Air Jordan: Gotta be the shoes, man!

Čovjek je navršio pedeset godina i ovaj put nećemo o prstenju, MVP nagradama, statistikama, utakmicama s virozom ili o skok-šutevima u zadnjoj sekundi, nego o stvarima koje plaćaju režije od kada Michael Jeffrey Jordan više ne leti: o tenisicama.

Život zna biti dosta zanimljiv i, kao što je Decca odbila Beatlese tamo 1961. sa sasvim legitimnim razlogom da gitaristički bendovi nemaju nikakvu budućnost, tako je i 1984. Adidas zaključio da se ipak ne isplati ulagati u mladog košarkaša pred njegovom prvom profesionalnom sezonom. Beatlese je dvadeset i tri godine ranije uzeo Parlophone, a Jordana je potpisao Nike. Doduše, njemački su postolari dvije godine kasnije napravili drugi potez i pod svoje uzeli Run-D.M.C. za (u ono doba ogromnih) milijun dolara, ali da je bilo vizije, budućnost Igre i pop kulture bila bi puno više obilježena s tri crtice nego što je sad.

Prvi je Jordanov model, Air Jordan I, imao klasični swoosh plus dodatni logotip s krilima iliti wings koji se zadržao samo dvije sezone dok nisu našli onaj koji bi bolje diferencirao posebne tenisice za posebnog igrača. Taj je logotip, Jumpman, danas vrijedan oko 5,2 milijarde zelenog papira (ova i sve ostale financijske brojke ovdje su procjene, budući da Nike ne otkriva svoje financijsko izvješće za Idesh; ali radimo na tome).

Iako misliš da Jumpman predstavlja atletu spremnog da zakuca, istina je blago drugačija. Naime, Nike-u se svidjela fotografija iz magazina Life gdje je Michael uhvaćen usred leta prema obruču, no nisu ju mogli iskoristiti iz tehničkih razloga pa su ga nešto kasnije doveli u studio da izvede sličnu stvar. I logotip gdje Jordan skače prema košu je zapravo Jordan koji skače na mjestu.

Nekih godinu do dvije kasnije, 1988. na čelo razvojnog odjela u Nikeu dolazi arhitekt Hatfield i upravo će Tinker Hatfield biti zaslužan za sve modele od III do XV, pa XX i XXIII i XXV i djelomično za posljednji izdanak vrlo radikalnog izgleda – model XX8. Osim ovih tenisica, zaslužan je i za model koji su nam susjedi istočno voljeli nositi u drugoj polovici devedesetih i prvoj polovici nultih: Air Max 1.

Uz Tinkera i Jordana, za ustoličenje tenisice na prijestolje bitan je bio i Spike Lee sa svojih sedam TV reklama gdje je glumio iritantnog Marsa Blacmona i ponavljao It’s gotta be the shoes! Jordan brand vratio mu je uslugu sa dva hibridna modela: Jordan Spiz’ike i Son of Mars. Prvi je mješavina (udahni) trojki, četvorki, petica, šestica, devetki i modela XX, a Son of Mars ima sve to isto, samo drugačije raspoređeno.

Nećemo zaboraviti niti samu NBA ligu koja je Jordana kažnjavala sa po 5.000 dolara po utakmici kada je nosio Air Jordan I koji nije imao dovoljno bijele boje što je bilo protiv pravila o uniformiranju igrača. Kazne je, naravno, plaćao Nike i od svega napravio odličnu reklamnu kampanju.

Iako dobri, modeli I i II nisu se nešto ludo prodavali po 65 $ ondašnjih dolara i Michael je 1988. bio na pragu odlaska, sve dok mu spomenuti Hatfield nije pokazao prototip modela III, prvog sa Jumpmanom i prvog koji na sebi Nikeov logotip ima jedino straga dok “Jordan” tipografski stoji jedino na đonovima. Michaelu se prototip svidio, ego je proradio, odlučio je ipak ne otići i ostatak je povijest.

Zanimljivo je da je, recimo, Air Jordan IV bio prva tenisica iz franšize koju se moglo kupiti izvan Sjedinjenih Američkih Država; model V vuče inspiraciju iz lovačkih aviona u Drugom svjetskom ratu koji su imali nacrtane ralje na motoru (Curtiss P-40 Warhawk, gledamo u tvom smjeru); model VI je posljednji koji je imao Nike napisano bilo gdje na tenisici i pojavio se u White Men Can’t Jump 1991., a oko modela XI ili Jordan Concord ljudi vole gaziti ljude dok jure da ih kupe kao što možeš vidjeti na interentima.

 

Nike uvijek zna prodati stvar, a posebno zna ponovo prodati jednu te istu stvar pa je većina ovih modela retroirana, što znači da su ponovo izdani kroz vrijeme u više ili manje limitiranim nakladama i po prosječnoj cijeni od 180 – 300 dolara. I tu je ogroman prostor za zaradu jer se u razvoj i dizajn nije uložilo ništa (tenisica već postoji), a prodaje se po dva ili tri puta većoj cijeni od originalnoga modela jer je reizdanje, a ljudi kupuju jer vole da ih se gazi sa stilom.

Sve ovo prevedeno u brojke daje slavljeniku s početka priče svake godine oko 80 milijuna dolara u autorskim pravima, a kompaniji oko milijardu u profitu. Sjeti se toga svaki put kada se sjetiš kako su te starci gnjavili da treniraš nešto, a tebi se nije dalo, pa sad ovo čitaš na poslu koji ne voliš.

TAGOVIair jordan jordan Michael Jordan Nike tenisice