10 modernih glazbenih žanrova za koje vjerojatno niste čuli

Možda mislite kako znate sve što treba znati o glazbi, ali čak i najveći poznavatelji svjetske scene teško da su čuli za ove bizarne glazbene pravce.

Naivci poput nas bi mogli reći kako su već čuli sve što se ima za čuti i kako je u glazbi sve već odsvirano prije 20-30 godina, ali ekipa s Listversea dokazuje kako tome nije tako. Štoviše, s razvojem tehnologije i jeftinijom opremom svatko može biti glazbeni producent, a zakon velikih brojeva govori kako će netko kad-tad naletiti na nešto sasvim novo i svježe. Ovih je 10 modernih glazbenih žanrova uistinu unikatno, a pošto za većinu od njih do sada nismo niti čuli, vrijeme je da se educiramo!

Black MIDI

Negdje tamo sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća su dobri inženjerci izmislili Musical Instrument Digital Interface iliti sustav koji je od tada poznat kao MIDI. Njegova je glavna funkcija bila spojiti glazbalo s računalom i to na način da glazbenik jednostavnim pritiskom gumba može utjecati na sve značajke bilo kojeg tona skladbe i na kraju krajeva u potpunosti izbaciti klasične instrumente iz jednadžbe. I bome, MIDI se pokazao revolucionarnim otkrićem koje je promijenilo industriju, a nakon 30-ak godina je izrodilo i sasvim neobičnog potomka.

BedrockSolid – Sandstorm:

Radi se o glazbenom pravcu znanom kao black MIDI koji je nastao u Japanu (a gdje drugdje) negdje 2009. godine, kada su korisnici jednog japanskog video servisa počeli objavljivati klipove remikseva poznatih anime pjesmica modulirane u programu za učenje sviranja klavira/piana Synthesia. Stvar je vrlo brzo postala svojevrsni underground kult, a “blackeri” (kako se službeno nazivaju), su počeli širiti doseg svojih neobičnih obrada. Black MIDI glazba je možda najprepoznatljivija po tome što njezini autori pokušavaju natrpati što više nota u nešto što bi i dalje trebalo zvučati kao original, a rekorder po tom pitanju je lik po imenu Gingeas, koji je u svoju stvar Armageddon v2 uspio ugurati čak trilijun nota (nismo uspjeli pronaći link ove stvari, pa je svaka pomoć itekako dobro došla!)

Autori koje treba probaviti: Gingeas, RetroUniversalHT, TheSuperMarioBros2, ICEWiimaker

 

Kawaii Metal

S jedne strane imamo popularnu japansku kawaii (slatko) kulturu, koja je vrlo često stereotipizirana na Zapadu kroz prikaze odraslih proćelavih muškaraca koji se rajcaju na anime likove velikih očiju i žene u školskim uniformama ili odijelcima za lutke. Zapravo, odmah ćemo se ispraviti i reći kako se vrlo vjerojatno ne radi o stereotipima, ali tko smo mi da sudimo. S druge pak strane imamo metal glazbu o kojoj ne treba trošiti puno riječi: glasno, agresivno, mračno i ekscentrično! Mogu li se ova dva dijametralno suprotna stila naći u istom košu? Naravno da mogu i to kroz kawaii metal.

Babymetal – Gimme Chocolate!:

Ovaj je glazbeni žanr nastao 2009. godine kada je tajnoviti glazbeni producent znan kao Kobametal (svašta…) odlučio napraviti nešto novo i svježe te spojiti slatke djevojčice s mračnom ikonografijom i žestinom metala. Vrlo je brzo pronašao idealne kandidatkinje u tri natjecateljice jednog talent natjecanja te je 2014. njegov mutantski sastav, nazvan Babymetal, izdao svoj prvi album. I odmah postao iznimno popularan, kako u Japanu, tako i u Europi i Amerikama. Iako nije baš najlakše slušati ovu vrstu glazbe, ima nešto zanimljivo u tri maloljetnice koje pred publikom sastavljenom od uglavnom odraslih muškaraca (odokativno bismo rekli oko 98%) anđeoskim glasićima pjevaju na podlogu žešćeg silovanja električnih gitara, bubnjeva i synthova!

