Turske bizarnosti – muška ljubav prema ulju, čiste guze i cam kina

Naš Igor Jurilj svoju gastarbajtersku pogaču peče u zemlji odakle dolaze omiljene serije vaših punica, i iz prve ruke donosi pregršt šokantnih detalja iz turske svakodnevice

Krakovi turske sapuničke hobotnice opružili su se s Bliskog istoka preko slavenskih zemalja, našamarale melodramatične meksičke konkurente i prekinuli njihovu dominaciju komercijalnim i propalim državnim televizijskim kanalima.

Možda smo se zasitili koejkakvih „Divljih ruža“, „Marisol“ i „Pobre Ninja Rika“, napirlitanih i uplakanih kućanica i njihovih plačipičkastih muževa, cvilidreta od djece i prigrlili oštriju interpretaciju stvarnosti iz kulture s kojom dijelimo najdraža nam jela, ali i niz običaja i riječi koje su nam ostavili u komšiluku dok su nas stoljećima mlatili.
Našavši se u bogatoj turskoj kulturi najbolje kuhinje na svijetu zbog koje ću postati teška kategorija do povratka u domovinu (janjetina i burek svaki dan), svakodnevica se sa mnom poigrava kulturološkim razlikama koje objeručke prigrljujem, posebno kada je treba kušati, ali kada koketiraju s bizarnostima, onda je vrijeme za jedan WTF!?

Tursko hrvanje

OK, popularni cyber-diskurs je sklon jeftinoj pseudo-psihoanalizi i nekreativnom učitavanju seksualnih aluzija u najbanalnije i najbenignije oblike teksta i slike, ali koliko god se trudili biti nepristrani i neskloni takvom etiketiranju, nešto je zazorno u prizoru na dva prisna muškarca koji u druženju koriste dresing za salatu.
U turskom hrvanju, protivnici prekrivaju gola tjelesa maslinovim uljem i jedan drugome ga utrljavaju na sva mjesta ne bi li bilo teže zgrabiti rivala, a činjenica da mažu jedan drugoga odražava međusobno poštovanje. Ovaj neobičan sport nerijetko krivo nazivan borilačkom vještinom vuče korijene iz grčke, rimske i egipatske antičke tradicije, a znamo za muške tendencije i sklonosti antičkog grčkog i rimskog svijeta i primjenu ulja.

Cilj je oboriti nauljenog protivnika kojeg je teško zgrabiti za nešto pa dečki imaju pravo posegnuti u gaće iliti kožne hlače (kisbet). Pardon, gaća nema. Pravila su jednostavna: nema udaranja i griženja, a pobjedu odnosi onaj koji drugoga obori na leđa i protivnikov trbuh gleda prema suncu. Druga varijanta pobjede je paça kazık tako da posegnete u kožne hlače protivniku, primite ga za donji kraj hlača i oborite (najčešće skidanjem istih). Ukoliko se dogodi da mlađi natjecatelj pobijedi, dužan je starijem nakon hrvanja poljubiti ruku.
Sport se u Turskoj pojavio sredinom 14. stoljeća, a učvrstio od 1640. kada su se momci različitih dobnih skupina sastali pred zidinama Edirnea – osmanske prijestolnice, i započeli turnir u hrvanju namašćeni po svom tijelu i noseći hlače od bivolje kože. Danas se ogrću telećom kožom… Turniri traju tri dana, a borbe nisu vremenski ogranične. Premda nama treba raincheck glede ovog turskog nacionalnog sporta, Turci se njime ponose kao eklatantnim primjerom muževnosti i snage, zanemarujući činjenicu da su na skliskom terenu po tom pitanju.

Junk food filan pomfritom

Postmodernistička gastro-pošast u Turskoj su postali lanci restorana brze hrane, pa iako se jedna središnja Afrika radikalno razlikuje od središnjeg Tokija, na oba mjesta možete pojesti isto smeće od hamburgera napravljenog po istoj eksploatatorskoj i nimalo nutritivno vrijednoj recepturi.

Mi imamo Dubravicu i Mlinara, a Turci Cevizli Köfteçi – lanac brze turske hrane koji je postao uzor modernim privatnim fast-food ‘radnjama’, a svima im je zajedniča jedna prehrambena bizarnost – trpanje prženih krumpirića iliti pomfrita u hamburgere, wrapove i sve što ima kruh/pecivo s dvije strane. Dakle, porcija ugljikohidrata s parčetom zakamufliranog mesa, dva listića zelja i salate, tu i tamo patlidžan, ugljikohidrati i još na to ugljikohidrati… S masti. Pomfrit ide u sve i nije prilog, već sastavni dio brze klope. Hamburger, čizburger, tortilla, sve ide s porcijom pomfrita. Fuj.

