Michael Moore – Ne ubijajte glasnika!

Kada na vas pucaju, pokušavaju vas zabraniti ili vas zabranjuju, kada se oko kvalitete vaših radova počnu lomiti kritičarska koplja ili kada zarađujete milijune na kino blagajnama �običnim� dokumentarcima, a za neke ste osvojili i Oscara, tada znajte da ste uspjeli. Pogotovo kada govorimo o svijetu dokumentarnog filma.

Michael Moore je ostvario sve to, pa i više. Možete mu zamjeriti senzacionalizam i populizam u pristupanju materiji, ali nikako hrabrost da neke neupitne istine iznese na vidjelo.

U manje od tri godine nakon zabijanja aviona u američke �blizance�, u vrijeme kada je cijela Amerika još uvijek bila pod dojmom terorističkih prijetnji i priklanjala se militantnoj desnici, ovaj se debeljko usudio gurati štap u osinje gnijezdo (Fahrenheit 9/11).

Michael Wilson išao je toliko daleko da je snimio anti-mooreovski film Michael Moore Hates America u kojem u pitanje dovodi njegove stavove i postupke. No, oni koji znaju Moorea, znaju i činjenicu da se on ponosi svojim liberalizmom, ljevičarskim stavovima i da mu ništa nije zanimljivije od raskrinkavanja zavjera iza koje stoji moćna desnica ili pak moćne korporacije.

Michael Moore Hates America

Svoj je rad započeo 1989. filmom Roger & Me u kojem istražuje razlog ekonomske propasti svog rodnog gradića Flinta i krivca pronalazi u General Motorsu koji je relativno uspješni provincijalni gradić pretvorio u ruševnu jazbinu u kojem broj štakora prelazi broj građana. Kako? Običnim zatvaranjem tvornice i preseljenjem postrojenja u Meksiko gdje je radna snaga nekoliko puta jeftinija. U svom kasnijem dokumentarcu The Big One ponovno se hvata ove teme i ovu praksu velikih korporacija uspoređuje s terorizmom.

U međuvremenu se hvata i nekih drugih vidova umjetnosti pa snima satiru Canadian Bacon, piše knjige, ima nekoliko televizijskih projekata i režira spotove za vječne buntovnike Rage Against The Machine i System of a Down, a sve je to uvod u jednu sjajnu karijeru koja svoj nezaustavljivi pohod na neupućeni svijet započinje 2002. dokumentarcem Bowling For Columbine, filmom koji pokušava pronaći odgovore na pitanje zašto je Amerika toliko luda za oružjem.

Je li Marilyn Manson kriv za nasilje?

Mnogi mu zamjeraju neobjektivni pogled na problem, profit na ljudskoj patnji, montažu koja njegove sugovornike prikazuje onakvima kakvima ih vidi Moore i nametanje odgovora, što je, uvjetno rečeno, istina, ali ne smijemo zanemariti činjenicu da je film dao odgovor na mnoga pitanja i da je u konačnici sve to pametan, ali i dalje zabavan produkt američkog showbusinessa. Columbine je doslovno poharao kinodvorane i na uloženih 4 milijuna zaradio dvadeset puta toliko, što Moorea čini zanimljivim ne samo publici i kritici, već i distributerima koji stoje iza njegovih uspješnih projekata.

Nakon Fahrenheita, o kojem cijeli svijet zna sve (a šuška se i o nastavku) Moore se dohvatio još jedne goruće teme u ovogodišnjem projektu Sicko. Riječ je o zdravstvenom osiguranju i činjenici da najveći broj američkih građana nema riješeno pitanje zdravstvenog zbrinjavanja i da Amerika voli samo zdrave građane. To je pitanje kojeg bi se mogao dohvatiti bilo koji filmaš, pa i hrvatski, ali to je učinio Moore (i Rumunj Cristi Puiu u svom dokumentarcu Smrt gospodina Lazarsecua).

Kritika se jednoglasno složila da je ovo najobjektivniji Mooreov projekt do danas, a na publici preostaje da ga pogledaju i zaključe koliko paralela između Amerike i njihove zemlje uistinu postoji.

Sicko trailer

Poslije svega, da nije bilo Michaela Moorea, neka pitanja ne bi bila postavljena, publika ne bi znala da Nike nema ni jednu tvornicu u Americi, ne bili upoznati s katastrofalnim američkim zdravstvom, razmjerima američkog ludovanja za oružjem, mogućim zavjerama koje stoje iza 9-11 i još mnogim drugim temama.

Za kraj ostaje najava njegova novog projekta Captain Mike Across America koji će se baviti pitanjem djelovanja Busheve administracije na mlade akademske građane Amerike.

TAGOVIdokumentarac film michael moore