Hrvati biciklom kroz svijet – mukotrpan prolazak planinama Maroka i povratak u Europu

Stigli smo u Fes. Nakon priuštene večere iz restorana, mislio sam kako sam zaslužio nešto pojesti – a da ne kuham sam to jelo. Iste te večeri, hodajući malenim skučenim uličicama, počeo sam osjećati nelagodu. Mislio sam kako je riječ o umoru koji se nakupio zadnjih dana vozeći se. Možda se ticalo i promjene temperatura koje su zadnjih desetak dana oscilirale od plus 36 Celzijusa do svega 8 stupnjeva, a sama dionica nas nije štedila po pitanju uspona. Te večeri u sobi započela je mučnina. Prvo me oblio osjećaj hladnoće zatim bunila, pa topline, onda opet hladnoće i tako sve do jutra. Na svu sreću odspavao sam nešto. Probudih se to isto jutro i činilo mi se da sam bolje, ne htjevši si priznati poraz pored nemoći nad samim svojim tijelom. No nakon što sam popio kavu, ispovraćao sam se. Okus koji sam osjetio imao je okus doručka kojeg nisam do kraja pojeo dva dana prije i koji sam nosio sa sobom cijeli dan kako se ne bih morao zezati s hranom tijekom vožnje. Ispada da sam radi trenutka nepažnje (ili lijenosti) sam sebi priredio ovo nezaboravno iskustvo koje je trajalo sljedeća tri dana. Sagy i Sebo su iskoristili vrijeme za razgledanje grada, posjetili jedan od Hamama (marokanska tradicionalna sauna) gdje u kompletu ide kombinacija kiropraktike, masaže i jedne doze mazohizma. Doduše zvuči možda blesavo no to je jedan od načina kako se lokalci opuštaju i čiste.

Sveukupno smo ostali dobrih tjedan dana ovdje. Neplaniranih tjedan dana u sičušnoj hotelskoj sobi. No definitivno ne mogu reći da je bilo loše, druga strana priče tiče se guštanja. Slušao sam glazbu, pisao report, tuširao se i po dva puta dnevno, čitao i šutio u miru. Pasalo mi je sve to zapravo.

Došao je trenutak kad je ljenčarenju i odmaranju došao kraj. Sebo se pobrinuo oko rute i predložio da dionicu do Chefchaouena nekih 220 km odradimo cestom o kojoj je čitao u nekom putopisu. Riječ je bila o makadamu koji se protezao nakon jezera Barrage El Wahda udaljenim nekih sedamdesetak kilometara od Fesa pa sve do Chefchaouena planinskim klancem Ref planina.

Seb je uvjereno rekao kakav nas teren čeka, te je spomenuo kako ne bi trebalo biti većih uspona. Naravno povjerovao sam u to i sljedeći smo dan krenuli.

Bijaše mirno jutro. Na vrijeme smo se spakirali, natovarili sve potrebno na bicikle i krenuli. Sunce se polako uzdizalo, grijući iz sata u sat površinu kože koja nije zaštićena. Ubrzo iz vidokruga nestade veliki Fes. Skrenuli smo s glavne ceste i ubrzo se našli u izobilju boja krajolika kojeg smo prolazili. Mirnoća koja nas je pratila bijaše neopisiva. Tek tu i tamo pokoji automobil koji bi prošao. pored nas. Zvuk proljetnog povjetarca, pčelica koje objavljuju svoj sezonski ciklus, magarci, polja maslina, agruma i šarenog cvijeća. Miris proljeća. Priroda se budi.

