neka traje
Koja je tajna Dinamove europske rapsodije?
Zaključak ove godine možemo pamtiti po Dinamovim impresivnim igrama i postizanju nečega što je do prije nekoliko godina bila znanstvena fantastika – prezimljavanje u Europi.
Nakon što su prije dvije godine pod vodstvom Nenada Bjelice zagrebački modri osigurali europsko proljeće nakon 49 godina, ove su jeseni ponovno uspjeli u tom pothvatu, jednako dominantno kao i tada. Sjajno je Dinamo parirao i lani u Ligi prvaka te ispao u zadnjim sekundama uz puno nesreće. Osječki strateg odmah je po dolasku uspostavio svoj režim, doveo nekoliko igrača koji su mu bili po volji te na krilima post-Mamićevske ere vratio Dinamo u život čak i onih simpatizera koji u Maksimir iz raznih razloga nisu kročili godinama. Stvorila se uistinu neka lijepa atmosfera, iako je svakom navijaču zagrebačkog kluba bilo jasno da će nešto kad-tad poći po zlu te da duh Zdravka Mamića nikad uistinu nije napustio Dinamo.
Nenad Bjelica (Dinamo Zagreb manager) : "VAR is a piece of shit. Move it, I don't need it, it just sucks out the emotions. It's a pure circus & it doesn't help at all." pic.twitter.com/9INBW0BT6d
— Footy Accumulators (@FootyAccums) November 7, 2019
Korona kriza donijela je prve prepirke i natezanja oko plaća i ugovora, a Bjelica je, tvrdoglav i autonoman kakav jest, ubrzo nestao iz Zagreba. Da dodatno razbjesni navijače, koji su tek ponovno osjetili slast ozbiljnog, kompetitivnog europskog nogometa, klub je objavio kako će nakon kratke epizode s trenerom mlađe selekcije, Igorom Jovičevićem, kormilo preuzeti Zoran Mamić. Kraj. Opet smo na razini onog Dinama, koji se muči s klubovima iz pomalo egzotičnih europskih liga, a kad se domogne skupine europskog natjecanja tamo uredno dobije svoju porciju. To je ono što je pomislila većina navijača modrih po najavi promjene, no onda rapsodija.
Dinamo se mučio na početku i odigrao dviju nule, a onda četiri čiste pobjede do kraja. Pritom je srušen rekord po broju minuta koje jedan klub nije primio u skupinama europskog natjecanja, a malo je nedostajalo da Livaković i modri u šest kola ostanu čiste mreže, što je stvarno nečuveno. No manje su sad važni ti rekordi. Ono što je važno su bodovi i igra plavih, koje doduše nije bilo do druge polovice treće utakmice. Feyenoord je bio bolji na Maksimiru dok je na terenu bilo 11 na 11, u Moskvi je CSKA očekivano imao nadmoć, a Dinamo ni protiv Wolfsbergera u trećoj, prošaran doduše koronom, nije mogao do gola dok nije zaradio igrača više. Na kraju da je nekako ugurao otpisani Atiemwen, koji je zaigrao naprosto samo zato što nije imao tko biti u zapisniku. Otada kreću sjajne igre modrih.
Uloga Zorana Mamića u svemu tome? Prije svega, Mamić nije trener na razini Bjelice i to je sasvim jasno, no neke je stvari nakon ispadanja od Ferencvaroša u pretkolu Lige prvaka (gdje je bio katastrofalan) uspio rezonirati i popraviti. Najbolje što je Mamić uspio je dobiti pravog Lovru Majera jer riječ je o Dinamovom najvećem mladom dragulju, kojeg navijači obožavaju, a kojeg Bjelica nikako nije uspijevao uklopiti u svoju taktičku zamisao. Doduše, imao je tada Olma, no svejedno je nevjerojatno da ni kroz HNL nije uspio profilirati ovakvog igrača. Mamić ga je u početku potpuno nepotrebno gušio na krilu, a onda se konačno zbrojio i stavio ga na prirodnu poziciju. ‘Izmislio’ je razarača Franjića na zadnjem veznom, Gvardiola hrabro gurnuo na lijevog beka kad je zagustilo, u prvih 11 gurnuo Moharramija umjesto nepouzdanog Stojanovića, imao puno sreće s Livakovićem u životnoj formi, a sušni transfer rok spašen je Dancem Lauritsenom, koji je zasad sjajan na stoperu. Mamić dobro poznaje klub i većinu igrača i u ulozi ‘vatrogasca’ je načelno zadovoljio, no ne bi smjela biti riječ o dugoročnom rješenju na klupi. Kako iz nogometnih razloga, tako ni zbog onih drugih, koji se povlače na sudu. Sve dotada rezultati modrih bit će na neki način u drugom planu, što je prava šteta za ove mladiće među kojima ima nekoliko budućih svjetskih klasa.
NE PROPUSTI I OVE TEKSTOVE
