Ovo nećemo igrati ponovno
Top 5 najgorih nastavaka videoigara IKADA (do sada) – ali evo, radimo na prihvaćanju i ovakvih težih emocija
Pritisak izbacivanja nastavaka je velik. Trebaš nadmašiti vlastiti rad koji je potencijalno tvoj magnum opus. Jedni to uspijevaju, a drugi… Ovo je naših top 5 lista ovih drugih.
Devil May Cry 2
Capcom je sabio s DMC jedinicom. To je bila jedna od najboljih igara na PS2 te je hack-and-slash žanru donijela nekoliko noviteta, a najistaknutiji je style-meter – što bolje bijete karakondžule koje vas napadaju to vam se više penje ocjena. (Mi smo stigli nekoliko puta u DMC franšizi do SSS ocjene *flex*.) Borbe s “bossovima” su za to vrijeme bile malo složenije s obzirom na žanr. Grafika je za taj period bila dobra. Jedino je priča ispod razine svega navedenog.
Kako su Capcomovci uspjeli drugi dio sj**ati u svakom pogledu, nije nam jasno… Priča je bila još lošija, borbe protiv neprijatelja su učinili lošijim. Čitava igra bi se mogla pobijediti s jednom tipkom da nema loših platformerskih dijelova. Level dizajn je bio grozan, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da postoji nekakav pokušaj open-worlda s dosta sporim Danteom. Činilo se kao da je DMC 2 igra iz prošlosti sa zanimljivim konceptima u usporedbi s prvim dijelom jer su vratili sve zbog čega hack-and-slash žanr nije bio zanimljiv široj publici.
Sve u svemu, izvedba je bila jako loša i vrlo vjerojatno bi svi zaboravili na Devil May Cry 2 da nisu nastavili s ovom franšizom. Sada je DMC 2 Capcomu kao onaj član obitelji kojeg ne pozivate na velike obiteljske domjenke i nadate se da brbljavoj teti Nadi neće opet “izletjeti” informacija o istome te će se on samo pojaviti.
Zelda 2: the adventure of Link
Ovo je uz Super Maria definitivno Nintendova najuspješnija franšiza, ali je bilo perioda kad ni oni nisu točno znali što Zelda je ili nije. Prvi dio je definitivno bio hit sa svojim zanimljivim pristupom. Dungeon crawler akcijski RPG iz ptičje perspektive, popraćen zanimljivom pričom i do tada neviđenom izvedbom određenih gameplay mehanika. Svakako govorim iz perspektive vremenskog konteksta nastajanja. Danas bi prvi dio bio… Ne bi bio…
Drugi dio je loš pokušaj spajanje žanrova. Kao da je Nintendo htio spojiti Maria i Zeldu te su dobili side-scrolling akcijski RPG s jako lošom izvedbom. Vidjelo se da igra nije imala identitet. Ili točnije – imala je krizu identiteta i nije znala što je ni tko je. Grafika je za to vrijeme bila zapanjujuća, ali sam gameplay je bio dosta loš. Ne možemo oprostiti Linku što mu je domet s mačem bio manji nego što bi bio s običnim nožem za maslac, zbog čega je bilo potrebno priljubiti se uz protivnika. Da, to je drastično otežalo igru. Većinu vremena ne znaš gdje trebaš ići jer igra te jako loše upućuje, a ni loš engleski prijevod japanskog nije pomogao.
Sam “otac” Linka i Zelde je rekao da je nezadovoljan konačnom izvedbom ove igre. Što više nakon toga dodati.
Doom 3
Doom serijal je duži niz godina postavljao trendove izdajući jednostavno zabavne igre. Ako volite akciju u obliku pretjeranog ubijanja čudovišta iz pakla s još pretjeranijim vatrenim oružjem – to je to, Doom je totalno po vašem ukusu.
Nažalost, id Software ekipa se odlučila eksperimentirati te se prilagodila postojećim trendovima. Gotovo blesava čudovišta su postala realističnija, njihovo često pojavljivanje je postalo rjeđe, precool neviđena svemirska vatrena oružja su postala generička. Iz super akcijskog žanra je Doom 3 prešao u survival horror žanr i nije mu to stajalo kao što nikome ne stoje Puma-Ferrari tenisice. Jedino je grafika bila na vrlo visokom nivou.
No, na sreću su se opametili s Doom Eternalom iz 2016. godine. To je sada opet to.
Star War Battlefront II
Poznato je da se Ratovi zvijezda cijede gdje god se može nešto iscijediti. Battlefront II je najpoznatiji slučaj cijeđenja u video igrama. EA je besramno stavio cijenu unutar igre na sve što su mogli. Plan poslovanja s pretjeranim brojem micro-transakcija je čitavoj kompaniji dao titulu izrabljivača koje se još dugo neće riješiti. Čitava gaming zajednica se digla protiv toga na noge i uspješno su maknuli problematične transakcije iz igre.
Bez toga je Battlefront II solidna igra. Dobar dizajn levela i zvuka, zanimljiv sadržaj (koji nažalost sporo izlazi). No, pohlepnom EA-u se može oprostiti, ali mi ne zaboravljamo.
Duke Nukem Forever
Znate onog prijatelja/poznanika iz srednje kojeg kada vidite na obljetnici mature, čudite se kako još uvijek provaljuje iste fore iz srednje, stalno želi razgovarati o istim dogodovštinama iz srednje te ima iste poglede/kritike na društvo kao da se mentalno prestao razvijati? E, to je Duke Nukem Forever.
Zamislite igru koja je inicijalno trebala izaći krajem 90-ih, ali se zbog raznih problema sve konstantno odgađalo te je na kraju drugi studio dovršio sve i izdao ju 2011. godine. Ne možemo se lako sjetiti gorih kritika od onih koje je 15. izdanje Duke Nukem franšize primilo pri izlasku. Humor koji se prije ukiselio kao jeftino otvoreno vino, nego što je sazrio kao pravo domaće međimursko. Priča je također “so 2000 and late”, a grafika, dizajn te sirova izvedba su jednostavno katastrofalni.
Nemamo lijepe riječi za umirovljenog Dukea. 3D Realms jednostavno nisu znali kada treba stati.
Ovdje bi se svakako moglo spomenuti još nekoliko igara, ali to ne znači da je ovo kraj svemu. Ovo je tek možda jedan gorak početak prisjećanja žalosnih trenutaka. Mi polazimo za tim da su sve emocije dobre. Prestanimo više s toksičnom pozitivom i suočimo se s onim divnim “ružnim” osjećajima kao primjerice sve izazvano lošim gaming iskustvom. To nas je učinilo ovakvim vrhunskim gaming connoisseurima danas.
NE PROPUSTI I OVE TEKSTOVE
