Hrvatski avanturisti bicikliraju Europom i Afrikom, a stigli su i na čuveni Camino di Santiago

Camino di Santiago /799 km

U trenutku kad smo odlučili nakon Portugala nastaviti već dobro utabanim putem Sv. Jakova(Camina Di Santiaga) ni na kraj pameti mi nije bilo da nas čeka avantura. S nekom lakoćom i nonšalantnošću mislio sam da ćemo prijeći taj dio puta. Vjerujem da je opet bila riječ o predrasudi čisto radi toga sto znam da dosta ljudi na godišnjoj bazi prijeđe Camino , i ne samo oni avanturisti već svakakvi ljudi ,svih dobnih skupina.
Dobrih dvadeset “ludih” dana. Apsolutno puno uzbudljivijih i neočekivanih situacija što sa strane nas samih, što sa strane prirodnih blagodati. Ukratko, Camino nas je “odvalio” uzduž i poprijeko.

Nakon predivnog Porta, i samog Portugala kratak dio prešli smo autobusom. Točnije do Santiaga De Compostele (200 kilometara ) gdje inače završava hodočasnički put. Nešto sitno načuo sam već o Caminu od bliskih prijatelja te prošlog ljeta pročitao knjigu na istu temu. Znao sam da bi trebali nabaviti “peregrino passaport” koji inače prolaskom kroz svako mjesto ucrtano na karti treba pečatirati. Na samom kraju putovnica bi trebala biti popunjena, a isto tako pečati služe kao dokaz za hostele namijenjene hodočasnicima (peregrinima) uz koji su cijene nešto niže.

Stigli smo u Santiago popodne. Očekivao sam malen Španjolski gradić, kad ono… nije baš tako sitan za moj pojam. Neinformirani i puni samopouzdanja mislili smo riješiti tih par stvari u roku pola sata, no za početak nikako pronaći taj ured. Dobrih sat i pol, gubili smo se po zanimljivom gradiću ne bi li tek nešto prije 20,00h navečer pronašli ured za peregrino passport. Bilo je kasno, pored svega nismo planirali ostati spavati u gradu već prvi dan odraditi odmah neku kilometražu i kampirati. No stvarnost bijaše drukčija. Nismo popustili s idejom kampiranja te smo odmah nakon udarenog prvog pečata pobjegli na cestu. Glavom bez pameti u smjeru istoka, ne uspjevši pronaći cesticu kojom vjerojatno godišnje propješači tisuće ljudi. No nakon toplog Portugala, ovdje nas je iznenadila temperatura. Jučer u Portu 26, danas u Santiagu 13. Zanemarili smo tih par kilometara krivog smjera i odlučili sutra vratiti se na pravi put. Prvu večer barem si pronaći koliko toliko dobru “buksu” za podići kamp.

Sljedećeg jutra smo konačno “uhvatili“ put I krenuli. Temperatura ne bijaše baš divna. Danju ne bi toliko smetala hladnoća, no kad bi se bližio kraj dana ili na pauzi osjet je bio kao u Italiji kad smo krenuli. Noći opet friške tako da nismo mogli previše boraviti ispred šatora. Dobro je bilo prisjetiti se malo tih trenutaka s početka ovog putovanja. Prvi dan prešli smo jedva pedeset kilometara. Mislio sam da je riječ o prvom danu ili jednostavno možda danu kad smo obojica ustali na lijevu nogu. No sljedeći dan slično, makar smo ranije krenuli. Cesta nas nije štedjela. Naletjeli smo na još jednu od neplaniranih “pizdarija”, a riječ je o makadamu. S teretom kojim imamo opasno je po pitanju bicikala. Odlučili smo malo držati se Camino ceste, a malo regularne ceste koja prati put. Prva dva dana Camina dotad stvorila su malo sumnje u to da ovo ipak neće biti mačji kašalj kako smo mislili – najviše radi broja uspona koje smo dotad prošli.

