Pitanje za milijun dolara: Zašto uopće postoje mužjaci?

Možda se o toj problematici ne govori dovoljno često i stručno, ali znanstvenici još uvijek pokušavaju naći opravdanje za postojanje mužjaka!

Kao pripadnik muškog roda automatizmom se moram pobuniti protiv bilo kakvih konotacija kako smo moji srodnici i ja bespotrebni i kako je naša jedina funkcija, prenošenje genetskog materijala putem sperme, zapravo totalno neproduktivna nebuloza. Nije li tako, braćo? Nismo li mi nešto više od običnih rasplodnih kontejnera, parazita potrebnih samo da u pravom trenutku stave pravu stvar na pravo mjesto i obave posao? E pa, čini se da nismo… Istina, život na Zemlji se razvio u tom smjeru da gotovo svi višestanični organizmi za razmnožavanje trebaju i muškog i ženskog partnera, ali kada se gledaju čiste brojke, žene su te koje su odgovorne za širenje i produljenje vrste te teoretski to mogu raditi i bez nas samooplodnjom (kao neke životinjske vrste). Pa zašto onda mi uopće postojimo, ako one mogu i bez nas? Odgovor je, kao i uvijek, evolucija.

Naime, kako bi evolucija funkcionirala, potrebna je prije svega raznolikost genetskog materijala, što se nikako ne može ostvariti ako jedna jedinka (ženka) beskonačno dugo jednostavno kopira sama sebe kroz proces samooplodnje (kod jednostaničnih organizama je to zapravo poželjno). Da, da, to što smo nužno zlo definitivno nije vrhunac našeg roda, ali je barem bolje nego da smo totalno beskorisni! Upravo se zato u gotovo svake vrste na planeti razvio neki oblik seksa, u kojem mužjak oplođuje ženku, prenosi joj svoj dio genetskog materijala koji se miješa s njezinim dijelom te nastaje sasvim nova kombinacija gena i jedinka koja je unikat. Ako je ta jedinka evolucijski pogodak, ona će se razmnožavati dalje i dijeliti svoj kod, a vjerujemo kako ostatak ove priče već znate.

Kako bi podrobnije proučili ulogu mužjaka među višestaničnim organizmima, ekipa znanstvenika pod vodstvom profesora Matta Gage je kroz ukupno deset dugih godina proučavala čak 50 generacija kukaca, a svoje su zaključke objavili u časopisu Nature. Cilj im je bio shvatiti kako funkcionira darvinijanski prirodni odabir temeljen na parenju pa su postavili tri grupe kukaca: jednu u kojoj je svaka ženka bila izolirana s jednim mužjakom, jednu u kojoj je broj mužjaka i ženki bio jednak te jednu u kojoj je na 10 ženki došlo čak 90 mužjaka.

Nakon sedam se godina promatranja pokazalo kako je posljednja skupina preživjela najduže (oko 20 generacija), dok je ona u kojoj su bili monogamni kukci preživjela daleko kraće (oko 10 generacija). Naravno, razlog tome su genetski defekti i mutacije nastali stalnim parenjem braće i sestara, što je dovelo do cirkulacije istog genetskog materijala. S druge strane, ženke koje su imale puno više izbora mogle su odbaciti genetske luzere (slabije, sporije, ružnije) te tako iskoristiti samo najbolji mužjački materijal. Eto, ipak smo bitni! Za sada…

TAGOVIdarwin evolucija genetika mužjak priroda prirodni odabir razmnožavanje seks ženka život