Guzoper

Da se razumijemo, nisam neki Tarzan koji je do susreta s civilizacijom koristio poljski WC, pa ne zna što je bide, ali prvi susret s turskim toaletom, točnije wc školjkom izgledao je kao kad se moj štenac prvi put vidio u ogledalu – što sad?

Podno daske i poviše otvora za mlaz vode našao se hrenovkoliki produžetak koji poput fontane ištrcuje vodu i cilja prema vašoj guzi. Guzopoer se koristi nakon velike nužde za higijenskije iskustvo čišćenja, a jačina mlaza regulira se na pomoćnoj ručici nadohvat ruke podno školjke. Jasno, radi se o razlikama u higijenskim navikama dviju kultura, ali poslao sam kružni mejl na 30 adresa s mini-anketom baš za ovu spravicu i potpunog odaziva, svi su na fotografiju odgovorili sa skepsom… Ja ću samo reći da mi su mi teta Violeta i Paloma draže intimne frendice.

Tjestenina s kečapom i majonezom

U trenutku prvog susreta s ovom bljuvotinom od jela fotoaparat je već bio pokojnik, samoubojica s četvrtog kata zgrade i nije mogao dokumentirati urbani mit koji je napokon bio potvrđen.
Ogavna kombinacija dva umaka nije studentska hrana za preživljavanje (meni je to bila tuna s vrhnjem), nego popularni dresing popularnog jela u gradu znamenitom po raznolikoj kuhinji. Klinci su ludi za ovom jednostavnom, ali stravičnom kombinacijom. Najgore je što ćete u restoranima i fast-fudovima vidjeti kako na pizzu stavljaju neumjerene količine kaše od kečapa i majoneze… Bizarno do jaja. Da se ukenjaš.

Cam kino

Nakon ovog iskustva u filmske leksikone treba uvesti novu filmsku kategoriju – meta-cam. O čemu se radi? Cijelo ljeto sam pokušavao doći do DVD-rip verzije „Abrahama Lincolna: The Vampire Huntera“ iz lonca hibridnosti kuhara Tima Burtona i Timura Bekmambetova. Okej, okej, smeće je potpuno prema očekivanjima, ali svi mi imamo svoje slatke male grijehe.
Po dolasku u Tursku gdje su mi blokirani torrenti, svoje dvoje najdražih filmo-rudara tlačio sam da nađu isti film koji hrvatska kina nisu htjela ni otkupiti vidjevši koliko je fejlao na američkom Box-Officeu. Ali tijekom listopada prikazivan je u Gaziantepu, točnije na trećem katu najstarije robne kuće u opskurnom kutku zdanja zapečaćenog, blokiranog cijevima i trakama gdje se među improviziranim knauf komorama smjestilo dvije do tri dvorane relativno pristojnih sjedala od lažne kože. Dama i ja sjeli smo pred smiješno projekcijsko platno i čekali bradatog precjednika-vempajrmadrfakera… I dočekali ga.
Mutna slika, glasovi kao iz bunara i čudne sjene nakon loše uvodne CGI panorame Washingtona 1830-ih bili su kristalno jasni – dame i gospodo, gledate cam film! Eto, i to postoji. Film snimljen u kinu projiciran u kinu. Mise-en-abyme ili meta-cam? Trebalo bi dati filmofilima na forumsku raspravu, ali doživljaj je urnebesan.

Šalgam

Opet o hrani… Kiselo-slana tekućina za mučenje priprema se od repe, ljubičaste mrkve i syraha (sorta grožđa), a kao sok servira se doslovce posvuda uz mesna jela ili raki uz dodatak ukiseljene repe koja služi za grickanje.
Ako vam ovo zvuči prihvatljivo, što kažete na to da još dodate žlicu soli i prašak od ljute paprike? Jednom je u Simpsonima iskorišten na selu kao ultimativna kazna klincima, a ako vas put nanese u Tursku i netko vas njime počasti, znajte da vas baš i ne voli. U teoriji je preporučljiv zbog željeza i vitamina C, ali i brokula ih je puna, pa tko bi je naginjao? Urbani mit kaže da liječi mamurluk, ali ja radije preferiram sarmu ili kebab i čašu ayrana (razvodnjeni jogurt) iz kreveta negoli čašu soka koji izgleda kao nešto što bih koristio za egzorcizam.

*Svi dojmovi su subjektivni i individualni te odražavaju uočene simpatične kulturne razlike i kulturne šokove autora teksta.

TAGOVIbizarno reportaža turska