Nismo nešto strelovito napredovali jer cesta se ubrzo na nekim od dijelova miješala iz lose asfaltirane ceste u makadam. Radi raznih vibracija na biciklima može doći do oštećenja na dijelovima gdje su bicikli natovareni, a natovareni su bili do zuba, nekih pedesetak kila. Polako se dan bližio kraju i vidjeli smo zanimljivo mjesto za podizanje kampa, tj. Seb je vidio. Sagy i ja nismo se baš slagali oko mjesta jer inače bi pokušavali tijekom zadnjih mjeseci voditi računa da to mjesto bude što manje eksponirano ljudskom oku, najvećem ovozemaljskom predatoru i u ovom slučaju nama najvećem problemu. Kako bi Sebo rekao ´´sve su to halucinacije´´, ali radi mirnijeg sna i neopterećenosti i dalje mislim da je bolje biti manje eksponiran. No ovog puta smo popustili. Pustili smo neka odluka bude Sebotova. No tek sto smo prešli malenu rječicu i popeli se na plato polja, eto ti na…

Gazda zemlje se pojavio i započinje polusatna rasprava na Francuskom kojeg nitko od nas troje ne razumije. Mislio sam da će sad to potrajati, ali nekako rukama i nogama našli smo zajednički jezik i sporazumjeli se. Gazda Yazid sugerirao je da dođemo kod njega doma spavati te kako nije najpametnije spavati vani na otvorenom. Rekao je da nisu problema životinje ili štogod nego lokalno stanovništvo koje voli zabadati nos tamo gdje im nije mjesto ili već tinejdžeri koji rado naprave kakvu spačku. Činilo mi se kako nema potrebe micati se s mjesta, jer nije da prvi put kampiramo. No ubrzo smo pronašli rješenje. Zamolili smo Yazida ako možemo podići kamp u njegovom dvorištu. Rado bi možda i prespavali kod njega u kući , ali nakon cijelog dana pedaliranja svakom od nas dobro dođe malo intime navečer kad se svatko uvuče u svoju vreću za spavanje u svojem šatoru. Ovako bi morali ostati još budni, pričati s Yazidom itd…

Podružili smo se svejedno s Yazidom, ne iz pristojnosti već zato što je zapravo djelovao kao cool tip. No nažalost radi iskrivljene ´´kromanjonske´´ komunikacije razgovori se nisu uspijevali dići na visi level od od onog “da, bicikla, Modrić, Suker, Marocco, super ili čaj”. Kad sam već spomenuo čaj, Yazid nam je te iste večeri donio nešto sto Marokanci kažu da je tradicionalno za njihov narod. Ne, nije riječ o hašišu, već čaju, domaćem kravljem maslacu, maslinovom ulju, domaćoj lepinji i maslinama. Prizalogajili smo i brzo utonuli u san.

Sljedeće jutro u njegovom dvorištu u društvu magarca i krave, dobri domaćin Yazid donio nam je opet dobru porciju čaja i hrane koju sam maloprije spomenuo.

Sebotu se opet negdje ovog jutra žurilo pa je krenuo nešto prije nas. Kako cijeli dan pedaliramo i nalazimo se na cesti, jutarnja kava i malo tjelovježbe su neki od rituala koje volim obavit svaki dan prije pokreta. Nije stvar da to moram raditi već bi to radije nazvao začinima dana. Iako s vremena na vrijeme postaju rutina, rekao bih da je to ona rutina koja mi godi.

Ubrzo smo prišli jezeru Barrage El Wahda. Djelovalo je spokojno. Našli smo se ubrzo sa Sebotom te nastavili dalje. Vidio sam na karti da cesta ide uz jezero i pomislio kako ćemo sljedećih tridesetak kilometara odvoziti najviše u sat i pol lagane vožnje. Započelo je blago kao i sama atmosfera krajolika. No ubrzo smo naišli na strminu koja naoko djeluje nekih 16% nagiba po našim standardima i trajala je dobra tri kilometra.

 

Uspuhali smo se i stali na tren predahnuti, te snimiti fotografiju i kadar impozantnog krajolika. Naišao je neki lokalac koji se isprva bunio što slikamo, a nakon dvije minute razgovora uspjeli smo mu objasniti da samo putujemo i ne želimo ili ne mislimo ništa loše time što fotkamo pa nam je darovao dvije litre domaćeg mlijeka.

