Muke po hrvatskim biciklistima – infrastruktura, policija i… smartfoni?

Evo naletili na neke podatke o kažnjavanju biciklista u Slavoniji pa smo odlučili prokopati i po ostalim stvarima koje nas muče dok smo na dva točka.

Iz Osijeka sam. Grada s rekordnim brojem kazni za bicikliste. Ne vjerujete? Samo posjetite svoje društvene mreže, neki lega ili legica sigurno šeraju i lajkaju u frustraciji.

Kako se postaje biciklist? Imaš bicikl. Možda ne uvijek svojim stopostotnim izborom. Nekad baš voliš voziti to čudo na dva kotača, a nekad moraš jer nemaš keša za auto, a i bježanje od kontrolora u tramvajima ti prestane biti napeto nakon petnejst puta. I voziš taj bicikl. Češće od jednom tjedno. Onda si valjda biciklist.

Čuvamo okoliš, pokušavamo biti zdraviji, ne pridonosimo previše decibelima, a i nismo uzrok prometnog kolapsa ujutro i poslijepodne. O parkingu da ne pričamo. Pokušaj u centru Zagreba naći parking. I dare you. I double dare you.

Čovjek bi pomislio da si sretan zbog svih benefita, ali ne… Biciklisti su jedna frustrirana sorta.

Pa koje su naše muke? Od Osijeka preko Zagreba do obale… Svima nam je isto.

Biciklističke staze

Linije nas dijele. Bez obzira radi li se o državnim granicama ili o žutoj crti koja odvaja biciklističku stazu. Uvijek je “mi” i “oni”.

“Evo hodaju mi po MOM dijelu staze! Argh”

Sjećam se prije desetak godina kako je bilo divno voziti bicikl Osijekom, nije bilo toliko biciklističkih staza, ali nismo se hejtali s pješacima, mamama s dječjim kolicima i grupom tinejdžera. Svi smo živjeli zajedno i snalazili se. On se pomakne pa ti kažeš hvala, ti siđeš s bicikla kad je gužva jer vidiš da ne ide.

Danas svatko ima svoj dio puta. Mi imamo biciklističke staze.

Kako god okreneš, nema ih dovoljno. I u Hrvatskoj je dovoljno na običan nogostup prefarbati dio, bez obzira koliko uzak, i proglasiti ga biciklističkom stazom.

Biciklističke staze su u katastrofalnom stanju – pune rupa i izmijenjenih svojstava zbog korijenja drveća uz stazu, rubnjaci su previsoko, staze su nacrtane s krive strane umjesto između kolnika i nogostupa… Staze počinju i nestaju kako ih volja, a sigurnost i povjerenje vrebaju baš u tim crnim rupama.

Sigurnost i povjerenje

Ovo nije slučaj samo s biciklistima i nije slučaj samo u Hrvatskoj. Kazne se ne dijele da se zaštite sudionici prometa, kazne se dijele da se napuni proračun. Vozim bicikl bez ruku? Kazna. Vozim “preko ceste” gdje nije označena biciklistička staza? Kazna. Kratki dio odlučim odvoziti po pješačkom dijelu jer su mi pječaci zauzeli “moju” stazu? Kazna. Kazne na sve strane.

Kad policijoti parkiraju na biciklističkoj (ili bilo tko drugi), biciklisti se moraju snalaziti.

Promet je podređen vozačima automobila

U Portlandu je umjesto 100 parkinga za automobile postavljeno 1644 mjesta za bicikle. U Nizozemskoj se postavljaju parkinzi za bicikle dugački na stotine metara. Kad ste čuli za sličnu odluku kod nas?

Često naletim na raskrižje na kojem se automobilima uključi zeleno svjetlo za skretanje pa bi oni što prije presjekli našu putanju. Ovaj put smo u istoj kategoriji s pješacima i uvijek nesporazumi, uvijek frustracije. Vozaču ružnog Nissana, ne možeš skrenuti brže nego što mi možemo ravno, čak i kad ti se ranije uključi svjetlo.

Žmigavci postoje s razlogom.

Jednu veliku ljubav šaljemo svim vozačima automobila koji nas propuste i beskompromisno uspostavljaju očni kontakt.

Nisu ni biciklisti bezgrešni

Neki biciklisti su stalno šupci, neki samo ponekad. Možda baš kasnim na posao i želim stići na to crveno svjetlo. Ponekad sam u tolikoj brzini da se ne mogu zaustaviti i da želim. Manje je štete ako prođem kroz crveno nego da kočim jer se ionako ostalim sudionicima prometa ne pali odmah zeleno svjetlo.

Neki oduzimaju prednost, jure ispred automobila, voze slalom bez mozga i pameti, ne pokazuju namjere do zadnjeg trenutka.

Biciklisti s obje slušalice u ušima su opasnost za sebe i za druge jer su u svom svijetu.

Opsujem i ja često. Neću lagati. Ali trudim se ne biti taj lik i dopustiti svima da imaju loš dan.

