Hrvati biciklima kroz svijet – nakon svakog napornog uspona slijedi uživanje u spustu

Gotovo nesvjesno smo prihvatili Sebovu ideju. Sva sreća da se sve brzo događalo pa smo se u jednom danu našli u posve drukčijem okolišu, vibri i temperaturi.

U Ourzezateu smo se zaustavili koji dan, iskoristili vrijeme za report i planiranje daljnjih ruta. Kad kažem “izdvojiti vrijeme za report” to uglavnom traje barem cijeli jedan dan dok se odaberu i obrade sve fotografije, složi tekst i uz relativno spor internet to sve pošalje.

Petog dana u trećem mjesecu Sebotov je rođendan te smo taj dan odabrali za polazak. Nisam bio nešto previše od volje za bicikliranje. Vani je toplina sunca iz minute u minutu rasla, a u devet sati kad smo se otisnuli iz hotelske sobe već je bilo dobrih dvadeset i pet Celzijusa. Nakon par kilometara od grada već smo se nalazili u potpno drukčijem pejzažu. Pustinjski krajolik, te s ponekom palmom uz cestu, u daljini grandiozno, impozantno Atlas gorje.

Temperatura je nemilosrdno rasla. Seb je bio gladan vožnje te je stiskao. Pored toga što je gurao još uvijek je svjež, pun energije i dobrih 25 kilograma lakši što se tiče prtljage. Postajalo je sve toplije te smo oko podneva makli gornji dio odjeće. Nismo ni shvaćali koliko je sunce zapravo jako. Odlučili smo ne ići glavnom cestom, te smo nakond dvadesetak kilometara od Ourzazatea skrenuli na malenu cestu koja je isto tako vodila prema prijevozju Tiz n Ticka kojeg smo u sljedećih par dana htjeli proći.

Prošlo je više od mjesec dana otkako smo Sagy i ja pedalirali posljednji put. Noge su nam oslabile, a i nije nam se baš pedaliralo. Surfanje je uzelo svoj danak – kako u fizičkom smislu, tako i u glavi. Sva sreća pa se tu našao Sebo koji nas je na neki način gurao. No Sagy i ja smo razvili nekakav ritam, način funkcioniranja koji sa Sebotom još nije bio uštiman. Još od početka puta, točnije od Riminija na početku Italije, lijepo smo se dogovorili da nema žurbe. Seb je ‘napadao’, konkcistadorski je htio odvaliti kilometražu kao da smo na kakvoj utrci.

Sagyu i meni, otkako smo u štimungu, to uopće nije bilo toliko bitno. Koliko ćemo kilometara prijeći, gdje ćemo spavati ili kad ćemo stići. Bitno nam je bilo da se krećemo, a ostalo sve po osjećaju. Kad nam se vozilo, vozili bi, kad nam se odmaralo, odmarali bi. Proces usklađivanja tri bića potrajao je sljedećih dana.

Kasno poslijepodne bilo je očito da nećemo stići do mjesta na koje smo mislili stići za prvi dan. Izmoreni od sunca, uspona, nadmorske visine i prvog dana bicikliranja. Nalazili smo se na šezdeset petom kilometru od Ourzazatea. Bližio se kraj dana i trebali smo odlučiti gdje ćemo prespavati.

Seb je bio malo u problemu jer nije još bio opušten po tom pitanju. Najgore što se moglo dogoditi je da nas uhvati mrak, a onda bi negdje uz cestu digli kamp i sutradan nastavili. No nalazili smo se pored malenog berberskog sela. Noć samo što nije i upitali smo ljubaznog lokalca kojeg smo sreli uz cestu može li nam kako pomoći. Rekao je da ima prijatelja u susjednom selu Armiteru koji se bavi ugošćivanjem. Noć samo što nije. Slabo smo se razumjeli jer smo komunicirali na francuskom jeziku. Otišli smo kilometar i pol dalje te nas je uz cestu stvarno dočekao nekakav gospodin u tradicionalnoj berberskoj obleci.

Aziz nas je pozvao te nas je usmjerio prema svojem domu na relativno dobrom engleskom. Baš u tom trenu, opijen suncem koje mi je spržilo kožu, umorom, žeđu započela je jedna od od pet molitva koje se svakodnevno ponavljaju. To je čisto običaj ovdje u muslimanskom svijetu, no ova je bila nekako posebna. Ulazili smo u Armiter. Prošli maleni mostić. Uz transcendentalni zvuk hodžine molitve, zvuk riječice koja je tekla ispod mostića, miris tek procvjetanih badema, magaraca, raznih začina iz malenih kućica… Slika bijaše bajkovita. Dan se gasio, izgledalo je potpuno nestvarno. Kao da smo zakoračili u prošlost. Rasvjeta u selu bijaše minimalna, tek s pokojom žaruljom kroz čitavo selo. Upao sam u potpuni trans.

