih to, ako joj bude smetalo valjda će mi reci, a s druge strane kažu da Francuzi smrde tako da sam si dopustio biti Francuz.

Stigli smo rano u Grenoble. Oko 5, 40h ujutro. Odlučili smo se u što kraćem roku maknuti iz grada te napraviti koji kilometer I pronaći mjesto gdje bi podigli kamp. Sagy u busu nije ni oka sklopio te je ujutro bio poprilično raštiman.
No unatoč neprespavanoj noći nastavili smo. Vozeći se kroz ulice ovog alpskog grada pomislih na tren da se nalazimo u Švicarskoj ili u nekoj drugoj alpskoj zemlji. Definitivno nešto drukčije od onog što smo prolazili zadnjih dana. Ugodno me iznenadilo sve to, a još više sam krajolik u kojem smo se nalazili.
Malo me bilo strah tih Alpi , ponajviše uspona s ovoliko tereta kojeg nosimo I mislio sam si kako ne bi bilo bas cool “sjebati” si noge sad nakon što smo ovoliko prošli. Malo je falilo da se to ne desi dok smo u Maroccu prelazili Reef Gorije, ali na sreću izbjegao sam to.
Prvog dana sunce nije popuštalo. Oko podne termometar izmjerio je 39 Celzijusa. Mislio sam da će nam ovdje u Alpama barem temperature ići u korist kad ono…No pozitivna strana sveg ovog jest da prva dva dana uspona gotovo da nismo imali. Probijali smo se u unutrašnjost kanjonima ovog grandioznog planinskog masiva. Brojna sela, zelena polja, krošnja stabala, nabujale riječice I pritoci. . . divota.

Treći dan počele su uzbrdice. Gotovo cijelog dana sve do mjesta Modane odakle postoji tunelski prijelaz na drugu stranu koji je bio jedna od varijanti. No nakon svega što smo prošli stvarno bi bilo glupo tu posljednju od mrcina prijeći tunelom. Iako je bila reakcija vlastitog ega I Sagy I ja složili smo se prijeći Alpe putem koji je 246-te godine prije naše ere prešao Hanibal s trideset tisuća vojnika, petnaest tisuća konja i trideset I sedam borbenih slonova. Nevjerojatno je zapravo da smo tijekom posljednjih mjeseci pričali o Hanibalu vise puta I o njegovom pothvatu te bas na dan kad smo odlučili prijeći Alpe prijevojem Col du Mont Cenis shvatismo ubrzo da je on tuda prošao. Obojicu nas je to dodatno motiviralo te pomislih ako su I slonovi I cijela ta vojska uspjela to proći valjda ćemo I mi nekako to prijeći s naša dva ”konja”.

Približili smo se desetak kilometara prije najstrmijeg djela prijevoja. Tek što noć nije pala I odlučili smo sutradan odraditi najteži dio. Za danas gotovo pedesetak kilometara svakakvih uspona bilo je dovoljno. Ne znam je li riječ o slučajnosti ili nagrade svemira radi tog što smo odlučili prijeći prijevojem, a ne tunelom jer smo pronašli jedno od ljepših mjesta gdje smo kampirali od samog početka putovanja. No desio se malen problem u mojem lijevom koljenu. Osjetih neugodnu bol I navečer sam pomislio kako je riječ o umoru. Iskoristili smo najbolje što smo mogli spot I ne tako kasno otišli na spavanje kako bi se što više odmorili za sutrašnji prijelaz.
Bilo je oko 06, 00h I probudilo me meko jutarnje sunce. Iskočio sam iz šatora kako bi usnimio koju fotku I osjetih I dalje tu bol. Dok sam fotkao nisam je zamjećivao, ali ubrzo nakon što smo raspremili kamp, doručkovali I krenuli nekako mi nije pasala vrtnja pedali. Sagyu je u samo par metara pukla guma.
Pomislih možda I nije najpametnije da danas to pokušamo odraditi.

Stigli smo pred sam početak desetkilometarskih serpentina.

Krenuli smo. Prvih dva kilometra uspona nije bilo strasno , no ubrzo uspon se ustrmio I nije popuštao s intenzitetom nagiba. Kretali smo se sporo , ali smo se kretali. U dva sata uspinjanja pomislio sam više puta da će mi koljeno odapet, ali nekako se nije dalo. Pred sam vrh prijevoja opet snijeg nakon gotovo mjesec dana što smo ga posljednji put vidjeli prelazeći jedan od prijevoja na Caminu. No ovdje uz sam snijeg posljednja dva kilometra otežao nam je jaki vjetar u prsa. Malo po malo vrteći pedale ugledasmo kraj uspona.

Popeli smo se!! Juhu!!!

Sjeli smo se na vrh prijevoja popit kavu, te se ubrzo nastavili kretati u smjeru Torina.

Očekivao sam nizbrdicu s druge strane, kad ono još jedno ugodno iznenađenje. S druge strane nalazi se ogromno jezero kojeg smo u sljedećih par kilometara prešli. Da avantura bude avantura – uhvatila nas je kiša, te smo stisli gas. Ubrzo smo došli do dijela gdje se cesta spušta gotovo dvadesetak kilometara, prelazi u Italiju te seže sve do mjesta Susa pedesetak kilometara od Torina.
Opustili smo se u transu vožnje nizbrdicom. Uživali u kretanju ne okrećući pedale I razgledavajući obilno zelenilo suma. Ujedno to je I nagrada ovih posljednjih dva dana konstantnih uspinjanja. Sve je djelovalo mirno I spokojno.
BUUUUM!
Spokojnost, mir I tišinu najednom prekine glasan zvuk samo par metara od mene. Bacio sam pogled odostraga, kad ono ugledam Sagya kako jedva nekako uspijeva održati ravnotežu na bicikli. Shvativši da mu je eksplodirala guma. No na svu sreću iskustvom stečenim vozeći Supermoto utrke I posljednjih sedam mjeseci intenzivnog bicikliranja ostao je čitav.

Jedan od zahtjevnijih , tako I ljepših dijelova putovanja je iza nas, slijedi posljednjih cca 1000 kilometara do doma.

Ovoj sedmomjesečnoj avanturi blizi se kraj, što ne znaci da je kraj avanturama.

Oscar Piljek

TAGOVI7 milja avantura bicikl biciklistička ekspedicija Hrvati Hrvatska