Sljedeći dan opet usponi od ranog jutra. Prirodne ljepote Galicije pružale su nam varijante kampiranja gdjegod smo poželjeli. Uskoro je slijedilo nešto kiše kako su prognozirali na stranicama gdje vodimo brigu o vremenskim uvjetima. Unatoč tome što nas i sljedeći dan teren nije štedio, stisli smo malo gas te približili se mjestu Sarriá tek 120 km od početka. Obavili smo sve što smo trebali po pitanju opskrbe hranom i u zadnji tren odlučili ostati taj sljedeći kišni dan šumi, u šatorima. Otkako smo krenuli na putovanje niti jednom nismo odlučili iskusiti se u tome. No odlučili smo pokušati i sebe i opremu testirati. Kiša je počela padati tek što smo se uvukli u vreće. Godila mi je. Ritam kapljica koji je padao tvorio je neku vrstu ritma te nakon nekog vremena bacio me opasno u trans. Obojica smo dobro spavali. Sljedećeg dana kiša je padala gotovo cijeli dan. Otišao sam do 5 km udaljenog grada Sarrie po vodu i nešto hrane te iskoristio vrijeme za obradu fotki usnimljenih dosad. Uspjeli smo se odmoriti, pripremiti fotografije za dnevne postove na društvenim mrežama, podigli razinu samopouzdanja, ali i vjere u opremu. Nastavili smo dalje. No paralelno s tim rodila se ideja da duž cijelog Camina testiramo sebe jesmo li u stanju provesti toliko vremena vani, te tako voditi brigu o produktivnosti , napunjenim baterijama, higijeni, imunitetu, psihološkom stanju tj. zdravlju.

Kiša se zaustavila, šatori su se osušili , natovarili smo opremu na bicikle i nastavili. Pošto se nalazimo na sjeveru Španjolske, svjetlost dana u ovo doba godine je prisutna sve do 22,00h te smo si tempo podredili onako kako nam najviše odgovara.

Sljedećih dana ne bi kretali prije 10,30 ujutro. Ujutro nakon kave, obojica bismo izdvojili barem pola sata za vježbanje gornjeg djela tijela koji nije toliko aktivan tijekom bicikliranja. Isto tako promijenila nam se rutina doručka.

Dosad smo se iz financijskih razloga više hranili onim što bi ostalo od večere ili tek nakon jutarnjeg starta zaustavili bi se kupiti hrane za doručak. Sad smo ubacili žitarice, suho voće, orašide, med i mlijeko. Zapravo nije da nas nešto više košta, samo to zahtijeva da svu tu hranu nosimo sa sobom dok god je ima. Već više puta otkako smo krenuli u razgovor s nekim od biciklista, shvatili smo da puno izdvajamo za stvari koje nisu praktične, ali mogu reći da mi nakon cijelog dana provedenog na cesti puno znači tj. razveseli me raznovrsnost začina, hrane ili tako neke sitnice koje na kraju krajeva sam svojom odlukom teglim.

Rijetko tko od biciklista koje sam dosad imao prilike upoznati, u svojim bisagama nosi tri vrste kikirikija, dvije vrste grožđica, bademe, orahe, suhe banana, dvije vrste meda, maslinovo ulje, chilli, sol, papar, crvenu papriku, đumbir, majčinu dušicu, origano , basilico, moccu za pripravu najukusnije talijanske kave, no to su stvari koje nosimo uglavnom svakog dana. Nekada na nekom od uspona znam si samo zamisliti kako će biti ukusna večera. Tako si obojica znamo skretati pažnju s monotonije ceste koja je iz dana u dan slična. Gotovo svaki dan minimalno provodimo osam sati sjedeći na sicevima. Pred kraj dana svemu tome nadodamo još barem pet, šest kila svaki kad odemo u takozvani dnevni shopping. To je ujedno i jedan od dijelova dana za koji mogu reći da tematika započne odmah čim prođe podne. Dok smo na cesti i započnemo razno razne ideje o tome kakvu ćemo salatu zamiješati, koje začine koristiti itd. Treba znati uživati na maksimum, na kraju krajeva ne postoji sve to uzalud…

Dan nakon kiše zahtjevnost ceste se nastavila. Uspon za usponom. Kao da se penjemo na vrh svijeta, ipak je riječ o hodočasničkoj ruti te očito za bilo kakvu varijantu prosvjetljenja potrebno je maknuti se iz svih poznatih okvira te iskusiti se u novim situacijama, ne držeći se čvrsto za “stupove” sigurnosti koji su isto tako imaginacija razuma. Fikcija misli nataložena na sloj takozvane “svijesti”.