Izgubljeni pješaci

Izgubljeni pješak je dezignacija za svakog pješaka koji luta svijetom i ne obraća pažnju na svijet oko sebe. Nekad sam i ja taj pješak i živciram druge sudionike prometa, ali primjećujem takve samo kad sam na biciklu.

Krivudaju s pješačke na biciklističku pa nazad, ponekad u grupama. Kad im zazvoniš, psuju ti i mušku i žensku rodbinu. A samo želiš proći.

Najbolje je kad ti opsuju jer su se uplašili.

Jedan scenarij: stanem na semaforu. Na biciklistički dio staze. I pješaci se natrpaju ispred mene jer svatko u prometu želi biti prvi. Ali ja sam na biciklu. Ja sam brži, zašto ste me zakrčili? Sad kad se uključi zeleno, moram manevrirati kroz gužvu baba i mladunčadi da mogu nastaviti svojim putem, a niste ni vi nešto brže stigli na svoje odredište.

Drugi scenarij: rampe za spuštanje pored stepenica. Pješaci se uglavnom odluče za rampu, bez obzira na to što bih se ja htio spustiti tim putem. Pa moram silaziti s bicikla i NOSITI bicikl. Možda zvuči bezazleno ako se niste nikad susreli s takvim scenarijem, ali iritira. Jako.

Scenarija ima puno.

Digitalni pješaci

Ovaj trend vlada posljednjih par godina otkad je svatko u svoje ruke dobio smartphone. Ne spuštaju pogled sa smartphonea čak i kad hodaju. A kad sam ja bio mali hipster i išao u školu dok sam čitao knjigu, svi su me izrugivali. Koja je razlika? Nisi u prometu nego si negdje drugdje, u nekom chatu ili na nekom sajtu. Bez obzira što misliš da si oke i da su ti refleksi dobri, NISU. Nemaju sad samo pješaci posla na smartphoneu (ili samrt phoneu), i vozači tipkaju dok voze, biciklisti također.

Itekako smo za kažnjavanje ovakvih prekršaja jer ozbiljno ugrožavaju sigurnost. Možda ćeš si pomisliti “al’ga ovaj Franjo sere, pa samo nekad provjerim broj lajkova na Herbalajf status”, ali nije samo nekad. Stalno se događa. Vidim vas. Jer sam aktivan sudionik u prometu i gledam oko sebe što se događa. Tu ste. Ima vas hrpa. Svima kazna.

Drugi biciklisti

Tu je ponekad i stvar ega, pogotovo kod ovih napucanih likova koji žele biti brži od tebe. Ali pustiš ih. Neka te prestignu. Lakše ćeš pičit solo.

Ekipa koja ne zna naštimati svjetla i pritom nas zasljepljuje konstantno? Njih isto ne volimo.

Ekipa koja siđe s bicikla i gura ga po biciklističkoj? Ako ne voziš bicikl, nisi biciklist. Bez obzira što imaš bicikl. Ako nosiš skije u ruci, nisi Janica Kostelić. Marš na pješački dio.

Ekipu sa smartfonima smo već spomenuli.

Uplašeni biciklisti – najčešće starije gospođe, nas ubijaju u pojam jer su zbog svog straha (od čega?) nepredvidljivi i nikad ne znaš na koju će stranu. Baba, za tebe je štap, a ne Rog Joma.

I najviše od svega… Lopovi

Rijetki su biciklisti koji si mogu priuštiti novi bicikl ako im se nešto dogodi sa starim. Kvragu, ja nikako da pokrpam tri potrgane žbice na stražnjem točku jer mi je teško rastavit se od tih novaca. Zamisli sad da ti netko mazne tvog dvokotačnog ljubimca? I kad Batman dođe u pomoć, počinitelj je odavno zbrisao.

Tim ljudima želimo sve najgore na svijetu. Neka si nabiju anus svaki put kad prelaze preko previsokih rubnjaka.

Neki biciklisti su si sami krivi jer ne znaju zaključati bicikle i praktički pozivaju lopove na akciju, ali ima nas koji smo u panici bez obzira kakve mjere zaštite koristili. Pogotovo zbog nedovoljno kvalitetnih parkirnih mjesta za bicikle. Ako naletimo na kakvu ljekarnu ili trgovinu, presretni smo. Inače ovisimo o drvećima, ogradama, prometnim znacima i ostalim “druže, snađi se” metodama.

Btw – ako ključaš bicikl, pobrini se da to bude zadnji točak kroz trokut rame. To je vjerojatno najsigurnije. I neki čvrsti U-Lock. Što manji, a da imaš opciju na više površina zaključati bicikl.

Pitali smo i Facebook prijatelje što ih dira u srce kao odane bicikliste. Evo odgovora.

Koga vi ne volite i zašto? Bez obzira vozite li bicikl, automobil ili cipelcug.

Nadopuna teksta (26. rujna 2017. godine) – Mi ne volimo to što ćemo morati nositi jebene prsluke da se još malo napuni proračun!

TAGOVIbicikl biciklizam Hrvatska kukanje red projekt