Mix

5 serija i crtića iz djetinjstva koji možda nisu bili tako nevini kao što se čini

Festival svjetla u Sarajevu - 4
Festival svjetla u Sarajevu - 4 Foto: Boris Trogrančić
Izvor fotografije: Netflix Screenshot

Kako smo nedavno saznali za danski skandalozni crtić s kojim oni nemaju problem – pri tome mislimo na John Dillermand animiranu televizijsku seriju u kojemu glavni lik stvara i rješava probleme sa svojim super dugačkim penisom – pitali smo se, jesmo li mi u djetinjstvu bili izloženi problematičnom sadržaju, ali da to nismo shvaćali ili da društvo nije bilo pretjerano svjesno da bi se to primijetilo?

Odgovor je – TOTALNO JESMO.

Je li strašno? Nije. Je li moglo bolje od toga? Je. Imamo li danas potencijalno društvene predrasude zbog određenih stvari? Moguće. Ne možemo samo odmahnuti rukom i reći da su poruke koje prenose dječji sadržaji bezazlene.

Kontakt osoba za ovu problematiku nam je bila Ela Magda Džafić, Gestalt terapeutkinjua pod supervizijom i osoba iza projekta ZOE – Potpuno život Upitali smo ju koliko su sadržaji koje konzumiramo kao djeca problematični, a pri tom smo kao primjere spomenuli upravo sadržaje niže iz članka.

“Crtići, i dječji sadržaj, kao i ostali mediji, prenose poruku o tome kakav je život. Naravno, u slučaju dječjih crtića, taj je svijet često maštovit i uključuje raznorazna bića koja se ne nalaze u stvarnom životu, no dinamika među likovima je ta koja prenosi poruku o tome kako odnosi funkcioniraju, koje su uloge, što su očekivanja, itd. To samo po sebi nije loše jer su djeca na taj način izložena učenju na više razina. Ono što je problematično je nedostatak tumačenja i regulacije od strane odraslih u slučajevima kad ti crtići sadrže određene stereotipe, nasilje, seksualizaciju, itd.”

Festival svjetla u Sarajevu - 4 Dječak gleda televiziju Foto: Folder.hr

Izvor fotografije: Shutterstock

Kako dugoročno izloženost takvim sadržajima može utjecati na dijete koje (gle čuda) postane odrasla osoba?

“Ako dijete neprestano konzumira sadržaje ili kod kuće i u školi prima poruke koje određene skupine ljudi prikazuju kao manje sposobne, manje obrazovane, nehumane, manje vrijedne, to je način na koje će ono početi promatrati svijet i tako će se u njemu pozicionirati. Dugoročno, iskustva i poruke koje primamo u djetinjstvu često postaju zacementirani obrasci ponašanja i iako ih kao odrasli ne znamo objasniti kritički, držimo ih se kao da nam život ovisi o tome.” – dodala je Ela.

S kojim sadržajima iz djetinjstva imamo beef? I dalje ih volimo, ali neke stvari nam danas smetaju kad smo svjesniji svijeta oko sebe.

Tom i Jerry

Moguće je da se pitate što je bilo upitno s ovim crtićem. Zabavan, smiješan, jednostavan, baš za mlađe uzraste.

Osim što se trivijaliziraju razni oblici nasilja u tome (čega imamo i danas) ova animirana serija ima dosta rasističkih elemenata kojih nismo bili ni svjesni jer nismo znali ništa o svijetu oko nas.
Crtić je nastao prije sedamdesetak godina, društvo je bilo drugačije, ali to definitivno nije opravdanje – samo razlog da razumijemo kako je to dospjelo u mnoga kućanstva.

Festival svjetla u Sarajevu - 4 tom & jerry Foto: Folder.hr

Izvor fotografije: Youtube Screenshot

Lik u crtiću, Mammy-Two-Shoes, je jedan od problematičnih elemenata. Predstavlja stereotipnu sluškinju afričkih korijena u ogromnoj kućetini koja nekima nalikuje na plantažnim vilama koje su bile mnogobrojnije na jugu u Americi u određenom periodu. To nije baš povijesno razdoblje koje se slavi u svijetu…

Čak se i Whoopi Goldberg uključila u priču o Tomu i Jerryju te je vrlo rječito rekla što je bilo krivo.

.

Unazad nekoliko godina je Amazon Prime prije prikazivanja dotičnog crtića imao poruku upozorenja u kojoj je pisalo da je moguće da će vidjeti stereotipan rasistički prikaz likova u crtiću.

Možemo povjerovati da mi umišljamo stvari, ali i Amazon?

Power Rangers

Okej, nije crtić, ali smo gledali pobožno kao da je. I da, u pitanju je također puno rasnih stereotipa. Crnac u grupi ima crno odijelo i njegove borbene sekvence su se sastojale od pokojeg “cool plesnog pokreta”. Azijatkinja grupe je imala žuto odijelo i nećete vjerovati – bila je superinteligentna, ali nije znala upravljati svojim vozilom.

