Izgubljen u prijevodu
Nevjerojatna priča o nogometnom navijaču koji se izgubio u Milanu i 11 godina živio kao beskućnik

Život uistinu piše neke čudesne priče, a ona Švicarca Rolfa Bantlea je svakako jedna od zanimljivijih. Ne postaješ izgubljeni beskućnik u drugoj državi baš svaki dan!
Njegovo je ime Rolf Bantle i postariji je Švicarac, koji je tamo negdje početkom milenija bio svojevrsni stanar rehabilitacijskog centra Läufelfingen u okolici Basela, gdje se manje ili više uspješno liječio od alkoholizma. Kao veliki nogometni fan, uspio je dokopati se karata za utakmicu kvalifikacija za Ligu Prvaka između njegova Basela i Intera iz Milana, koja se na San Siru odigrala 24. kolovoza 2004. godine. Zajedno s drugim navijačima koji su busevima stigli iz Švicarske, Rolf je tugovao u porazu svoje ekipe od 4-1, a kada je došlo vrijeme da se svi ukrcaju natrag u buseve i krenu prema Švici, Rolfa jednostavno nije bilo. Neko su ga vrijeme tražili u okolici stadiona, ali bez mnogo uspjeha. Pošto u svojoj domovini nije imao nikakve rodbine niti boljih prijatelja, nitko se nije previše brinuo što se nije vratio, a njegova bi priča vjerojatno bila potpuno zaboravljena da se nedavno nije jednostavno… pojavio!
Naime, nakon što 11 godina nitko nije čuo za njega, švicarski je konzulat dobio obavijest o njihovom državljaninu koji je u Milanu slomio bedrenu kost, a pošto nije imao važeće talijansko zdravstveno osiguranje, vraćen je tamo gdje ga ima: natrag u Švicarsku. Poslali su ga kući i smjestili u starački dom u Baselu, gdje se o njemu brinu potpuno besplatno te mu čak i daju oko 700 kuna mjesečnog džeparca. Uistinu, kao 71-godišnji penzić bez rodbine bolje nije mogao proći, ali sve je ipak zanimalo gdje je bio više od desetljeća?!
Rolf im je tako ispričao kako je tog kobnog dana za vrijeme utakmice otišao na WC, ali se pri povratku na tribine pogubio i našao na sasvim drugom dijelu stadiona (tu je dobro podsjetiti kako se radi o liječenom alkoholičaru, tako da ova njegova varijanta vrlo lako ima i te elemente). Sa samo 20 eura u džepu i bez telefona, nije se mogao javiti nikome od ekipe s kojom je došao, tako da je napravio najlogičniju moguću stvar: ostao u Milanu. Nije paničario, već je shvatio kako se zapravo osjeća prilično ugodno i slobodno na ulicama ovog talijanskog grada, a kako nije imao nikoga kome bi se trebao vratiti, nije imao niti nikakve obveze ili grižnje savjesti. I tako je 11 godina bio beskućnik, prosjačio, žicao i snalazio se na sve moguće načine, sve dok ga teška ozljeda nije vratila u domovinu. Sada, kada je pod toplim krovom, kaže kako je deset godina skitnje bilo sasvim dovoljno te da je lijepo pod stare dane imati određenu sigurnost. E to je doživljaj!