Smjestili smo se kod Aziza, raspakirali se, najeli te se dogovorili da ćemo i sutra ostati ovdje. Mjesto je predivno, a tko zna hoće li nam se ikada ponoviti ovakva prilika da iskusimo život u mjestu van civilizacije, mjestu gdje se život nije znatno promijenio već stoljećima.

Cijeli sljedeći dan smo ostali u Armiteru te smo se sljedeće jutro vratili na cestu. Slijedio je veliki uspon dodo prijevoja Tiz n Ticka nakon kojeg bi po plani kroz dva dana trebali stići do Marakescha. Krenuli smo oko 9 sati. Još koji dan prije sam se čuo s prijateljem Marinom Bašićem kojeg sam upoznao prošle godine u Indiji. Još jedno ono “čudo” koje se dogodilo jest da mi je Marin javio kako se nalazi s prijateljem Alessandrom te da zajedno bicikliraju Marokom. I ne samo da bicikliraju već su se kretali prema nama, samo iz suprotnog smejra. Htio sam vidjeti prijatelja i pomislio kako bi bilo super da se sretnemo na vrhu prijevoja.

Napredovali smo relativno dobro s obzirom na teren. Najednom pustinjski štih zamijenili vrhovi Atlasa, a i cijela se vegetacija u potpunosti promijenila. Nisam imao više osjećaj da se nalazimo u Maroku. Mislio sam da smo negdje u Nepalu ili možda Andama. Oko 13 sati smo se konačno domogli vrha prijevoja. Napravili smo dužu pauzu. Marina nije bilo. Signal je isto bio slab pa mu se nisam mogao nikako javiti. Pričekali smo još malo, ali temperatura se polako počela spuštati. Tek što smo platili čaj kojeg smo pili, netko je iz daljine uzviknuo moje ime. Kad ono Marin i Alessandro! Ostali smo još dobra dva sata na vrhu prijevoja, dobro se ispričali, popili koji čaj, pojeli štodo. No kao i njima, tako se i nama bližio kraj dana pa smo si trebali srediti smještaj ili pronaći mjesto za kampiranje. Pozdravili smo se i krenuli svatko svojim putem.

Sve od prijevoja Tiz n Ticka pa do Marakescha cesta se spuštala. Kao neka vrsta nagrade za mučne uspone koje smo odvozili. No sljedeći dan, točnije negdje oko 13:30h Sebo je stisnuo gas te se malo odvojio. Sagy i ja smo u lakšem ritmu pedalirali i pričali. U jednom trenu smo prelazili most te u daljini vidjeli klince kako se kupaju u rijeci. Zapelo mi je za oko no ignorirao sam. Sagy je primijetio kako mu se čini da negdje žurimo i imao je pravo. Par trenutaka kasnije smo parkirali bicikle i otišli se osvježiti. Pored toga što smo se okupali, palo nam je na pamet kako bismo tu mogli i završiti dan. Prvog lokalca smo pitali je li moguće u njegovom dvorištu podići šatore i prespavati. Problema nije bilo. Zaboravili smo se u čaroliji kupanja javiti Sebotu, a kad smo se to sjetili napraviti – on je već skoro došao do Marakescha. Dogovorili smo se sutradan naći.

Marakesch me samim imenom i nije nešto privlačilo. Otkako smo krenuli na ovo putovanje, sva mjestašca za koja nisam nikad čuo su imala daleko bolji efekt od onih na dobrom glasu. čini mi se kako je samo stvar toga da kad se nešto hvali i spominje, onda neminovno individualno se tvori nekakvo očekivanje, slika o tome nečemu. Bilo to mjesto, osoba ili događaj. Tako da za Marakesch nisam očekivao da će me odvalit kao npr. Armiter koji dan ranije. Na samom ulazu u grad je počela gužva. Što smo se više probijali kroz promet i približavali centru, tako je intenzitet ljudi, zvukova i mirisa postajao jači. Brzo smo se našli sa Sebotom koji je dan ranije pronašao relativno jeftin smještaj. Odlučili smo ostati dva dana u babilonu iskoristiti vrijeme za odmor i planiranje daljnje rute.

Nakon svih događaja u Maroku, bili smo malo skeptični po pitanju kampiranja “na divlje”. Najviše radi sugestije lokalaca kako to i nije baš dobra ideja, no dogovorili smo se kako ćemo se nakon Marakescha pozabaviti time. Okolnosti su sada drukčijie od onih kad nas je bilo petero sa svom surf opremom nalik nekakvoj hippie surf komuni. Biciklisti djeluju više sportski i time se drukčije gleda na to.

