Mix

Evo zašto CGI pomlađivanje u filmovima nije u skladu s ambicijama filmske industrije

Harrison Ford Indiana Jones De-aging
Harrison Ford Indiana Jones De-aging Foto: Youtube Screenshot
Neskladna tehnologija tek treba sustići ambicioznu viziju industrije o korištenju samo jednog glumca za igranje svoje mlađe verzije, bez obzira na njegovu dob, piše Clayton Davis za Variety.

Možemo se pokušati sakriti starenje našega tijela botoksiranjem, operacijama, umetcima, plastikom, suplementima i svime ostalime što ide pod ruku borbi protiv prirode – ali na kraju, oksidacija će napraviti svoje – i postat ćemo mlohavi, naborani, isušeni, savinuti – baš kao što i trebamo postati.

S obzirom na vrijednosti koje se tamo zagovaraju, a zbog čijeg je besmisla i lažnosti pola svijeta u problemima sa “slikom sebe” – starenje posebno teško pada Hollywoodu.

Zbog toga i ne čudi što se Hollywood zadnjih godina ozbiljno bacio u razvijanje i dorađivanje efekata usporavanja starenja za starije glumce kako bi glumili mlađe verzije svojih likova, bilo u franšizama ili u samostalnim filmovima – poput Roberta DeNira u “The Irishman”, Samuela L. Jacksona u “Captain Marvel” i nedavno, Harrisona Forda u “Indiana Jones and the Dial of Destiny”.

Kao i na većinu novih tehnologija koje se pojavljuju u filmskoj industriji, tako je potrebno vrijeme za prilagodbu i na “de-aging”.

Međutim, s više od dvadesetak eksperimenata do sada, i to na projektima visokog profila, čini se da “zatajivanje” uvelike nadmašuje uspjehe. Efekte “de-aginga” treba još itekako podešavati, a Hollywood bi ih trebao koristiti tek nakon što usavrši tehniku, smatra Davis (a mi se slažemo).

Kao primarni problem navodi da, unatoč svojoj vizualnoj impresivnosti, ti efekti ne uspijevanju replicirati prirodan izgled mlađeg sebe.

Posljedično – to može utjecati na način na koji gledatelji reagiraju na film – jer im pažnju odvlače neobični efekti kojima nedostaju suptilne nijanse i autentičnost, a koji tvore ljudske izraze.

Upravo je to bila jedna od kritika za nedavno prikazanog Indianu Jonesa na Filmskom festivalu u Cannesu, gdje su kritičari bili podijeljeni oko tog petog dijela franšize.

U prvih 25 minuta, obuhvaćajući veliki akcijski set koji prikazuje profesora koji se bori protiv nacista u brzom vlaku tijekom Drugog svjetskog rata, Ford se digitalno transformira natrag u svoje vrhunce, koji su započeli klasikom Stevena Spielberga iz 1981. – “Raiders of the Lost Ark”.

Nakon što se vreća ukloni s glumčeve glave, digitalizirane oči ne uspijevaju reproducirati energiju, realizam mladog Indiane. Umjesto toga, one oponašaju nešto nalik izgledu priče iz videoigre koju gledamo u pauzi između nastavka gejma, ističe Davis.

Iako akcijski ritam i pokrete ocjenjuje impresivnima, napominje da efekti u sceni funkcioniraju samo zato što je većim dijelom obavijena tamom, prikazujući i Forda i kolegu Tobyja Jonesa kako trče po krovovima vlaka izbjegavajući vojnike koji ne znaju pogoditi metu ni za lijek.

Kao primjere boljih “de-aging” efekata Davis podsjeća na film “Gemini Man” iz 2019. s Willom Smithom. Glumac trenutno najpoznatiji po šamarčini koju je zavalio Chrisu Rocku na Oskarima glumio je u Gemini Manu ubojicu kojeg proganja njegova vlastita mlađa, klonirana verzija.

Također pohvaljuje i povratnički izgled Alfreda Moline kao Doctora Octopusa u posljednjem “Spider-Man: No Way Home” nastavku.

Međutim, Davis naglašava kako takvi dobri primjeri nude pogrešan dojam da je Hollywood uspio u “de-agingu”. U stvarnosti, kaže Davis, neki pokušaji manje ometaju jer ih se koristi i izvodi suptilno i pametno.

Njegov je još jedan argument protiv nedovoljno dobrih “de-aging” tehnika i to što – postoji nešto poput bivanja prestarim da bi postojala mogućnost pomlađivanja.

Unatoč nominaciji za Oscara za najbolje vizualne efekte, to je, tvrdi Davis, jedna od glavnih kritika gangsterskog filma Martina Scorsesea iz 2019. “The Irishman”. Usprkos hrabrim naporima da se tri glavne uloge – Robert DeNiro, Al Pacino i Joe Pesci – učine desetljećima mlađim likovima – trojica velikana i dalje manevriraju kao ljudi u starijim godinama.

Mogu možda efekti “bolje” i drugačije, ali ne i staračko tijelo.

Takva fizička ograničenja koja nameće tehnologija, napominje Davis, mogu ograničiti glumčev raspon facijalnih ekspresija i govora tijela, uglavnom zbog opsežne digitalne manipulacije koja se mora dogoditi.

Nije mu jasno (a ni nama) što se dogodilo s dobrim starim danima kada su različite likove u njihovim različitim fazama života tumačili različiti glumci.

Slijedeći današnje trendove, pomlađeni Marlon Brando glumi bi patrijarha Corleonea u drugom dijelu “The Godfathera”, lišavajući svijet Oscarovskog zaokreta Roberta DeNira. Čak je i River Phoenix briljantno portretirao mladog Indianu Jonesa u “The Last Crusade”.

Surova je istina, zamislite, da postoji temeljna razlika i to prepoznatljiva golim okom, između toga kako netko u svojim 20-im i 30-im godinama navigira svijetom u odnosu na nekoga u svojim 70-im i 80-im godinama.

Dakle, iako je “The Curious Case of Benjamin Button” Davida Finchera 2010. godine osvojio Oscara za vizualne efekte, možda nije bila najbolja ideja, poručuje Davis, naknadno nalijepiti lice Brada Pitta na tijelo malog djeteta koje izgleda kao starac, a na kraju uzeti stvarnu bebu. Kako je to logički doslijedno?, pita autor teksta.

Zanimljivo je, primjećuje, što se tehnologija intenzivno koristi kod starijih muških glumaca, ali rijetko kod žena – Michelle Pfeiffer iz “Ant-Man and the Wasp” i Sean Young iz “Blade Runner 2049” samo su neki od primjera.

Davisa zanima i kakav će biti prijem kada istaknuta A-listerica poput Helen Mirren ili Julie Roberts preuzme vodeću ulogu koja ih pokušava pomladiti? Hoće li to biti primljeno na sličan način ili strože?