Tko zna što se tamo krije
Ljudi koji se boje mraka imaju bujniju maštu
Strah od mraka možda jeste iracionalan, ali barem se možemo tješiti kako dokazuje bujniju maštu.

Iako većina strahova protiv kojih se borimo kao klinci, ali i kao odrasle osobe, nemaju previše osnove u stvarnosti, teško ih se riješiti i uvjeriti sami sebe da uistinu nije sve toliko crno kako si mi to zamišljamo u glavi. Ne postoji osoba koja se ne boji nečega, bilo da se radi o strahu od letenja, paukova i zmija ili klaunova. Ipak, postoji jedan strah koji je kod većine prisutan od djetinjstva, a mnogi od njega pate i u svojoj odrasloj dobi. Radi se o strahu o mraka ili niktofobiji, koja je jedan od onih relikta naše pradavne prošlosti u kojoj su se naši preci uistinu imali pravo bojati onoga što se skriva u tami jer, pa… to je uistinu i moglo biti smrtonosno!
Znanstvenici smatraju kako nije sam mrak ono čega se ljudi boje, već nepoznanice koje mrak skriva. To je strah kojeg se mnogi ne mogu riješiti niti kada su već definirane odrasle osobe, a istraživanja pokazuju kako se čak 40% odraslih ljudi boji hodati po svojoj kući dok su svjetla ugašena, a oko 10% njih ne želi izaći niti iz kreveta. To uvelike utječe i na kvalitetu sna, tako da oni koji su izjavili kako loše spavaju uglavnom priznaju i kako nose teško breme straha od sna.
Na sreću (koliko se to može nazvati srećom), takav iracionalni strah pokazuje barem jednu svjetlu točku, a to je da ljudi koji pate od ove fobije imaju bujniju maštu. U tim trenucima njihov mozak radi na prekovremenom pa zamišljaju razne realne i nerealne scenarije o tome što ih sve može čekati u tmini, od duhova, čudovišta i pomahnitalih ubojica pa sve do… klaunova! To vjerojatno nije dovoljno da se krene u karijeru pisca fikcije, ali barem ima nekakve utjehe u činjenici da takav strah nije nasumična nebuloza poput straha od pataka ili sladoleda. A ako ćemo gledati s filozofskog stajališta, kad-tad niktofobija dođe na svoje, ako ništa drugo, onda kada nas sve obavije vječna tama!