Zašto trebaš odlepršati od roditelja i živjeti sam?

Nisi nikad okusio tu slatkoću slobodnog života koja te obavija kao mekana trava ljeti i koja te grije kao bademantil friško izvađen iz sušilice? Evo što propuštaš.

Neki ljudi jednostavno ne žele odlepršati iz gnijezda. Nazvah sam to “hrvatskim sindromom”. Lakše je trpjeti generacijski jaz i emotivne probleme nego odseliti se i plaćati stanarinu. I omekšivač. Ne zaboravimo na omekšivač.

Okej je paničariti ako si počeo živiti sam jer nije baš lagano, ali vrijedi

Odjeća!

Živiš sam. Ako si ne opereš, neće biti oprano. Ako si ne opeglaš, neće biti opeglano. Spalit ćeš nekoliko košulja u procesu, odljepit ćeš nekoliko printova. Još uvijek se učim na teži način. Skupljam odjeću u košaru za veš i oko njega, nekad oblačim kupaće gaće kada ponestane bokserica, a ponekad zaboravim da sam oprao punu mašinu rublja pa se sve usmrdi i moram ispočetka.

Dodatno ubija činjenica da moram sam kupovati deterdžent i omekšivač za rublje. Kod mame je toga uvijek bilo. Nekim čudom.

Odjeća je uvijek bila odmah oprana, ispeglana i složena. Sad kupujem odjeću koja se ne mora peglati. Nisam vjerovao da ću se sa 27 godina vratiti košarkaškim i nogometnim dresovima. Okej, nisam se zapravo vratio, ali razmišljam o nekim odjevnim predmetima koji podržavaju Celticse i Celtic jer mrzim peglati.

Hrana i kuhinjske potrepštine!

Isto kao gore s deterdžentom i omekšivačem. Uvijek misliš da brašno jednostavno POSTOJI u kuhinjskim ormarićima, zajedno s bratom šećerom, uljem i sestrom tuzlanskom soli. Aluminijska folija je uvijek tu, vreće za smeće također, ma sve.

Sjećam se trenutka kad sam shvatio da ja zapravo živim sam. Otvorio sam vrata jednog od kuhinjskih ormarića i imao sam 4 različite vrste pahuljica za doručak. To se nikad ne događa u obiteljskom okruženju.

Sad kad sam udaljen od obitelji sastavljene od muškog roditelja, ženskog roditelja te dva brata i sestre, napokon znam kako je to imati Milka čokoladu nekoliko dana. Nesquik doručkovne pahuljice također. Teglu Nutelle za pet rundi palačinki kroz mjesec dana.  U šesteročlanoj obitelji to pukne isti dan. Štogod bilo.

Istina je da je “doma” (jer ne treba slušati Hallmark čestitke i vjerovati da je dom tamo gdje je srce već treba slušati Sašu iz TBF-a koji zna da je “doma” tamo gdje je majka i materina spiza) jednostavnije. Mama (i otac kuha odlično, ali navikli smo da majka to radi češće) sve priprema vrhunski, nikad ne moraš brinuti hoćeš li imati ručak, večeru… Najveći stupanj brige ti je kad se vraćaš kući, pomalo pripit iz izlaska, i razbijaš glavu hoće li biti kruha kad se dokopaš kućnog praga i onda se naljutiš kada kruha ne bude jer si razmažena plačip*čka.

Kad živiš sam, gusto zna nekad biti. Nekad danima ne probaš nijednu od one četiri vrste pahuljica za doručak jer si prelijen otići po mlijeko iako ti je trgovina doslovno preko puta zgrade, ali kad si u stanu (potpuno gol jer možeš) čini se kao da je na drugom kraju kontinenta.

I pranje suđa! Mrzim to najviše na cijelom svijetu, ali nema se novaca za perilicu suđa, a i da se ima – nema se mjesta u malenoj kuhinji za tog monstruma. Kad živiš sam, moraš biti spreman na kompromise.

Kuhanje!

Najvažnije od svega: naučio sam kuhati. Vjerojatno se neće svaki muškarac odlučiti na ovaj potez i jest će sendviče do kraja života. Koji će doći poprilično brzo, jer koliko dugo možeš ostati zdrave pameti i zdravog tijela dok se daviš u sendvama? A nećeš moći vječno ni naručivati dostavu jer to košta.

