Report

posljednji pozdrav

Aside Banners

R.I.P. Roger Ebert

Piše , Objavljeno

Velikan filmske kritike nagrađen Pulitzerom za istu kao prvi filmski kritičar, glas razuma u obrani Star Warsa prije četiri desetljeća, prošloga je četvrtka preminuo u 70. godini života, tek dva tjedna prije petnaestog izdanja vlastitoga filmskog festivala.

Roger EbertNe trebate nužno znati ime Amerikanca zaslužnoga za oblikovanje jednog dijela popularne filmske i ZF kulure, ali kada vam pokažemo ovaj isječak s YouTubea star skoro četrdeset godina, bit će puno jasnije kako je Roger Ebert legenda filmskog i novinarskog (kritičarskog) univerzuma.

Roger Ebert, mnogi će ga pamtiti kao debeljuškastog strastvenog kritičara, svoju je naklonost kod publike zaradio jedinstvenim, svojedobno revolucionarnim novinarskim stilom, pisanja u prvom licu u krajnje razgovornoj formi ispunjenoj digresijama. Gotovo deset tisuća kritika u četrdeset i sedam godina rada za Chicago Sun Times napisao je odreda s dva prsta, puno književne prakse i teorije uz uzbudljivu dozu cinizma i sarkazma koje su svi mogli shvatiti.

Uz film od malih nogu

Nekoliko mjeseci nakon uključenja SAD-a u Drugi svjetski rat, u liberalnoj, trumanovski orijentiranoj obitelji, u maloj Urbani, u državi Illinois, električaru Walteru i knjigovotkinji Annabel rodio se sin Roger Joseph Ebert. Mladi demokrati nisu svoje katoličku tradiciju previše preslikavali na dijete, a već od malih nogu vodili su ga na subotnje filmske matineje. Tako se Ebert u brojnim intervjuima i biografijama prisjeća svog prvog filma u kinu, prije samog početka školovanja kada je vidio četvoricu velikana vodvilja – braću Marx.
U osnovnjaku je već počeo opsjedati roditelje stripovima znanstveno-fantastične tematike, a na svoje je došao nizom filmskih adaptacija i ekranizacija priča smještenih u svemirskim bespućima. Kako su podivljali hormoni u srednjoj, tako je podivljala i strast za ZF-om, pa je mega-geek Ebert u srednjoj osnovao srednjoškolski klub ljubitelja znanstvene fantastike. Ljubav je samo rasla, hodočastio je conove, a umro je kao dio fandoma – u njegovom stanu ostali su puni ormari stripova fino upakiranih po žanrovima i naslovima.

Istovremeno se u srednjoj bavio gomilom aktivnosti; od plivanja, glume, vođenja spomenutog kluba, školske radijske emisije, do uređivanja školskog lista gdje je pisao u sportskoj rubrici. Iako je volio sport, književnost i filmska umjetnost najviše su mu privlačili pažnju, a nakon nastave je upijao retke i danas popularnog časopisa Esquire koji je redovito filmskim kolumnama raspredao i raspravljao o filmu, što je mladom Ebertu bilo dovoljno utjecajno da se za time povede i ozbiljnije negoli u školskim novimama.
U rodnome je gradu upisao studij engleskoga jezika, a istovremeno se kao student više fokusirao na kritičarski rad, negoli na ženski rod. Naime, majka alkoholičarka, s godinama sve opsjednutija vjerom, sputavala ga je da se prisnije druži s djevojkama zbog čega je često govorio da se neće ženiti dok majka ne umre. Tako je i bilo – ona je umrla 1987., a pet godina kasnije, kao 40-godišnjak, Ebert je oženio Chaz Hammelsmith; najveće uporište i potporu koja je uz njega ostala i do posljednjega dana. Čini se da je i Chaz bila zagriženi filmofil jer je preminuli kritičar mladima savjetovao: “Nikada ne ženi nekoga tko ne voli iste filmove kao i ti. Prije ili kasnije, ta osoba neće voljeti tebe.

Tijekom studija je tjedno objavljivao političke članke, a bavio se i uredništvom Daily Illinija, tijekom čega se upoznao s art filmom i stranim filmom. Istovremeno je počeo freelensati za Sun-Times i Chicago Daily News. Istraživanje granica riječi potaklo ga je nakon studija na nastavak na doktorskoj razini. Upisavši postdiplomski studij na čikaškom sveučilištu film je počeo spajati i pronalaziti još snažnije spone s književnošću, a to se osjetilo na njegovim sve boljim tekstovima u Sun Timesu gdje je kombinirao E.E.Cummingsa u kritikama poput Kubrickove 2001: Odiseje u svemiru.Htio je studirati englesku književnost, ali nakon što se javio za posao Hermanu Koganu iz Daily Newsa, preporukom je završio ubrzo u Sun Timesu i od rujna 1966. počeo pisati u Chicagu kao filmski kritičar, ali vidio je da ne može oboje, pa je odabrao kritiku i otkantao faks.