Prišli smo mjestu Triacastella. Još jučer na jednoj od pauza čuo sam se s prijateljicom Andreom iz Španjolske koju sam prošle godine upoznao za vrijeme surfanja na Šri Lanci. Baš se vratila s višemjesečnog rada na jugu Španjolske i bit će doma u Leonu nekih 150km udaljenim od mjesta gdje smo se tad nalazili. Htio sam se vidjeti s njom, no ne do te mjere da prelazimo neke enormne kilometraže. No kad je riječ o onoj ludoj zaljubljenosti…. čovjeku svašta padne na pamet.

Dobro sam se raspametio još prošle godine kad smo se upoznali i proveli smo samo par dana zajedno. I sad petnaest mjeseci kasnije, samo nakon par progovorenih riječi bio sam spreman prijeći kakvo god brdo, koju god kilometražu samo da se vidimo. No bez ikakvih očekivanja.

Jutro kad smo prošli Triacastellu bijaše ugodno toplo. Sunce su naizmjence prekrivali mutni oblaci, ne tvoreći sumnju da će iz njih past kisa. Cesta se u jednom trenu počela uspinjati. Pred nama se nalazio lanac visokih planina. Pomislio sam si na prvu “ ne ide cesta valjda na vrh?” Mirnih misli nastavio sam dalje. Sagy je stisnuo gas te smo se malo razdvojili. Nakon 45 minuta uspinjanja i cestom usmjerenom u smjeru vrhova planina pomislio sam da ideja nalaska tog dana s Andreom i nije baš najbolja. Javio sam joj da se možemo naći, u tom trenu, 45 km udaljenom mjestu Cebreiruo. Nisam htio zajebati priliku i stisnuo sam gas dajući do znanja Sagyu da je ovo prilika i da ju želim itekako iskoristiti. Dobri Sagy ni na jednu od mojih blesavih ideja nije negativno izreagirao, doduše znao bi ih svojim avanturističkim duhom samo “podebljati”. Penjali smo se dobrih dva sata, i najednom ugledali snijeg na samim vrhovima. Konačno smo se domogli vrha visokog 1340 metara. Nakon dugog zavoja što je slijedio, obojica smo ostali šokirani. . . Snijeg. . . Baš snijeg oko nas.

Nije da ga je bilo kao u Kanadi za vrijeme zima, ali dovoljno da nas malo rastrese. Očekivao sam nekakav spust s tih snježnih planina, no cesta se nastavila sljedećih kilometara po samim vrhovima. Stali smo nakratko te obukli na sebe gotovo sve sto smo imali. Zimsku smo robu doduše poslali kući po prijateljima koji su bili još u drugom mjesecu na surfanju u Maroccu. No veći problem bio mi je što očito neću stići ispoštivati dogovor s djevojkom koju želim vidjeti. Bilo je već oko pet sati poslijepodne, a cesta po vrhu planine se nastavljala. Već smo dobro promrzli. Odlučili smo stati nakratko te se zgrijati u brvnari sela kojim smo prolazili. Tek što smo se zaustavili, zazvonio je mobitel. Andrea!!!

Javila je da se nalazi u mjestu gdje sam joj rekao da ćemo biti oko poslijepodneva. Na sreću došla je autom te mi rekla da se ne sekiram te da će doći gdje smo se odlučili zagrijati. Svega samo desetak kilometara udaljenog sela Hospital. Laknulo mi je. Malo sam se “uzjebao”. Svakakve misli prošle su mi kroz glavu prije nego li je stigla.
Sagy i ja sjeli smo se za stol i naručili toplo piće. Oboje smo zašutjeli. Bio sam uzbuđen i zbunjen. Već šest mjeseci putujemo i mislio sam kako nema šanse da će me nekakva druga osoba izbaciti iz fokusa ovog što radim.
“Zar je tako malo potrebno da se stvari promjene?”
Sve je to fikcija mojih misli.