.

Pokušali su ih kao prikazati raznoliku grupu mladih s kojima se svi mogu povezati, ali su to samo znali napraviti tako da ih strpaju u stereotipne uloge… Nismo sretni jer u takvom pisanju uloga i radnje vidimo lijenost. Ali realno, toliko su bili lijeni da su sve Power Rangers sekvence uzeli iz japanske serije, a snimili su samo one sekvence s tinejdžerima u Americi. To je lijenost.

Nik Praskaton

Kao klinci nismo baš shvaćali značenje njegovog imena. Otkupljena njemačka animirana serija prema popularnom stripu nije sadržaj koji je bio namijenjen za djecu.

Baci pogled na prvu epizodu i sve će ti biti jasno.

.

Ne znamo kako su svi zažmirili na golotinju koja je bila prikazana (naravno da su uvijek samo žene bile gole), objektivizaciju žena kao i njihov prikaz – uvijek su bile velikih oblina, žrtve i trebala im je pomoć.

Nije nedostajalo ni seksualno uznemiravajućeg sadržaja kao i neukusnog humora “na račun” nacista i holokausta. Ponavljamo – ovo je njemački crtić.

Štrumpfovi

U svijetu je jedan od problema vezan za ovaj crtić poznat pod pojmom “Smurfette Syndrome”. U ovom crtiću se to svodi na spol, ali mnogi drugi imaju sličan pristup gdje se svodi na druge razlike – najčešća je rasa.

Navedeni sindrom je problem u dotičnoj crtanoj seriji u kojoj postoji samo jedan ženski lik te je njegov prikaz, najjednostavnije rečeno, površan. Za razliku od svih drugih – njenih braća (dap, oni su svi djeca jednog tate i braća joj se udvaraju…) ona nema ime koje bi opisalo njen karakter, ona je određena samo svojim spolom.

Festival svjetla u Sarajevu - 4 štrumfeta Foto: Folder.hr

Izvor fotografije: Youtube Screenshot

U njihovo selo ju je poslao glavni negativac serije kako bi stvorila problem. Gargamelov plan nije uspio te ju je patrijarhalni vođa Papa Štrumpf “spasio”(?). Željela je postati pravi Štrumpf te je Papa odradio svoju čaroliju te je u znak uspješne preobrazbe njena kosa postala plava.

Nakon toga je postala taj lik koji je uvijek sretan, skakuće okolo, pjevuši, njuši cvijeće, uvijek joj treba pomoć, zapada u nevolje i zapravo služi samo kao kvačica u kućici pokraj pojma “spolna raznolikost”.

Pokemon

Koliko god obožavali ovaj anime. Predstavlja dosta veliki problem na koji su se mnoge udruge za zaštitu životinja javile, između ostalog i PETA.

Što se događa loše u Pokemonima? Lovite živa bića koja nastanjuju taj svijet te ih tjerate da se gotovo do smrti bore jedni protiv drugih te svi to slave gledajući te borbe u velikim arenama.

.

Zamišljamo si obrnuti scenarij gdje Pokemoni love ljude i tjeraju ih da se bore goli do smrti – to bi vjerojatno bio veći problem. I horor film u kinima. To je samo jedan od problema s Pokemonima, nećemo previše u detalje.

I eto…

To su samo neke od serija kojih se možemo sjetiti koje smo gledali kao klinci. S tim da nismo uopće ulazili u išta što se vrtjelo na Cartoon Networku ili Nickelodeonu…

Tu tek ne znamo gdje bismo krenuli kada uzmemo u obzir za koga su ti crtići namijenjeni te što prikazuju.

Za kraj, pred našu sugovornicu Elu smo stavili tešku misiju i pitali smo je za rješenje. Ponudila nam je svoju viziju.

Postoji li uopće rješenje za problematičan sadržaj kojem su djeca izložena?

“Smatram da rješenje nije ukinuti crtiće ili ih cenzurirati do razine sterilnosti. Bolja opcija je intervencija koja djetetu može pomoći da sažme što je vidjelo, pomoći da razumije što je u tome dobro ili loše, i na taj način djetetu pomoći da uči o realnom svijetu koji stvarno ima stereotipe, nasilje, zlo, itd. te kako da se s nosi kad se s time susretne u stvarnom životu. Naravno, crtići su često način da se djecu malo smiri ili da ih se zabavi dok se roditelji odmore, pa je dodatni zadatak još i pratiti svaki sadržaj koje ono konzumira. Ali mislim da kvalitetno vrijeme s djetetom u kojem roditelji povremeno provjeravaju sadržaj koji se konzumira, razgovaraju o tome što je dijete doživjelo i naučilo, promatraju njegovu interakciju s različitom djecom, nije nešto što je luksuz, već nužna potreba, ako želimo podići zdrave empatične pojedince.”

Nemojmo odmahivati rukom i pustiti djecu da sama navigiraju kroz uzburkane vode.