Uspon se nastavio nakon kojeg je slijedio spust opet na razinu jezera. Ubrzo je slijedio još jedan takav set, pa nakon toga još jedan. Oko 15,00h nakon već dobrih pet sati na cesti napravili smo samo dvadeset i pet kilometara. Djelovalo je frustrirajuće malo, no raspoloženje se popravilo kad se za vrijeme druge pauze našao dobroćudni lokalac koji nas je počastio velikom porcijom Tajina (lesko kuhanog povrća s malo mesa i domaćom blitvom) te litrom i pol svježeg soka od naranči. Nastavili smo dalje punih želudaca, a uzbrdice i nizbrdice su se nastavile redati. Napokon smo se maknuli s jezera, popeli na jedan od vrhova koji su stršali jutros visoko iznad razine mirne vode jezera. Naoko je djelovalo tako da se nismo daleko pomakli jer se s mjesta gdje smo podigli kamp još uvijek vidio komad jezera.

Uzbrdice su nam uzele danak energije i otišli smo prilično rano na spavanje. Sutradan, nakon obavljenih jutarnjih rituala, krenuli smo dalje i već nakon prvih pedesetak metara započeli s usponima. Mislio sam si kako nema šanse da će današnja dionica biti teška kao ona jučer. I imao sam pravo, ovog dana bila je još zahtjevnija.

Cijela ideja prolaska Ref planine malo mi se zamjerila jer tek što sam došao k sebi nakon trovanja hranom pred Fes, tijelo mi se još uvijek oporavljalo, a dionica na kojoj smo se nalazili bijaše poprilično fizički zahtjevna. Koliko fizički, toliko i psihički jer već tri dana smo se vozili, a tek smo prešli sto pedeset kilometara.

Dan kad smo trebali odvoziti još pedeset i dva kilometra do dobro poznatog ´´Plavog Grada´´ Chefchaouena osjetio sam ponovni pad energije. Konačno kad smo stigli, otuširali se i smjestili u sobu mislio sam da sam da sam gotov. Znam da smo pretjerali, ali šta je tu je. U tri i pol dana i nismo prešli neku udaljenost, ali razlog za relativnu sporost je 9500m visinske razlike koju smo odvozili plus lošija cesta. Odlučismo ostati barem jedan dan. Radi umora nisam bio nešto od volje, a i sunce koje je ´´ tuklo´´ zadnjih dana nije nam išlo baš u korist. Sveukupni rezultat ´´Raspad sistema’’.

No na inicijativu Sagya i Sebota ostali smo u Plavom gradu jedan dan dulje. Doduše, imao sam kojekakve predrasude mjesta gdje smo se nalazili, djelomično zbog razvikanosti, djelomično zbog susreta s mnogobrojnim turistima. No ovog puta koliko god da je Chefchaouen razvikan, razvikan je iz dobrog razloga.

Nešto je u arhitektonskoj kreaciji, nešto u samoj boji grada, a nešto je u vrhovima planina koje ga okružuju. No još jedan razloh razvikanosti ovog mjesta je uzgoj konoplje. Iako je Marihuana u Maroccu ilegalna, ovdje u planinama Refa, a posebice u okrugu Chefchaouena nalaze se brojne plantaže. Još jedna od turističkih atrakcija koje nude domaćini jest posjet takvim plantažama te prisutnost u procesu pravljenja svjetski poznatog Marokanskog hašiša.

Dva i pol dana proveli smo u Chefchaouenu. Sebotu se bližio dan zakazanog leta iz Tangiera udaljenog samo sto dvadeset kilometara u smjeru sjeverozapada. Mjestu odakle smo Sagy i ja započeli marokansku avanturu koja se sveukupno protegla na dva i pol mjeseca.

