Povijest je puna krajnje okrutnih, bizarnih i jednostavno poremećenih krvavih sportova

Danas se zgražamo nad barbarskim masakrom dupina ili lovom na lisice, ali prije svega stotinjak godina okrutnost nad životinjama nazivala se sportom!

“Krvavi sport” je termin koji mnogi povezuju s istoimenim akcijskim filmom iz 1988. godine (Jean-Claude Van Damme u glavnoj ulozi), a općenito se odnosi na sve sportove u kojima je cilj opasno ozlijediti, a često i ubiti protivnika. Povijesno su najjači u tome bili gladijatori, no uskoro su njihovi gazde skužili da smrt čovjeka ipak košta previše, pa su se okrenuli mučenju i ubijanju životinja, te cijeli taj ritual uskoro počeli nazivat “tradicijom”.

Tako i dan danas žive neki okrutni, stoljetni običaji, poput borbe s bikovima u Španjolskoj i Portugalu, lova na lisice u Velikoj Britaniji ili borbe pijetlova (ili bilo koje druge dvije životinje iste vrste, od betta ribica do cvrčaka) u Meksiku i Aziji. Na svu sreću, polagano raste svijest ljudi kako ovakvi načini mučenja života nisu ništa drugo nego poremećeno barbarstvo, pa ih sve više završava kao trivijalna mrlja u povijesnim knjigama. Nekoliko takvih primjera sakupila je i ekipa The Journala, a upozoravamo da bi se malo gadljiviji čitatelji i čitateljice mogli itekako šokirati ovim “sportovima”.

Bacanje lisica – Ne može retardiranije od ovoga

Kada si aristrokat u Europi 17. i 18. stoljeća, treba nekako potrošiti svo silno slobodno vrijeme i novac zarađen trgovinom robljem i izrabljivanjem potlačenog naroda, pa ti na pamet padaju stvarno retardirane ideje. Jedna od njih je sigurno bacanje lisica, disciplina koja je bila popularna diljem našeg kontinenta, a života je koštala na desetke tisuća malih zvijeri.

Pravila su sljedeća: u ograđenu arenu rasporede se natjecatelji podijeljeni u ekipe po dva člana, od kojih svaki drži jednu stranu užeta ili plahte, te je od svoga kolege udaljen šest metara. Nakon postavljanja startnih pozicija, u arenu se puste malene zvijeri, poput lisica i divljih mačaka, a kada se neka od životinja u trku približi jednom od užeta, cilj ju je tim užetom zahvatiti, te odbaciti što više u zrak. Pobjednik je, dakako, ekipa koja ostvari najviši izbačaj.

S rekordnom visinom od 7,5 metara, jasno je da su ovakvi izbačaji uglavnom bili kobni za životinje, a jadne zvijeri koje bi i preživjele pad, kasnije bi zatukla skupina posebno sadističkih članova aristrokacije, među kojima se posebno isticao car Svetog rimskog carstva, Leopold I. Valja napomenuti da je tijekom samo jednog ovakvog natjecanja pri nepoznatom njemačkom plemiću ubijeno čak 647 lisica, 533 zeca, 34 jazavca i 21 divlje mačke, a najšokantnije jest da se ovaj “sport” na životu održao sve do polovice 20. stoljeća.

Proganjanje štakora – psi kao strojevi za ubijanje

Britansko se plemstvo oduvijek ponosilo svojim vrhunskim psećim pasminama, životinjama koje su uzgajane samo i jedino kako bi postali vrhunski pomagači ljudima tijekom lova. Kada ih nisu vodili u prirodu, Britanci bi organizirali zatvorene događaje, prilikom kojih bi u malenu arenu smjestili neku od životinja, te joj kao protivnika stavili svog najcjenjenijeg i najopakijeg psa. Tako, ali i progonom u prirodi, masakrirali bi medvjede, vukove, magarce, bikove, pa čak i majmune, a kada je Parlament 1835. godine napokon zabranio ovaj krvavi sport, dosjetljivi su se Britanci prebacili na manje životinje koje nisu bile obuhvaćene zakonom: štakore!

Cijela je stvar bila prilično jednostavna: u malenu biste arenu stavili svoga psa i pustili mu hrpu štakora, a onaj pas koji bi ih polovio najviše, bio bi i konačni pobjednik. Naravno, gledatelji su uživali kladeći se na ovo natjecanje i tu su se okretale grde pare, a zapisano je da je bull terijer zvan Billy jednom prilikom ulovio čak 100 štakora u manje od pet i pol minuta.

S vremenom je sport izumro, a zadnje je veće natjecanje održano 1912. godine, kada je kraljica Viktorija napokon stala na kraj ovom mučenju. Treba li napomenuti da njezina briga nisu bili štakori, već psi?

Gađanje pijetla – mržnju prema Francuzima glavom je plaćala nedužna perad

Glavne su mange ponovno Britanci, a ovoga je puta povod za mučenjem životinja bila jednostavno mržnja prema Francuzima, koju je puk iskazivao gađanjem pijetla zavezanog za stup, i to posebnim komadima drveta. Zašto baš pijetao? Pa kako je ova životinja svojevrsni simbol Francuske, a Britanci nisu imali previše muda napasti svoje prekokanalne susjede, bilo je jasno kako netko ili nešto ipak mora platiti glavom.

Kada su neki donekle pametni ljudi 1660. godine pokušali ukinuti ovu disciplinu, izbili su veliki nemiri i prosvjedi pomahnitalog pučanstva u Bristolu, pa je ovima postalo jasno kako nije pametno ljudima uzeti njihovu zabavu, koliko god brutalna bila. Na svu sreću, interes za bacanjem grana na zavezanog pijetla s vremenom je splasnuo, tako da tradicija gotovo u potpunosti izumire do sredine 19. stoljeća.

Natezanje guske – krvava verzija Sinjske alke

I dok smo mi, “barbarski Balkanci”, svoje ratne pobjede i muškost dokazivali igrama poput Sinjske alke, napredan je narod Zapadne Europe i SAD-a uživao u natezanju guske, iznimno okrutnom “sportu” koji je svoj vrhunac doživio između 17. i 19. stoljeća, i to pogotovo u Nizozemskoj, Belgiji, Velikoj Britaniji i SAD-u.

Sam sport je toliko glup da je osjetan pad inteligencije dok se govori o njegovim pravilima, ali idemo to na brzinu riješiti. Dakle, objesite gusku za noge na visinu od otprilike tri metra, a natjecatelji se na konjima zaletavaju prema životinji, pokušavaju ju u trku uhvatiti za vrat, te joj iščupati glavu. Da, dobro ste pročitali, a sva sreća da nas potomci ljudi koji su izmislili ovakvu genijalnu zabavu danas uče vrijednostima razvijenog Zapada.

Tradicionalno natezanje guske u Belgiji:

Kako bi sam lov za glavom bio teži, guski bi nauljili vrat, a onom koji bi ipak uspio uhvatiti trofej, pripala bi titula “plemenitog junaka dana“, nekoliko litara alkohola i čast da napokon postane muškarac. Sada nam je jasnije zašto ovi narodi gube gotovo svaki rat u kojem se nađu… Tradicija nije u potpunosti izumrla, tako da i dan danas u Belgiji i Nizozemskoj postoje natjecanja u natezanju guske, samo što je u današnje vrijeme rekvizit mrtva životinja. Kao, sada nam je ipak malo lakše.

TAGOVIborbe krvavi sport lov mučenje životinja okrutnost sport