Sljedeća dionica pred nama je bila 480 kilometara dugačka – do Fesa. Planirali smo ju prijeći u tjedan dana. Naravno, uzeli smo u obzir da to može biti i koji dan duže jer situacije su nepredvidive. Prvi dan krenuli smo nešto kasnije radi kvara na Sagyevom biciklu. Točnije sica kojemu je vida koja ga fiksira pukla. Na svu sreću, do 11 sati smo bili gotovi i krenuli.

Dobrih sat vremena, ako ne i više, probijali smo se kroz gust promet grada, nakon kojeg smo se našli na čistini. No tamo je uslijedilo novo iznenađenje. Pored jakog sunca, brzinu kretanja nam je smanjivao i vjetar koji nam je puhao direktno u prsa. Usprkos tomu do kraja dana smo odvozili zadovoljavajuću kilometražu iako smo krenuli nešto kasnije.

Pred kraj dana smo potražili mjesto za kampiranje. Prvo mjesto, točnije maslinik kojeg smo vidjeli nije upalilo radi komunikacije, ali već iz drugog pokušaja je upalilo.

Ljubazni stariji deda nam je dopustio podići šatore u njegovom vrtu pored kuće. Sebotu je to bio prvi put da kampira u životu.

To nas je dodatno ohrabrilo za danja kampiranaj te sutradan ujutro smo se dogovorili kako ćemo isključivo spavati vani dok smo u pokretu, a kad se domognemo kakvog grada – onda ćemo spavati “indoor”. Jedna od stavki koju valja uzeti u obzir je ta da kolikogod “romantično” ili lijepo izgleda spavanje u šatoru, u prirodi se tijelo i um ne odmore kao kad se spava u zatvorenom. Što zbog buke, zvukova ili opreza, san nikad nije “tvrd” kao u sobi na mekanom. Naravno – stvar je navike, ali za to treba vremena.

Sljedeći dan, dionica koju smo vozili bila je jedna od onih nezanimljivih. Cesta bijaše ravna, krajolik monoton, a temperatura visoka. Doduše, nije bilo nikakvih uspona pa smo odvozili oko 105 kilometara.

Navečer smo se odlučili za prvi pokušaj divljeg kampiranja u Maroku. Par stotina metara od ceste, potkraj dana smo u daljini ugledali maslinik. Nakon opskrbe hranom smo uletjeli bez puno fantaziranja, provjerili smo kome bismo mogli smetati i odlučili na kraju ostati tamo. Ako ne probamo, nećemo znati. Na kraju krajeva, najgore što nam se moglo dogoditi je da nas netko potjera. Neš problema…

Sebo je navečer provjeravao prognozu i vidio da bi sljedeći dan moglo biti kiše. Pored kiše, temperatura bi trebala znatno pasti, nekih 8 do 10 stupnjeva. Jutra su i ovako friška, a s ovim zahlađenjem… Pomisliosam si da je sa zimom gotovo. Još smo u Armiteru odlučili pustiti svu zimsku obleku, kako bi olakšali prtljage.

Sljedeće jutro, nakon kave, doručka i drugih rituala, krenuli smo dalje. Sagy se požalio kako se ne osjeća baš najbolje. Rekao je da će odvoziti do Kasba Tale te da će tamo odlučiti hoće li dalje ili ne. Meni se iskreno vozilo, no Sagy mi je suputnik od prvog dana i kako ne žurimo, nema potrebe da se razdvajamo i odlučio sam kakogod ostati s njim. Sebotu se još ujutro negdje žurilo te je odmakao koji kilometar naprijed.

Nakon što nas je tog jutra uhvatila kiša, oko 14 sati smo stigli u Kasba Tadlu. Sagy je odlučio ne voziti ni pod razno taj dan. Osjećao se umorno. Faktor broj jedan što se tiče ovog putovanja, odnosno kretanja jest zdravlje. Ako je to pod upitnikom, nema smisla kretati se jer iz dana u dan se stanje može samo pogoršati. Sebota na putu do ovdje nije bilo nigdje. Očito je opet stisnuo i završio negdje. Poslijepodne se javio i rekao da se nalazi 35 kilometara ispred nas. Dogovorili smo se naći sutradan na cesti – ili će se on vratiti do nas ako ostanemo u Kasbi.

Već pri samom ulasku u grad me nešto “ubolo” u oko, stvorilo nekakakav naboj da uzmem fotoaparat i izađem fotkati. Nisam iz prve razumio o čemu je bila riječ. Navečer sam prelistavao fotografije i shvatio kako je ovo jedan od tih gradova za koje nisam nikad čuo, a svojim postojanjem, vibrom i ljudima me očarao. Možda zato što nisam imao nekih očekivanja ili?