U slabo osvijetljenoj brvnari u toku misli prekinuo me škripaj teških drvenih vrata. Okrenuh glavu u smjeru zvuka.
Ušlo je poznato biće guste kovrčave crne kose, toplog i dugog osmjeha te bistrih očiju.
U “JEBOTE”!!! Andrea…

Kao da i nije prošlo toliko vremena otkako smo se posljednji put vidjeli na Šri Lanci. Imao sam osjećaj kao da je to bilo jučer.
Sjeli smo se, napričali i nasmijali. Godilo mi je, no shvatih kako je ipak prošlo nešto vremena. Posljednjih petnaest mjeseci svatko je živio svoj život i funkcioniralo je. Što se desilo na Šri Lanci, desilo se. Možda je to TO , možda nije, možda je to nešto što tek slijedi. Možda je to samo jedna od mojih fikcija misli koju sam sam iskreirao samo zato što mi godi… Samo zato što mislim da bi to godilo…
Došao je trenutak kad je opet kao i prošle godine svatko morao nastaviti svojim putem. Zagrlili smo se I pozdravili. Ako će se ikad i nešto desiti onda će se desiti. Odluka drugog bića nije u mojoj kontroli i amen.

Mirnijih misli sad sam mogao nastaviti dalje.

Istog dana Sagy I ja uspjeli smo sići s planina te se približiti mjestu Ponferrada koji se nalazio skoro 600 metara niže od vrhova koje smo danas prošli. Na spustu dugom 25 kilometara stopala su mi se toliko smrzla da sam posumnjao u ideju nastavka kampiranja, bar za taj dan. Mislio sam da ću se razboljeti. Noć samo što nije pala i prolazili smo malen gradić/selo Villafranca del Bierzo. Zaustavio sam se nakratko kako bi već rutinski opalio pečat u knjižicu i usput pitao koliko košta smještaj. No u Hostelu nikog živog. Stajao sam pored vrata i nakon sto sam pozvonio već par puta neki mladi dečki i cure izletjeli u na terasu. Pitao sam ih za pečat no ništa za danas rekli su. Pošto je bila nedjelja, recepcioner je ranije završio te napustio svoje radno mjesto. No ponudili su nam besplatni smještaj. Pogledao sam Sagya i sve mi je bilo jasno. Najiskrenije htio sam ostati, ali već smo šest mjeseci na cesti I kad odluka nije obostrano usmjerena ka nečemu, ništa od toga. Znaci da ne želimo isto. Pored svega da nisam tako razmislio, zeznuo bi kodeks ovovrsnog testiranja izdržljivosti. Jednostavno kad kampiramo oboje imamo svoj mir i “komfor” koji nosi svoje prednosti dijeljenja sobe s više ljudi. Isto tako i mane kao tuš i bezbrižnost koje u kampu ne postoje. Odlučili smo na kraju ne prihvatiti smještaj, unatoč smrznutim stopalima te spustili smo se još petnaestak kilometara niz cestu i tamo podigli kamp. Nabrzaka sam se uvukao u šator te do jutra zagrijao stopala…. Kakav dan!!

Uspon, snijeg, ljubav,žena, spust, sleđena stopala, mala tenzija sa Sagyem i za kraj spokoj u toploj vreći u šatoru.
Gotovo svaki dan otkako smo na Caminu ili na ovom putovanju toliko je pun šarenila da bi o svemu tome mogao napisati puno. Neke stvari nemoguće je prenijeti putem medija, slova, fotografija, videa, jednostavno je potrebno iskusiti ih te na temelju vlastite perspektive donositi zaključke.
Sljedećeg dana spustili smo se u poveći grad Ponferrada, obnovili zalihe žitarica, te nastavili dalje. Već smo dobrih deset dana u điru i obojica smo se složila kako nam ide i bolje negoli smo zamišljali. Bicikli su se, kao i neki dijelovi kamperske opreme, malo oštetili te smo odlučili u Leonu zaustaviti se jedno popodne i napraviti servis , kupiti nove karimate (prostirke) za spavanje itd. Doduše ja sam dva dosad poderao, a Sagy pet komada. S obzirom na to da puno kampiramo dosad po pitanju karimata smo jedino još uvijek na “iglama” hoće li izdržati.