Napustili smo Chefchaouen, u dan i pol laganim ritmom došli u Tangier. Odlučili smo ostati tamo nakratko, pomoći Sebotu oko pospremanja bicikla u kartonski paket kako bi mogao proći norme za prijevoz avionom. Naime – za transport bicikla potrebno je skinuti kotače , volan i sve posložiti u kutiju odredbenih dimenzija i proporcija. Sebo je otkako smo stigli u Tanger dizao paniku oko toga pa smo to riješili odmah sljedećeg dana.

Četvrtog dana u četvrtom mjesecu Sagy i ja smo se ukrcali zajedno s našim biciklima u katamaran. Samo trideset i pet minuta vožnje kroz Gibraltarski prolaz dijelio nas je s tlom Europe, točnije sa Španjolskim gradićem Tarifom.

Prije negoli smo krenuli, nešto od opreme koju smo odlučili ne nositi više sa sobom smo dali Sebotu neka nam odnese kući, pozdravili se s njim i zaželjeli jedan drugome sretan put. Dobrih mjesec dana zajedno smo prolazili kroz kojekakve situacije, neke lijepe, neke teške, neke smiješne. Naučili smo, vjerujem, svaki od nas nešto novog o sebi i jedni o drugima. Prije Sebota isto tako mjesec dana proveli smo s ekipom iz Lošinja u malo drukčijem izdanju. No sad je vrijeme da nastavimo u ritmu kakvom smo krenuli u ovu avanturu, sami nas dvoje.

Kako smo stupili na tlo Španjolske, promjena je bila drastična i vidljiva okom. Ne samo zapravo vizualna, buka na koju smo navikli u prolazu kroz marokanske gradove zamijenila je mirnoća , malo manje čiste ulice zamijenile su gotovo sterilno čiste ulice Tarife.

Godilo mi je u neku ruku – što radi promjene , a i što radi zasićenja arapskih spika. Podigli smo eure iz bankomata i nastavili put prema Sevilli gdje planiramo uzet kratki predah.

Već prvog dana na cesti osjetila se razlika. Nešto je bio u prometu, nešto u sređenosti društva. Sad nakon dužeg boravka u jednoj od zemalja trećeg svijeta razlika je bila vidljiva. No uz civiliziranost i sređenost društva paralelno imaginarna novčana vrijednost materije raste, koja u ovom slučaju nam i ne ide baš u korist. U Maroccu na dnevnoj bazi potrebne stvari koje bi nam tijekom bicikliranja bile potrebne ne bi prešle novčani limit gotovo nikad. No ovdje ćemo se morati malo bolje organizirati po tom pitanju. Izračunali smo da ne smijemo dnevno preći iznos od deset eura po glavi u slučajevima kad kampiramo, a danima kad spavamo u zatvorenome morat ćemo se nekako snalazit. Sve je to dio avanture.

Što se tiče kampiranja ovdje, barem zasad pronalazak mjesta koje odgovara tome malo jest složeniji. Gotovo cijeli potez od Tarife pa do predivne Seville obradiva su polja, a gustiša ili šuma gotovo pa nema. No zasad prva tri dana kako smo se probijali u unutrašnjost Andaluzije nekako bi potkraj dana pronašli dobro mjesto za kampiranje. Pored toga temperatura koja nas prati zadnjih dana nalik je više ljetnoj nego blago proljetnoj kako brojke na kalendaru ´´kažu´´.

Broj sati provedenih na suncu na kraju ovog devetog reporta-putopisa rezultirao je sličnim kao na početku ovog nastavka. Samo žrtva ovog puta je Sagy. Dan kad smo stigli u Sevillu nije se osjećao baš najbolje, a sljedeći dan, nakon doručka i izlaska među ljude i buku ovog predivnog šarenog andaluzijskog grada, Sagy je ´´kapitulirao´´.
Dok se ne oporavi ostat ćemo ovdje, iskoristiti vrijeme na najbolji mogući način, i nastaviti dalje, a tamo gdje idemo biti će svojevrsna avantura….

Oscar Piljek

TAGOVI7 milja avantura biciklistička ekspedicija Hrvati maroko