Autori čija je slatkoća najmračnija: Babymetal, Ladybaby, DOLL$BOXX

 

Lowercase

Dok su prva dva žanra silovanje svih osjetila, pogotovo sluha, lowercase je nešto sasvim drugačije. Temelji se na postavkama paradigme “manje je više“, a u glazbu uvodi pojam ekstremnog minimalizma. Radi se o skladbama koje su sastavljene od najmanjeg mogućeg broja nota, često koristeći samo ambijentalne zvukove i duge dionice potpune tišine kako bi se stvorio poprilično jeziv zvuk primjeren horor filmovima, a ne sviranju na nekakvim stadionskim koncertima ili u klubovima.

Steve Roden – Airria:

Začetnikom ovog podžanra minimale se smatra Steve Roden, koji je 2001. godine izbacio svoj album Forms of Paper, 54 minute zvukova dobivenih samo elektroničkom modulacijom i distorzijom šuštanja i gužvanja papira. Mnogi autori na sličan način koriste druge, sasvim svakodnevne zvukove poput gaženja lišća, disanja ili prometa u daljini, a cilj je predstaviti alternativu suvremenom bombardiranju zvukovima koje je postalo svojevrsni standard u modernoj glazbi. Slobodno ubacite neku od ovih stvari u idući tulum koji priredite i samo promatrajte neugodno meškoljenje svojih gostiju!

Autori koji znaju raditi s malim: Steve Roden, Richard Chartier, Alva Noto

 

Seapunk

Iako sam po sebi nije nešto pretjerano zaživio i ustalio se kao legitiman i općepriznat žanr, seapunk je vrsta glazbe koju bismo vrlo lako mogli svrstati u kategoriju “nečega što nam je poznato, ali nikada nismo mogli definirati od kuda“. Zapravo se radi o svojevrsnoj kombinaciji vesele elektronske glazbe na tragu 90-ih godina prošlog stoljeća i hipnotičkih oceanskih zvukova video igrica koje su u potpunosti ili u nekom svom segmentu vezane za oceane ili more (svi oni “vodeni” nivoi u starim arkadnim platformerima poput Donkey Konga). Osim u svijet glazbe, seapunk je uspio raširiti svoje pipke i na druga područja, pa je tako izrodio trend dizajna s oceanskim temama, dupinima i svime što je u nekoj nijansi plave ili tirkizne boje.

Unicorn Kid – Boys of Paradise:

Nastao prije par godina kao projekt skupine zagriženih online glazbenika i ljubitelja retra, seapunk nikada nije uspio napraviti veći proboj na globalnu glazbenu scenu prvenstveno jer ga javnost i mediji još uvijek percipiraju kao nekakvu internu šalu s ograničenim vijekom trajanja, ali neki su slavni autori poput Rihanne i Azealie Banks koristili elemente ovog žanra (kako njegovog glazbenog, tako i vizualnog segmenta) u pojedinim stvarima, spotovima i nastupima. Moramo priznati kako uopće nije loša glazba za poslušati kada ti treba malo pjenušave pozitive.

Autori koji jako vole dupine: Jerome LOL, Unicorn Kid, Blank Banshee

 

Wizard Rock

Voljeli ga vi ili ne, serijal knjiga o malom čarobnjaku Harryu Potteru je napravio ogroman posao i svoju autoricu J.K. Rowling učinio jednom od najbogatijih književnica svih vremena. Gledali smo filmove, igrali igrice, smijali se ekipi koja stvarno misli kako Hogwarts postoji te se u slobodno vrijeme natječe u Quidditch ligi, ali bome nismo znali kako je upravo ova franšiza stvorila i jedan sasvim novi glazbeni žanr: wizard rock. Iako su mnoga književna djela bila inspiracija bendovima da koriste njihove motive ili likove u svojim pjesmama, samo je Harry Potter uspio porodoti svoju vlastitu liniju glazbe!

Draco and the Malfoys – All I Want for Christmas:

U glazbenom se smislu ne radi o sasvim novom žanru jer je to i dalje uglavnom nekakva fuzija klasičnih rock pravaca, ali wizard rock (iliti wrock) je isključiv po pitanju tema pjesama koje moraju biti vezane uz Harry Potter svemir. Sve je započelo 2002. godine kada je u SAD-u osnovan sastav Harry and the Potters, a ovaj se trend proširio cijelim svijetom i iznjedrio par jačih bendova čija su imena uvijek blesava igra riječi s likovima iz književno-filmske franšize. Stvar je otišla toliko daleko da postoji čak i godišnje okupljanje ovakvih bendova znano kao Wrockstock, a moramo priznati da nam se čak i sviđaju neke od pjesmica koje su ovi ubergeekovi smislili.