Živim u svom stanu (NAŠEM stanu, ali da ne budem kao tu neki papučar, govorim “svom” jer je to kao više kul. I ne nosim papuče. Iako mi ih je cura kupila na sniženju u Ofertisimi) i često svrate prijatelji, djevojka je stalno tu i volim razveseliti bližnje hranom. I sebe usput. Samo na polju različitih vrsta tijesta sam napredovao vrlo brzo.

Polako je počelo s palačinkama pa preko kore za pizzu sam došao do vlastitog kruha. I toga da kazaljka na vagi pokazuje deset kilograma više. Ali poslije nekoliko stotina jela i dva uništena lonca – osjećam se kompletnije. Mogu ispeći vrhunski odrezak s krumpirima, homemade pizzu i domaće brownieje s dodacima od kojih si sretniji čovjek. (*templetap*) Toliko sam zavolio kuhanje da radim kelj. I špinat. I ne mora mi mama glumiti avion sa žlicom i govoriti da Popaj jede špinat samo da ga pojedem.

Računi!

Ne znam kakav deal imate s roditeljima, ali ja nisam morao plaćati račune nikad kod svojih bez obzira u kakvoj smo situaciji bili. Zbog tog sam bio lijen. Bio sam izbirljiv po pitanju poslova i do svoje dvajsdruge, dvajstreće sam odradio samo jednu ljetnu gažu u prodavaonici nosača zvuka (posao iz snova koji se baš i nije isplatio jer sam čitavu plaću spiskao na cedejove). Kad sam se preselio po prvi put, počelo je grebanje. Prestala je izbirljivost. Svaki studentski posao, samo da mogu platiti to grijanje zimi i internet. Internet prije svega. Uzmi grijanje, uzmi sve, samo internet ne diraj. Ipak me najviše griju spotovi od Ciare i gifovi mačaka. Sva sreća, svaki stan u kojem sam dosad živio (i u kojem živim) je malen i “homely” pa nema previše računa.

Golotinja!

via GIPHY

Brate. Sestro. Ni ne znaš što je sloboda dok prvi put ne zaboraviš ručnik kad se ideš tuširati, išuljaš se iz kupaonice, a kroz glavu ti prolete sljedeće misli “Zašto se šuljam? Pa sam sam. Nema nikog“ i onda odeš po ručnik like a boss dok su tvoji ostali “članovi” potpuno slobodni i pozdravljaju svijet. A možeš i napokon nositi R2D2 bademantil bez podrugljivih komentara (a i čitava kuća može biti u Star Wars ruhu. Ili Lotr. Ovisi što te loži. Nema više hrama posvećenog Titi/Tuđmanu/Bregoviću u dnevnoj sobi. Jedini tabletići koje imaš su 7-inčni Samsungovi.)

Izvor fotke: ThinkGeek

To se ne događa u roditeljskom gnijezdu. Osim ako si dio onih preliberalnih obitelji gdje čitava ekipa hoda okolo gola po stanu, a idu na ljetovanja na nudističku plažu bez hihotanja na tuđe dijelove tijela i osjećaja neugode zbog vlastitih. To je sasvim u redu, samo eto… Moja obitelj nije takva.

A kad smo kod golotinje…

Seks. Nema više mozganja gdje ćeš i kako ćeš, koji studentski prijatelj ide doma za vikend pa ti ostavlja ključ od stana, gdje ćete parkirati auto da vas nitko ne uhvati, hoće li se roditelji možda ranije vratiti s te večere… Živiš u svom stanu (ne mora nužno biti tvoj TVOJ, ali u njemu si veći dio vremena, plaćaš internet – dakle, tvoj!) i kadgod si raspoložen, zajedno s boljom polovicom, možete istraživati čarobni svijet ljudske seksualnosti.

A i sa popratnim stvarima je puno lakše. Nema straha da će ti mama tako “američki” imati proljetno pospremanje i baš će okretati madrac dok je ispod njega nešto inkriminirajuće. Seksualne igračke, kondomi, lubrikanti… I časopisi… Ako si tome sklon. I nemaš pristup internetu.

A u slučaju da si samac (ili da je djevojka nedostupna dan-dva), masturbacija je manje stresna. Nema više glumljenja naglih buđenja iz noćnih mora kad bilo koji član obitelji uleti u prostoriju gdje si “pomažeš”.

Živjeti sam je super za seksualni život. Samo to bi ti trebao biti dovoljan razlog da odlepršaš, ako te ništa drugo ne uspijeva nagovoriti.

Tko se seli?

TAGOVIdom interijer lifestyle muškarac odrastanje sam solo život