Nije dobro!
Još jedno “posljednje upozorenje”: Ako ne prestanemo koristiti fosilna goriva do 2100. godine, nema povratka!

Već i najveći osporavatelji klimatskih promjena kuže kako svijet više nije isto mjesto kao prije 30-40 godina, ali nije zgorega još jednom upozoriti kakav nam tek kaos slijedi!
Gotovo svaki tjedan izađe neki članak ili istraživanje koje se bavi nesumnjivim utjecajem čovjeka na klimatske promjene i gotovo apokaliptičnim prognozama onoga što nam slijedi već za naših života, ali takva zloćudna upozorenja uglavnom bivaju ignorirana, počevši od nas običnih smrtnika pa sve do velikih glavešina i industrijskih magnata. Na kraju krajeva, nije li za budućnost naše djece i njihove djece bitnije kakvu je haljinu obukla Rihanna (da, skužili smo, onu u kojoj se očito vide bradavice) i koliko je Ronaldo bolji od Messija?
Iako vas mi na ovim stranicama ne bombardiramo takvim temama, nedavne vremenske (ne)prilike i lude klimatske promjene natjerale su nas da i mi damo svoj obol pa makar to bilo i obično prenošenje najnovijeg izvješća Međuvladinog odbora za klimatske promjene (IPCC) koji još jednom upozorava tko i što je odgovorno za naše polagano tonjenje i koje su mjere koje možemo poduzeti kako Zemlja ne bi postala nenastanjiva pustopoljina u idućih 100-tinjak godina!
Glavna tema njihova izlaganja je smanjenje potrošnje fosilnih goriva koje do 2050. godine ne bi smjelo prelaziti 50% uporabe, a preporučuje se i potpuno napuštanje ovakvih izvora energije do kraja stoljeća jer bi posljedice mogle biti katastrofalne. Iako se trenutno situacija čini prilično depresivnom, postoje šanse da se iz svega izvučemo bez neke vjerojatne prijetnje potpunim izumiranjem ljudske rase, ali promjene moraju krenuti odmah i svatko od nas mora sudjelovati!
Načini za postizanje promjena već postoje, a najveći su problem lobiji fosilnih goriva i cijene implementacije nove tehnologije, koje se u početku čine ogromne, ali bi se za nekoliko desetaka godina mogle itekako isplatiti, prvenstveno jer bi još uvijek postojali živi ljudi koji bi ih mogli iskoristiti. U protivnom, slijedi nam kiseljenje oceana (recite zbogom školjkašima, koraljnim grebenima, morskim psima i drugim morskim bićima), topljenje ledenjaka (porast razine vode) i klimatske promjene (suše u jednim područjima, poplave u drugim), što znači milijune izgubljenih života i milijarde dolara koji odlaze u vjetar. Najviše će dakako stradati oni u nerazvijenim zemljama koji nemaju niti infrastrukturu niti financije da se bore s ovim problemima.
Naravno, ponovno su svi pogledi uprti prema svjetskim državnicima i moćnim tvrtkama koje drže svu industriju i onemogućavaju primjenu nekih novih, zelenijih tehnologija, a bojimo se da će za podizanje njihove svijesti biti potrebna neka žešća katastrofa. Mi se još možda nekako i izvučemo, ali ako ovako nastavimo, našim se klincima i unucima ne piše dobro…