No prije negoli smo stigli u Leon, slijedio je još jedan prijevoj za prijeći. Sva sreća ovog puta nismo imali snijeg, ali slijedilo je nemilosrdno jako sunce. Temperatura se znatno promijenila. Dakle u dvadeset i četiri sata oko trideset stupnjeva razlike. Jedina sličnost etapa bila je visinska razlika. Opet smo s petsto i par metara prešli prijevoj na visini od 1125 metara. Kako je sunce pržilo, obojica smo skinuli gotovo svu robu sa sebe. Preživjeli smo i taj dan ovog puta s novom lekcijom. Obojica smo izgorjeli na suncu te tu noć nismo baš spavali.

“Camino nas ne štedi”.

Sljedećeg dana spustili smo se u Leon, pronašli biciklistički dućan te servisirali bicikle. Gotovo cijelo popodne proveli smo razgledavajući grad te dopustili si u mislima luksuz hostela u slučaju da bicikli budu prekasno gotovi. Oko 19,00h vratili smo se u servis i obojici su nam promijenili lance,a Sagyu i stražnji zupčanik. Malo nas je to financijski oštetilo, ali bez bicikala u voznom stanju nema smisla ni razmišljati o nastavku putovanja. Isto kao i o našoj razini imuniteta I zdravlja. Bicikle su sad zapravo ekstenzije naših tijela. Zanemarili smo smještaj i opet uspjeli u sljedećih sat i pol odmaknuti iz grada, te pronašli smo mjesto za kampiranje pored male rijeke gdje smo se ujedno i prvi puta oprali u posljednjih dvanaest dana.

Slijedilo je opet par dana kiše te smo za ovaj put odlučili unaprijediti taktiku. Dakle kretati se unatoč kiši, I pokušati ne namočiti šatore. Dan I pol kiše, kretanja u “pauzama” oborina uspješno smo odradili. No obojica smo već dobro izmoreni iako to više ni ne shvaćamo. Nekako nam se činilo da smo okej. Potez Od Leona pa sve do Burgosa odradili smo puno brže tj. u samo par dana unatoč vjetru, kiši i ostalim situacijama na koje smo naletjeli. Čak smo usred svega stigli snimiti intervju za natječaj “Nagrada Diana Klarić” gdje se ove godine predstavljamo s videouratkom snimljenim prošle godine na Šri Lanci. Posto nam je Uradak prošao u finale bilo je potrebno snimiti intervju te ga poslati ostatku ekipe na Lošinju da obrade materijal.

