Deset novih albuma (2)

Nakon što ste nas prozvali kako previše vremena provodimo pred televizorom, otišli smo na trodnevni izlet, u prirodu naravno. Ali, sa sobom smo ponijeli i deset novih albuma koje smo preslušali. Stoga, umjesto razglednice s putovanja, mi vam šaljemo deset novih short cuts recenzija. S video spotovima naravno.

Flight Of The Conchords:Flight Of The Conchords

Iako smo vas tijekom našeg zajedničkog druženja u više navrata bombardirali genijalcima imena Bret McKenzie i Jemaine Clement, nama su toliko super da ih se jednostavno ne možemo zasititi. Nakon polovičnog izdanja od prošle godine, pred nama je napokon pravi pravcati album, sa SKORO svim pjesmama koje su otpjevali u prvoj sezoni urnebesnog HBO serijala. Idealno za ubijanje vremena dok s nestrpljenjem čekamo drugu sezonu.

Meshuggah:ObZen

Već i vrapci na grani znaju da najbolji metal bendovi dolazi iz uvijek veselih skandinavskih zemalja. šesti album švedskih metalaca Meshuggah kritika hvali na sva usta, a mi smo na našem izletu organizirali tulum i onda kako bi rastjerali ekipu u šest ujutro pustili ObZen. Osim ponekog ljubitelja ovog žanra, svi su se razbježali glavom bez obzira. Uglavnom, brutalno, nemilosrdno i beskompromisno. Metal album godine. Za sada.

The Roots:Rising Down

S obzirom na to da smo o The Rootsima već pisali panegirike, nećemo vas još jednom zamarati pričom o najboljem hip-hop bendu na svijetu. Dovoljno je reći da im je novi album odličan, iako nije remek-djelo na kakva smo navikli od ove gospode iz Philadelphije, no zato je mrvicu drugačiji od svog mračnog prethodnika, sa milijun i nešto gostiju koji svakoj pjesmi daju drugačiju dimenziju.

Madonna:Hard Candy

Nakon što je cijelo desetljeće za sobom vukla europske producente koji su zadužili plesnu glazbu, Madonna se vratila kući i regrutirala Timbalanda, Justina, Neptunese i Kanye Westa, uglavnom face koji kroje pop glazbu. Rezultat je, na prvih nekoliko slušanja, razočaravajući, no s obzirom da se radi o jednoj 50-godišnjoj gospođi koju smatramo kraljicom, kod nas ima kredita za tri loša albuma. A ovaj je, ponavljamo, za sada, samo prosječan.

Stephen Malkmus:Real Emotional Trash

Nakon što je krajem devedesetih raspustio jedan od omiljenih bendova naše mladosti, naravno mislimo na Pavement, mr. Malkmus krenuo je u solo vode. Međutim, njegova tri solo albuma, nažalost nikada nisu uspjeli zaživjeti na sjećanjima prijašnjeg benda. I onda kao grom iz vedra neba stigao je «Real Emotional Trash» koji zvuči skoro bolje od svih albuma Pavementa, osim naravno «Slanted and Enchanted» i «Crooked Rain, Crooked Rain». Uglavnom povratak u formu.

M83:Saturdays=Youth

Nakon dvodnevnih bakanalija na izletu, uslijedio je roštilj i fakultativni popodnevni program. Potpisnik teksta ispružio se u mrežu, pustio si novi album Anthony Gonzaleza i uživao u nostalgičnom, instrumentalnom soundtracku nečije mladosti punih deset minuta. I onda zaspao. I tako nekoliko puta. Uglavnom M83 slaže kolaže jednostavnih melodija i vječno živi u sjećanjima na 80-te. No, ovo mu je jedan od lošijih izdanja u karijeri.

Supergrass:Diamond Hoo Ha

Nekoć su bili mladi i slobodni, imali zube lijepe i zelene, a onda su nakon tog iritantnog singla snimili neke od najboljih pjesama u karijeri poput «Movin» i «Pumpin On Your Stereo». Danas su ljudi u srednjim godinama i snimaju albume svake tri godine i uopće ne zvuče loše. Ali zar uistinu mislite da ćemo u vremenu kada novih i uzbudljivih bendova ima na bacanje, slušati brit-pop heroje poput Oasisa, Manic Street Preachers i već spomenute gospode iz Supertrave.

Cut Copy:In Ghost Colours

Kako sjajan naziv za bend, koji svoju glazbu stvara doslovno cut copy tehnikom. Australci koji kradu gdje stignu, od synth grijeha osamdesetih do frankofonskog housea miljea, sve to složeno u jednu gotovo čarobnu ploču, koju smo slučajno pustili na tulumu i nismo ju prestajali slušati do ranog jutra. «In Ghost Colours» je prava ljetna plesna ploča, koju je tako jednostavno voljeti, još jedan trijumf mladost i veselja. I da, DFA su producenti. Dovoljno.

The Gutter Twins:Saturnalia

što reći o albumu Grega Dullija, nekoć lidera Afghan Wigsa i Twillight Singersa te njegovog druga po tuzi Marka Lanegana. Iskreno zvuči kao da se dva prijatelja nađu nakon dugo vremena na jutarnoj kavi, pa krenu prepričavati što im se dogodilo u posljednje vrijeme, kavu brzo zamijeni nekakav alkohol i do večeri poprilično pijani odu u studio i snime ploču. «Saturnalia» ne zvuči ništa posebno, a opet jednostavno ju ne možete prestati slušati. Bili pijani ili ne.

Flo Rida:Mail On Sunday

Kada nam je u ruke došao debi album Flo Ride, razveselili smo se kao mala djeca. Pomislili smo da smo dobili pravi album za naš tulum, na kojemu će se znojna tijela tresti u plesnom ritmu nove najveće rap nade. A kad tamo ćorak.
Ima tu svega što od jednog repera očekujemo seks / novac / žene / romantika / gangsteri, no osim dva uistinu dobra singla sve ostalo zvuči previše ljigavo i najbolji je dokaz da je američki mainstream rap uglavnom otišao u kurac.

TAGOVIalbum Cut Copy flight of the conchords Flo Rida glazba hard candy M83 madonna Meshuggah Stephen Malkmus Supergrass The Gutter Twins the roots