Autori koji uistinu vjeruju u magiju: Harry and the Potters, Draco and the Malfoys, The Parselmouths

 

Witch House

Iako mu ime sugerira kako se radi o nekakvom okultnom smeću koje nerazgovjetnim krikovima i prikazima simuliranog žrtvovanja ljudi ili dozivanja demona pokušava uzdrmati konvencije konzervativnog društva, witch house je zapravo prilično zanimljiv žanr koji koketira s jezivim, ali nikako nije nešto zbog čega biste nakon dvije stvari imali traume ostatak života i morali posjetiti psihijatra, svećenika i Majku Tereziju kako biste iz svoje jadne duše istjerali svu tu crninu. Zapravo se radi o mješavini utjecaja klasičnih goth metal sastava 80-ih godina prošlog stoljeća i hip-hopa uobličenih pomoću moderne elektronske house glazbe. U svakom slučaju, zanimljiva fuzija.

Salem – King Night:

Rodonačelnikom ovog žanra se smatra američki trio Salem, koji 2010. godine izdaje od kritike i slušatelja iznimno dobro prihvaćeni album-prvijenac King Night, a njihov stil slijedi i nekoliko drugih bendova koji se s manje ili više uspjeha bore s današnjom mainstream glazbom. Ono što je značajno za witch house kao glazbeni pravac jest korištenje vizualnih elemenata klasičnih horora i trilera (The Blair Witch Project, Twin Peaks, Charmed) i svega vezanog uz vještice, poput križeva, trokuta i bodeža, a loša je vijest za sve one koji bi se mogli zapaliti za ovaj žanr jest kako on već sada pokazuje znakove odumiranja. Šteta jer nije loše za poslušati kada si malo mračnijeg raspoloženja…

Autori koji se ne boje vještica: Salem, Crystral Castle, Cyrpts, Eyedress

 

Nintendocore

Ljubav prema Nintendu i mnogim njegovim klasicima kod nekih ljudi doseže neslučene razmjere, a s godinama se stvorila uistinu velika i vjerna zajednica onih koji gutaju sve što ima veze s legendarnom konzolom (tojest, konzolama). Posebno mjesto među fanovima tako drži gospodin Koji Kondo, skladatelj koji je odgovoran za neke od najpoznatijih glazbenih komada u povijesti video igrica, uključujući i glazbene teme Super Maria i Legend of Zelde. Njegov je rad neizravno utjecao na kompletnu glazbu 20. i 21. stoljeća, a izravno na stvaranje žanra koji je uistinu specifičan: nintendocorea.

HORSE the Band – Lord Gold Throneroom:

Radi se o spoju prepoznatljivog nintendovskog 8-bitnog zvuka iz igrica i agresivnog hardcore punka ili metala. Iako su još 90-ih mnogi glazbenici eksperimentirali s ovakvim fuzijama (Mr. Bungle), začetnikom nintendocorea se smatra sastav HORSE the Band čiji je album R. Borlax 2003. godine udario temelje cijelom žanru. Frontman benda Nathan Winneke je zaslužan za sam naziv nintendocore, a zanimljivo je kako momci još uvijek sviraju i izdaju nove albume te gotovo vlastoručno drže cijeli žanr na životu. Možda da Nintendo napokon izda nešto vrijedno divljenja ne bi bili sami u tome…

Autori koji još uvijek španaju Zeldu: HORSE the Band, The Advantage, Minibosses

 

Pirate Metal

Moramo priznati kako nam ovo dođe nekako prirodno, jer su pirati kao i metal glazbenici oduvijek bili prikazivani kao opasni tipovi s bradama i dugim kosama, hrpom zločudnih tetovaža i zdravim apetitom za žestoka alkoholna pića. To su vjerojatno pomislili i članovi sastava Running Wild, čiji je album Under Jolly Rodger izdan 1987. godine naišao na žestoku osudu javnosti i cenzora zbog sotonističkih prikaza i anarhističkog izričaja. Kako bi se izvukli iz te gabule, momci su odlučili napraviti malo skretanje i sve to upakirati kao parodizirano piratstvo. Vjerojatno nisu niti slutili kako će tim naizgled nevažnim činom uzrokovati tektonska pomicanja i utjecati na cjelokupnu glazbenu budućnost.