Siskel i Ebert

U samim je počecima psihodeličnih i ratnih šezdesetih cijeli niz fikcionalnih djela bio cenzuriran, a ponajviše u filmskome mediju, pa je i sam Times imao cenzorsko vijeće koji su kasapili ili branili filmove, na što se Ebert pobunio tražeći ukidanje cenzure. Ne nužno njegovim zaslugama, to se i dogodilo, a da nije, danas ne bismo imali klasike poput Diplomca. Osim što je živio za ocjenjivanje filmova, Ebert se i okušao u ulozi scenarista u trash-erotskoj produkciji filma “Beyond the Valley of the Dolls’’ kojeg je nazvao “seksploatacijskim” filmom. U to se vrijeme družio i sa Sex Pistolsima, s čijim je menađerom napisao scenarij za film o njima nazvan „Who Killed Bambi?“, ali projekt je stopirao 20th Century Fox nakon što je vidio provokativni predložak.

1975. godine sjeo je pred kamere gdje mu partnerom postaje kritičar Gene Siskel. Dvojac koji je obilježio američku filmsku povijest, ali ponajprije živote mladih zaljubljenika u film i tada nove žanrove koji su nicali, bio je poznat po redovito oprečnim stavovima zbog kojih je ponekad publika smatrala da su sadistički eksperiment televizijske kuće. Najprije su krenuli u emisiji „Coming Soon to a Theater Near You“, da bi dvije godine poslije njihovu mjesečnu emisiju preimenovali u „Sneak Previews“ gdje se samo naslov promijenio, ali ne i Ebertova srčanost u glasnijoj i argumentiranoj obrani svojih, ne nužno boljih, kritika. 1981. preimenovali su ih ponovno u“At the Movies”, a onda 1986. u “Siskel & Ebert & The Movies” kada su počeli svaki davati palčeve kao ukupne ocjene filma prema starom antičkom simbolu krajnjeg suda, a njihovi su palčevi postali prepoznatljivom filmskom ikonografijom. Siskel i Ebert voljeli su se mrziti pred kamerama do 1999. godine, da bi zapravo čvrsto i prisno prijateljstvo dvaju različita filmska nepca prekinuo zloćudni tumor na mozgu Genea Siskela i zauvijek ga odnio u filmsku tamu u 53. godini života. Iste je godine Ebert pokrenuo EberFest posvećen skretanju pozornosti na zanemarena vrhunska ostvarenja filmske košnice.

At The Movies

U svome je pismenom radu Ebert oduvijek bio intrigiran novim tehnologijama i dostignućima, pa tako glasnu pisaću mašinu i lupanje po plastičnim tipkama dugih metalnih opruga nije žalio kad ju je zamijenio klasičnom tipkovnicom PC-ja. Čari i mračne strane internetske pošasti još je brže prigrlio, a i prepoznao kao medij koji će uskoro zavladati svijetom. Skriboman, osim što je pisao gotovo 200 kritika godišnje, dopisivao se s urednicima, kolegama, obožavateljima i mrziteljima još u ono vrijeme dok su Tom Hanks i Meg Ryan tek otkrivali erotske mogućnosti e-maila i brže nalazio informacije na tada manje popularnim tražilicama. Tako je geek Ebert uložio novac u Google – platformu u koju je vjerovao da će revolucionarizirati novinarski rad – pogledajte gdje smo deset godina kasnije!

Ni jedan dobar film nije predug…

Internetom se poslužio kao ekstenzijom za svoje slovo, glasom koji je ponešto utihnuo nakon Siskelove smrti i glasom koji se od 2002. polako počeo trzati pred pomisli da bi ga dijagnosticirani rak štitnjače zauvijek mogao ušutkati. Četiri godine kasnije najgori filmski scenarij postao je mučna i tiha stvarnost kada mu je odstranjen veći dio donje vilice i zauvijek oduzeta mogućnost da digne svoj glas protiv filmskih grijeha. No nakon godina plivanja niz internetske struje, mreža mu je ponovno poslužila da se njegova misao čuje, a plave društvene mreže iskoristio je za dopiranje do još veće publike. Kako je napisao prije dvije godine, Twitter i Facebook postali su za njega društveni mediji u pravome smislu i mjesta istinske socijalizacije.

Ironično, ostavši bez dobroga glasa, šest godina nakon operacije dijagnosticiran mu je novi tumor tijekom pretraga uslijed frakture kuka. Dva dana prije smrti i na 46. godišnjicu rada napisao je da će se malo povući, ali da ne ide nikamo. Čovjek koji je ostao bez glasa, nije ostao bez dara slaganja riječi u savršen red postavljen na blogu i popraćen brojkom od preko 100 milijuna čitatelja koji tuguju za njime od prošloga četvrtka. Oni zdušno čitaju posljednju kritiku – To The Wonder, filma Terenca Malicka, redatelja kojega je Ebert cijenio koliko i Scorcesea i Coppolu.

U 46 godina u novinama i 31 na televiziji, ocijenio je gotovo 10,000 filmova i objavio 17 knjiga. Njegov veliki prijatelj Martin Scorcese već mjesecima radi na njegovom biografskom dokumentarcu gdje će zasigurno iskorisiti slavne riječi Rogera Eberta koji je volio reći da „ni jedan dobar film nije predug, a nijedan loš film dovoljno kratak.“

TAGOVIbiografija Roger Ebert

Komentiraj