sjećanja
Dvije godine od finala s Francuskom i zašto više nikad nećemo pogledati tu utakmicu
Trnci nas prolaze i danas čim se sjetimo, a vjerujemo da i tebe. Uvijek smo znali da imamo puno bolju nogometnu reprezentaciju nego li to sugeriraju rezultati posljednjih nekoliko velikih natjecanja, ali generacija Modrića, Rakitića, Mandžukića i ostalih konačno nam je tog ljeta 2018. pružila zadovoljstvo i sreću kojoj smo se dugo nadali. Padali su Nigerija, Argentina, Island, Danska, Rusija i Engleska, a nažalost, za posljednji je korak falilo snage i sportske sreće. Istina, Francuzi su i nešto kvalitetniji, definitivno imaju širi roster vrhunskih igrača, ali kako smo letjeli te 2018. nije bilo nemoguće. Naprotiv, i dalje imamo dojam da smo dobar dio finala bili bolja momčad i da smo mogli otići do kraja.
Nedavno je naša javna televizija, u izostanku bilo kakvog relevantnog sportskog sadržaja u doba koronavirusa, reprizirala sve utakmice sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, pa tako i finale. Nismo ga gledali, a vjerojatno nikad više ni nećemo. Dovoljno mazohizma je bilo jednom. Nes(p)retni autogol iz slobodnjaka kojeg je Griezmann odglumio, pa nepotreban penal Perišića, Subašić koji nažalost nije bio spreman za finale i kao takav nije bio na svojoj razini… Bolne uspomene u simbiozi s ipak velikim ponosom koji je prevladao, a za nogometne utakmice prikovao i one koji inače ni ne pomišljaju gledati ’22 debila koji naganjaju loptu’.
Ovog smo ljeta trebali uživati u završnom plesu naših najboljih vedeta Modrića i Rakitića, možda još ponekog senatora, no pandemija je odgodila prvenstvo za 2021., kao i sva značajnija događanja u svijetu. Modrić će sljedeće godine imati 35, ali još uvijek u Realu pokazuje svjetsku klasu i daje veliki obol Realovoj vjerojatnoj prvenstvenoj tituli. Raketa će imati 33, ali ako napusti Barcelonu mogao bi imati sezonu s dovoljno minuta da bude u optimalnoj formi. Oprostili su Subašić, Mandžukić i Ćorluka, Strinića i Pivarića ozbiljni su zdravstveni problemi udaljili od ozbiljnog nogometa posljednje dvije godine, Vrsaljko se mučio s ozljedama i za njega je kao i za Lovrena, Kramarića, Pjacu i još neke igrače koji su vukli ozljede ili ispali iz planova kluba definitivno bolje da će se Euro odigrati tek dogodine. Perišićeva budućnost u Bayernu je neizvjesna, Rebić je posljednjih mjeseci briljantan, Kova je konačno imao sezonu s ozbiljnom rolom, Broz igra nogomet života, Vida je standardno na razini, a kao budući stupovi obrane nameću se Duje Ćaleta-Car i Dino Perić, koji su u ove godine od Rusije prikazali veliki napredak.
U prvih 11 lijepo su se ubacili Barišić, Vlašić i Petković koje nismo imali u Rusiji pa ćemo definitivno opet biti u širem krugu favorita, no nakon što smo šokirali i oduševili cijeli svijet te čarobne 2018. godine, jasno je da više ne možemo proći kao dark horse ispod radara. Na Hrvatsku će svi biti izrazito nabrijani, a za početak strahovito potentni mladi Englezi koji nam se žele osvetiti. Bit će još bolji nego u Rusiji i budućnost je definitivno na njihovoj strani. Teško je zamisliti da ćemo dva velika natjecanja zaredom biti na tako vrhunskoj razini, ali kad se sjetimo Nigerije, Argentine, Islanda, Danske, Rusije, Englezića, pa i prvaka Francuza u dobrom dijelu utakmice, ne pada nam na pamet otpisati ovu ekipu, koja nas je u ljeto prije dvije godine učinila ponosnima pred cijelim svijetom.
NE PROPUSTI I OVE TEKSTOVE