Swashbuckle – Cruise Ship Terror:

Najizravnije se to osjeti na žanru koji je svoj vrhunac doživio upravo u 21. stoljeću, a to je pirate metal. Zapravo se radi o naizgled sasvim standardnom metalu, ali kada se zaore malo dublje ispod growlanja i vrištanja nalazimo riječi pjesama koje nemaju previše veze sa smrću, uništenjem i tminom, već su usko vezane uz gusarski život. Često se tu nađe mjesta za stare mornarske pjesmice ili arhaične srednjovjekovne instrumente, a ne treba niti spominjati kako su izvođači uglavnom preslike moderne vizije gusara ili pirata kakve možemo vidjeti u filmovima poput Pirates of the Carribean.

Autori koji vole rum, drvene noge i papige na ramenu: Alestorm, Running Wild, Lagerstein, Swashbuckle

 

Vaporwave

Nekada se čovjek jednostavno želi zavaliti, zatvoriti oči i poslušati malo lagane smirujuće glazbe koja će ga opustiti, a vaporwave je jedan od kandidata za takav užitak. Istina, nije toliko chill da ćete zaspati slušajući neki od ovih setova, ali svakako odgovara potrebi milenijalaca da pronađu neku protutežu svakodnevnom stresu i stanju u kojem se svijet oko njih nalazi. Prirodna fuzija laganog jazza i lounge glazbe u kombinaciji sa synth zvucima i modernom elektronikom… čini se kao nešto što vrijedi probati.

Saint Pepsi – Private Caller:

Sam je žanr svoje začetke doživio 2012. godine, kada su se na tržištu u otprilike isto vrijeme pojavila dva vrlo slična albuma producenata koji nisu imali nikakve veze jedan s drugim, Daniela Lopatina i Jamesa Ferrera. Obojica su po vokaciji eksperimentalci, a ujedinjuje ih i ljubav prema retru i nekim davnim, boljim vremenima. Kao i neki drugi pravci na ovoj listi i vaporwave prati njegov vlastiti vizualni izričaj, pa su tako spotovi, coveri albuma i ostatak promotivnog materijala uglavnom ukrašeni ikonografijom prošlog stoljeća poput starih web stranica, arhaičnog računalnog 3D-a i glitcha, uz poprilično neobjašnjivu uporabu starorimskih i grčkih skulptura. A valjda oni znaju zašto…

Autori koji znaju što je retro: Daniel Lopatin, James Ferrero, Macintosh Plus, Saint Pepsi, Chuck Person

 

Harsh Noise Wall

Za kraj prava poslastica i nešto što se vrlo teško uopće može nazvati glazbom, a kamoli nečime što biste željeli slušati duže od tri sekunde. Harsh noise wall se temelji na revolucionarnoj ideji umjetnika Luigija Russola, koji je još u prvoj polovici 20. stoljeća postavio tezu kako je s industrijskom revolucijom čovječanstvo upoznato s cijelim nizom zvukova koje do tada nikada nije čulo, što je po njegovom mišljenju pobilo sve ono što je klasična “normalna” glazba predstavljala. On je stoga predložio novu karakternu crtu glazbe i to definiranu bukom, a njegov je rad inspirirao mnoge glazbenike i umjetnike da upravo buku gledaju kao alat za izražavanje svojih umjetničkih poriva.

The Rita – Thousand of Dead Gods:

U posljednjih je nekoliko godina tako od nikuda izronio i harsh noise wall, vjerojatno najekstremniji i najavantgardniji glazbeni pravac koji trenutno postoji (a vjerojatno i koji je ikada postojao), čija je jedina karakteristika… pa… buka. I tu ne govorimo o nekakvoj metal verziji gdje se ispod svega čuju natruhe nekakve melodije i harmonije. Ne, ovdje je to čista i neokaljana buka, opisiva kao statika koju smo mogli čuti na starim analognim TV prijemnicima. Najbolje je da poslušate sami, ali vam savjetujemo da prije puštanja stišate svoj audio player i budete spremni na nešto što uistinu niste očekivali u članku o glazbi!

Autori koji rastežu definiciju riječi “glazbenik”: Vomir, The Rita, Werewolf Jerusalem

TAGOVIbizarno glazba metal minimal moderno podžanr žanr