Pored toga u Kasbi nije bilo ničeg impozantnog, nikakvih građevina, niti jednog turista… Ovdje se, za razliku od Marakescha, mogao osjetiti duh mejsta. Nezasićen turizmom onakav duh kakvog su svojim bivanjem stvorili ljudi koji ovdje žive.

Sljedeći dan ostali smo u Kasbi. Slijedila je nešto zahtjevnija dionica do Fesa, točnije do Azroa koji se nalazi na 1250 metara iznad mora. Cesta se polako počela uspinjati. No ravne dionice konačno su zamijenili brojni zavoji i uzbrdice. Koliko god je bilo napornije voziti, cesta je bila zanimljivija i dinamičnija. Na prvoj pauzi toga dana sjelo smo u jedan kafić. Naručili smo svatko po jedan marokanski čajnik sa zelenim čajem i svježom mentom.

Najednom s druge strane ceste se pojavila grupa biciklista. Očito je bilo da se ne radi o biciklistima putnicima nego o onima koji to treniraju. Jedan je imao dres marokanske biciklističke reprezentacije koji mi se svidio. Odlučio sam pitati momke gdje se to može nabaviti, na što mi je jedan od njih imena Soufiane Haddi rekao rado pokloniti dres nakon što smo mu rekli da putujemo biciklima. Isto tako je rekao da mora odvoziti današnji trening do kraja pa da se možemo kasnije čuti i tada će mi pokloniti dres. Svidjela mi se njegova ideja samo nisam bio siguran hoćemo li mi napraviti tu kilometražu. Kako je vrijeme prolazilo i dan se bližio kraju, najednom mi zazvonio telefon. Nazvao me Haddi i rekao da me čeka u Khenfiri, trideset i pet kilometara dalje od naše tadašnje lokacije. Htio sam taj dres bez obzira na to hoću li dizati šator u ponoć. Rekao sam Sebotu i Sagyu neka oni potraže mjesto za kampiranje te da ću ja pronaći njih nakon primopredaje dresa.

Noć samo što nije. Dogovorili smo se baš tako. Dečki su otišli podići kamp nedaleko od cesta, a ja sam se uputio prema Khenfiri. Dodatno sam otpedalirao i pred sam u ulazak u grad na jednom vidikovcu me čekao Haddi s ekipom. Sjeo sam s njima i popili smo čaj. Haddi je profesionalac – točnije Olimpijac koji vozi za repku Maroka, ali i za Skydive Dubai tim. Trenutačno mijenja klub te će se uskoro prebaciti u Portugal. Poklonio mi je dres. Nije mogao vjerovati kako mi je dugo trebalo do njegovog mjesta, ali nakon što je probao moj bicikl uvjerio se težinom bicikla i sve mu je bilo jasno. Zahvalio sam se njemu i ekipi te se vratio kod Sebota i Sagya.

Sljedeći dan prošli smo Azrou, digli se u brda, opet okusili tračak zime. Skuhali večeru u kampu. Mislio sam si kako je gotovo s brdima za ovaj dio putovanja, no radi nakuljenih kilometara ovaj dio nije ništa bio lakši od prijelaza Atlasa.

Do Fesa ovim tempom smo trebali stići u manje od jednog dana, ali odlučili smo malo usporiti kako bi jedan dan ekstra ostali u šatorima. To jutro mi je ostalo nešto hrane koju smo dan i pol ranije skuhali. Pomirisao sam i nije bilo sumnjivih mirisa. Kroz ostatak dana, količina plinova koja mi se skupljala u crijevima je samo rasla. Nalazili smo se tridesetak kilometara od Fesa i tu smo dionicu brzo odvozili. U točno sat vremena prešli smo tridesetak kilometara od Fesa i tu smo dionicu brzo odvozili. U točno sat vremena prešli smo trideseti koji kilometar. Pronašli smo smještaj i odlučili odmoriti koji dan. Navečer sam osjetio preokret igre. Mučnina, proljev, povraćanje… Sljedeće jutro probudio sam se umorniji više nego ijedno drugo jutro koje smo prošli zadnjih 700 kilometara. U jednu ruku mi je pasalo cijeli dan ležati. Da se to nije dogodilo, vjerojatno bih cijeli dan fotkao naokolo.

Nekad ne razumijem razlog svemu što se dešava. No katkad nakon određenog vremena shvatim da radi situacija koje nisam razumio neke od slagalica u budućnosti, kraćoj ili daljoj, baš radi tog neshvaćenog dijela stvari sjednu na svoje mjesto. Što se manje otimam kontroli toga, lakše bivam.

Još 450 kilometara Maroka i polako se premještamo na drugi kontinent, natrag u Europu. Iz dirhama nazad u euro.

Oscar Piljek

TAGOVI7 milja biciklistička ekspedicija biciklizam putopis putovanje