Priča o ukradenom mozgu Alberta Einsteina

Naelektrizirana kosa koja je inspirirala Bubimira, najpoznatija jednadžba E = mc2 koja je definirala fiziku 20.st., iako mnogi od nas još uvijek ne znaju što uopće znači, isplažena jezičina uhvaćena na vedroj fotki najbrže su asocijacije na veselog njemačkog fizičara Alberta Einsteina.

Kad bi nas pitali što je on zapravo bio, svima bi odgovor bio: mozak. Hellz yeah, mala sinegdoha golicala je maštu previše ljudi, pa su nakon njegove smrti unatoč oporučnoj želji za kremiranjem mozgu patolozi osigurali zagrobni život. Evo kako ide priča o čudesnom mozgu Alberta Einsteina.

Trenutke prije smrti 18. travnja 1955. u bolnici Princeton u Americi s bolesnim je Nijemcem u sobi bila sestra Amerikanka koja nije šprehala dojč, pa su posljednje riječi ostale vječna nepoznanica. Eh, ali jasno je iz oporuke ovjerene kod bilježnika da je znanstvenik htio kremaciju. No svojeglavom patologu u bolnici moždane su stanice radile brže od spaljivača, pa je brže-bolje mozak odstranio kako bi proučio kakve su to vražje vijuge plele operativni sustav G. Einsteina.

Patolog Thomas Harvey dugo je mozgao što učiniti s naboranim organom, ali nije izgubio glavu u cijeloj priči. Čini se kako je mozak htio proučiti u svrhu izgradnje vlastite karijere. Hans Einstein je poludio kad je čuo da se želja skromnog mu oca nije ispoštovala, dok je Harvey prizivao Einsteinove izjave iz prošlosti o tome kako želi ostaviti tijelo u znanstveno-istraživačke svrhe pa je uvjerio Hansa kako će svijetu dimistificirati zašto mu je otac bio genije 101. A krenulo je tako da je Harvey strpao mozak u teglu, odnio ga kući s obećanjem da će naći tim stručnjaka da prouče neurobiologiju ukradenog organa i da će rezultate objaviti. Posao u bolnici je, naravno, odmah spušio i sjeo na vlak za Philadelphiju gdje je rastrančirao mozak na 240 komada, zatim ih sačuvao u celoidinu, a onda komadiće podijelio i spremio u dvije tegle u svom podrumu. Fina zimnica, ha?

2016. je, očekivali smo veće stvari od Einsteinovog mozga

Godinama su se moždani filei jadnoga Einsteina kiselili u tom podrumu, dok Harveyja 1978. nije potražio novinar Steven Levy. Nakon poduže vremena traganja za Harveyjem, kad ga je Levy pronašao u Kanzasu, mozak uzurpatorske operacije nije htio surađivati. Od rezultata, dakako, nije bilo ništa. Nakon što ga je Levy pritisnuo, patolog mu je kroz jezivi smiješak iz kutije za cider izvukao tegletinu s nakiseljenim mozgom.

Mozak je odnesen napokon na istraživanja koja su pokazala da Einsteinova pamet po svojoj anatomiji nije bila ništa pretjerano drukčija od prosječne. Koji šekspirijanski obrat! Razočaranje je, ofkors, potaknulo sumnje da Harvey ipak nije vratio Nijemčev mozak nego nečiji tuđi.

Istraživanje potom preuzima doktorica neuro-anatomije Marian Diamond u Berkeleyju koja je mozak iskasapljen u kockice i stavljen u tegle od majoneze dobila poštom.

O anatomiji mozga Alberta Einsteina Diamond je iznijela niz zaključaka gdje je pronalazila pomalo nategnute veze između organa i samoga genija kojeg je za života skrivao i čuvao. Sve je to mnogim znanstvenicima bilo vjerodostojno i uvjerljivo kao veza Hausera i Rozge. Ukratko: spekulativna fikcija koju sve češće znanstvenici danas pobijaju objašnjavajući mu genijalnost u kvaliteti neuralnih veza, a ne u njihovoj kvantiteti ili dubini moždanih bora.

Ako želite oslabiti svoje moždane veze, evo pjesma Einstein od Kelly Clarkson.

“And I may not be Einstein but I know
Dumb plus dumb equals you”

TAGOVIeinstein mozak znanost