Uspjeli smo i to obavit, a onda nas je iznova iznenadila prognoza. Dakle tri dana obilne kiše. Tijekom cijelog putovanja, točnije sve do Španjolske, nismo imali ovoliko kišnih dana. No mogu reći da smo bili spremni na to. Na dan prognozirane jake i obilne kiše odlučili smo voziti. Prešli smo zadanu kilometražu i stigli u mjesto Santo Domingo de la Calzada. Zapravo kiše gotovo da i nije bilo. Kako smo posljednjih dana vise brinuli o kilometraži, nakupilo se podosta materijala za obraditi I sortirati te smo odlučili tamo zaustaviti se to popodne ili možda opustiti se u jednom od hostela za hodočasnike. Čuo sama dosta dobrih priča po tom pitanju. Na kraju krajeva tamo se sastaju, prespavljuju ljudi koji hodaju camino. Prvi dan izašli smo iz mjesta, podigli kamp samo tri kilometra od grada te odlučili još jednom razraditi plan. Dakle oprati sebe, svu robu, napuniti baterije laptopa, kamera,mobitela, skuhati si nešto što nam je inače komplicirano…
Na kraju krajeva dobiti perspektivu takvog mjesta jer sigurno je riječ o drukčijem tipu hostela. Sljedeće jutro došli smo pred vrata hostela već oko 10,00h. No vrata su bila zatvorena. Pisalo je tek od 11,00. Pričekali smo te došli na recepciju. Ljubazni recepcioner uputio nas je u niz pravila ovog ogromnog hostela kapaciteta za 270 ljudi, isključivo Peregrinosa. Dakle najkasnije se smije ostati do 8,00h u sobi. U slučaju produljenja boravka u hostelu u period od 8,00h pa sve do 11,00h (dokad traje čišćenje) moguće je boraviti u 18-krevetnoj sobi ili van hostela. Hostel se zatvara u 22,00h kad se ujedno i gasi internet. No košta samo 7,00 eura. Prilično jeftino s obzirom na to da se nalazimo u Europi. Odlučismo ostati. Istog dana obavili smo gotovo sve što smo trebali, no da baš detaljno presložimo bisage, napunimo baš, sve baterije izračunali smo da bi bilo dobro ostati i sljedeći dan. No prvog dana kad smo bili osjetih nekakav samostanski režim. Ok, nema veze rekao sam. Tu smo obojica iz razloga da obavimo sve sto ne možemo u kampu, svejedno danas pada kiša. No istog je dana bila velika fešta u mjestu. Slavio se San Domingo, zaštitnik mjesta i posvuda je bilo ljudi… Atmosfera u gradu nalikovala je novogodišnjoj ili maškaranoj.

Navečer nakon što smo obavili sve što smo imali, obojica smo htjeli izaći i napraviti đir, vidjeti i doživjeti to slavlje. No bilo je 21,30h. Vrata hostela ubrzo su se zatvorila, još je k tome arogantan dežurni recepcioner tjerao ljude u sobe. Kao da smo u zatvoru, pomislih. Nakon posljednjih mjeseci apsolutne slobode u gotovo svim pogledima nije mi se dopala ova spika. Obojica još iste večeri odlučismo napustiti hostel ujutro i završiti s tim. Probali smo, nije nam se dopalo, ćao!
Preostalo nam je još 220 kilometara do kraja. Cesta do Pamplone bijaše “pitoma”. No obojica smo znali da za sam kraj ove osam stotina duge etape nas čeka prijelaz Pirineja. Nakon Apenina, Atlasa, Reef-a vjerovali smo da smo spremni I za prijelaz ovog gorja. Nakon Pamplone usmjerili smo se na cestu kojom bi u sljedećih dan i pol trebali stići do Seint Jean Per de Porta, zadnjim gradićem ove etape odakle inače kreće put Santiaga De Compostele.

Desetak kilometara nakon što smo se “uvukli” u cestu N135 podigli smo kamp. Sljedećeg jutra smo nastavili, opskrbljeni do zubiju. Slijedio je prvi od tri serpentinasta petstometarska uspona. Zapravo uopće nije bilo strašno. Čisto jer je riječ o nekakvom poznatom gorju, napravili smo si nepotrebnu misao težine prijelaza. Krajolik koji nas je obojicu ostavio bez daha rekao bi da je puno više vrjedniji spomena. Ogromna zelena prostranstva, predivnih hrastovih i borovih suma ostavilo je u meni želju da ipak ovo jednom propješačim. Unatoč iskušenom “samostanskom” režimu hostela. Jednom će I to doći na red. Zapravo prije nego li sam krenuo sa Sagyem na ovo putovanje trebao sam s tatom proći ovu stazu pješke, no bilo je previše.

Nakon što smo prošli sve prijevoje i popeli se na vrh zadnjeg slijedio je spust sve do Seint Jeana. Nagrada za kraj. No odlučili smo prenoćiti na samoj granici Španjolske I Francuske pored rijeke Arneguy, te sutradan stići u Seint Jean.

Dolaskom u Seint Jean Pier de Port završili smo jednu od etapa našeg putovanja, a započeli novu. Slijedi putovanje Francuskom s vjerujem još puno neočekivanih situacija , ideja i varijanti…

Oscar Piljek

TAGOVI7 milja avantura avanturisti biciklizam europa Hrvatska putopis