Znanost otkriva zašto vaši roditelji ne vole istu glazbu kao i njihova djeca

Međugeneracijski jaz se možda najočitije reprezentira ogromnim razlikama u glazbenim ukusima, a sada znamo kako je uzrok tome više fiziološke nego kulturološke prirode!

Svaka generacija ima neki svoj glazbeni stil za koji misli da je bolji, kvalitetniji i ugodniji od onog prije, a svaka iduća generacija istu stvar misli za svoju glazbu. Objektivno je situacija sasvim drugačija jer kvalitetne glazbe ima u svakom periodu ljudske povijesti (da, da… čak i u 90-im!), a ista je stvar i s onom nekvalitetnom (da, da… čak i u 70-im!). No subjektivno se nikako ne možemo složiti s glazbenim ukusima naših staraca, a i oni na našu “trc-trc” buku gledaju kao na ono najniže dno dna. Neurolozi Oliver Bones i Christopher Plack sa Sveučilišta u Manchesteru, odnosno Sveučilišta u Hong Kongu sada su pak objavili istraživanje koje pokazuje zašto postoje te razlike u doživljaju glazbe, a njihov je zaključak kako je naš mozak, odnosno starenje istog glavni uzrok tome!

Rad nazvan Losing the Music se uglavnom temelji na razlici između konsonantnih (skladni i ugodni tonovi koji se podudaraju) i disonantnih akorda (neskladni i neugodni tonovi koji se ne podudaraju). Dok u prvu kategoriju uglavnom spada lako probavljiva i uhu prijatna pop glazba, disonantna glazba pokriva eksperimentalnije i progresivnije zvukove među kojima je i dobar dio moderne elektronske glazbe. U samom su se istraživanju pratile dvije grupe ispitanika, jedna mlađa od 40 godina, a druga starija. Svima je dan zadatak da ocijene razinu ugode niza tonova koje su im istraživači zadali, a simultano im je bio mjeren odaziv neurona na određeni ton.

Rezultati su pokazali kako su starijim ispitanicima konsonantni zvukova manje ugodni od disonantnih, što je vrlo čudno iz razloga jer su disonantni zvukovi i matematički i realno daleko manje harmonični. No starijim su se ljudima te dvije faze pomiješale ili toliko približile jedna drugoj da su praktički došle na istu razinu što se vrlo vjerojatno može pripisati starenju našeg mozga i neuronima koji više nisu sposobni toliko dobro pratiti brze fluktuacije zvuka. To sve uvelike smanjuje našu moć uživanja u glazbi kako starimo, jer kada disonantni i konsonantni zvukovi postanu bliski, ne može se cijeniti jedno odvojeno od drugog, što je temelj razumijevanja i raspoznavanja glazbe. Zato idući put kada vam starci budu kvocali kakvo to sranje slušate ili kada vi sami dođete u napast reći to svojim klincima, sjetite se da nije stvar u kvaliteti glazbe, već u načinu na koju ju mi svi registriramo!

TAGOVIdisonantni glazba glazbeni stilovi istraživanje konsonantni mozak neuron starenje