recka
Bili smo na premijeri Kralja lavova – evo što mislimo o fotorealističnoj kopiji
Smjestili smo se u Kaptol Boutique Cinema na svečanoj premijeri filma, okruženi masama djece i roditelja, uz pokoju kantu kokica i čašu Coca Cole jer što je bezobrazni konzumerizam bez gutanja proizvoda s najvećom maržom u povijesti (uz možda kavu) te ispijanja napitaka zle kompanije iz Atlante? Mi to volimo i nećemo nikada prestati.
Prije svega – upozorenje kako ćemo masno spoilati puno toga, ali ako u zadnjih dvadesetak godina ne znate radnju Kralja lavova, sami ste si krivi. Dosadilo nam je tiptoeati oko vas zabušanata kojima je popkulturni must-see samo postranična atrakcija.
Film je počeo. “Krug života” nas je dočekao kroz zvučnike. Da, gledali smo sinkroniziranu verziju. O tom ćemo kasnije. Na platnu su se vrtile scene kao preslikane iz originalnog Kralja lavova. Ostali smo zadivljeni razinom CGI-ja, brine nas da će tvorci u budućnosti fabricirati dokumentarne filmove o divljini (koji su nam omiljena meditacija) – eto toliko je dobro. To smo ionako znali iz trailera.
.
Iiiii onda su progovorili. Fotorealizam baš i ne ide uz govor životinja, CGI će teško postići ono što tradicionalna animacija može prilikom izobličavanja i afektiranja određenih stanja likova. Zazu ima kljun koji baš i nije realan medij govorne komunikacije, očito je da je audio naljepljen na ovog savršeno renderiranog tukana. Ali izabrali smo se uljuljati u nevjerojatno i uživati u filmu.
Vezani članak
Da, ovo je otprilike, uz nekoliko intervencija – teška kopija filma iz devedesetih koji je ostao vrhunac Disneyeve renesanse i uzrok je multibilijunskog carstva koje danas Disney ima. Odluku o rekreaciji klasika iz našeg djetinjstva smo dočekali s pomiješanim osjećajima, a rezultati tih rekreacija idu od ispodprosječnih (Aladdin) do odličnih (Jungle Book – koji je također režirao Favreau kao i Lion King). I dalje gledamo svaku koja izađe.
Kopije idu toliko daleko da je dijalog gotovo jednak originalu, često smo predvidjeli linije dijaloga, kadriranje je također u rangu kloniranja… Ali…
Kada se igramo misaonih procesa i pretjeranom analizom – možemo naći puno mana filmu, ali osjećaj gledanja je poseban. Dobili su nas nostalgijom. Djetinjstvo u novom ruhu. Šansa nekim novim klincima da prvi put prospu suze kad se Mufasi dogodi ono što se Mufasi dogodi.
Fotorealizam je ograničio neke sekvence koje će nam uvijek biti draže u originalu.
Simbina pjesma kako želi postati kralj je u originalu nevjerojatno šareno ostvarenje, a u 2019. verziji on i Nala trčkaraju okolo jer je to ono što životinje rade. Scara ne okružuju nevjerojatne zelene sjene kad kuje mračne planove, Mufasino javljanje s neba nije ni upola čarobno iako je kvalitetno riješeno ako uzmemo u obzir taj sveprisutni vizualni realizam. Gubi se emotivni naboj, neke ključne scene djeluju praznije – čak i ona najteža koja nam je obilježila djetinjstvo i stvorila traume koje neće biti moguće razriješiti do kraja života. No nije da nismo reagirali na tu scenu, nije da smo uspjeli ignorirati klince oko sebe koji tužnih glasova ispituju roditelje “jel živ?”. Da, volimo ovakve filmove gledati s klincima, oni daju još jedan sloj koji nas u stvarnom prostoru podsjeća kako je to bilo kad smo bili klinci.
U sinkroniziranoj verziji nedostajali su nam glasovi omiljenih zvijezda – Donald Glover kao Simba, Beyonce kako naređuje lavicama, James Earl Jones u ponovljenoj ulozi Mufase, još čitava vojska vrhunskih artista sa specifičnim glasovima. Moderno je da ljudi mrze sinkronizacije, ali uvjeravamo vas – postale su bolje. Znatno bolje. S vremena na vrijeme nas ubode u uho prekazališna interpretacija hrvatskih glasova, ali mogli smo bez problema gledati film i stopiti se s filmom. Highlight sinkronizirane verzije su svakako glasovi Timona i Pumbe koji su bacili nekoliko odličnih fora kojih nije bilo u originalu, Dražen Bratulić i Goran Malus su odradili dobar posao. Glazba Hansa Zimmera je također tu, dotjerana za nove generacije, ali i dalje je to isto čudo koje u velikim naletima gradi atmosferu.
Konačna ocjena? Ostali mediji su ovaj film dočekali na nož, mi nećemo. I u sinkroniziranoj verziji dovoljno dobro da poželimo gledati opet – ali u originalnoj verziji. Želimo te glasove, želimo tu glazbu, želimo Beyonce na vrhu njezine igre, želimo paket onako kako je i zamišljen. I jasno nam je da neće nikad biti kao verzija iz 1994., ali to je ionako od samog početka izgubljena bitka jer smo to gledali kao klinci – kad su nam stopala bila manja, a oči znatno veće, a iako su bile veće, manje smo tražili mane, a više smo tražili čaroliju u svakom frameu.
NE PROPUSTI I OVE TEKSTOVE
