Nekoliko ‘nađenih’ horora koji će vas prestraviti

Apollo 18 najnoviji je film snimljen na tu foru:sve su snimke ‘autentične’, kamera je treskava, likovi masimalno realistični, lokacije izvorne… što je često savršen recept za filmsku katastrofu (kao što čujemo da to je i Apollo 18). Ipak, ima svijetlih primjera kada su, što iz fore, što zbog nedostatka love, filmaši uspijevali napraviti filmove koje svakako vrijedi pogledati.

Canibal Holocaust

Nemoguće je pričati o ‘found footage‘, mockumentary, kakogagod ga zvali žanru, a da se ne spomene vjerojatno prvi takav film (iako smo ga već spominjali u nešto drugačijem kontekstu eksploatacijskog filma).

Priča prati ekspediciju koja u amazonskoj prašumi traga za filmskom ekipom koja je ovdje snimala dokumentarac o lokalnim plemenima. Filmaše ne pronalaze, ali o njihovoj sudbini pričaju role filma koje nađu putem. Recimo tek da uz te scene kokice baš i ne pašu.

Canibal Holocaust nije samo film:on je 1980. lebdio u nedefiniranom prostoru između fikcije i istine, legende i snuff filma. Zbog scena nasilja film je bio zabranjivan u čitavom nizu zemalja, a redatelj Ruggero Deodato morao se na sudu obraniti od optužbi da je za potrebe snimanja zaista pobio pola filmske ekipe.

The Blair Witch Project

Kada pričamo o ‘found footage‘ filmovima, onda govorimo o onima prije (a takvih je ukupno šest), i onima nakon The Blair Witch Projecta (50-tak, od toga desetak samo u ovoj godini).

Cijela priča je i počela kao projekt Daniela Myricka i Eduarda Sáncheza, za kojeg se autorski dvojac eventualno nadao distribuciji na kabelskoj telki, ili ‘straight to DVD’ izdanju. Ipak, zahvaljujući dotad neviđenoj kampanji, film koji je snimljen u osam dana, bez razrađenog scenarija, sa svega 35 tisuća dolara uloženih u produkciju, utržio je oko 250 milijuna dolara i postao najunosniji film snimljen u nezavisnoj produkciji. Naravno, uvelike je pomogla činjenica da ga je nakon snimanja otkupila produkcijska kuća Artisan i u njegovu promociju uložila 25 milijuna dolara.

Radnja je gotovo manje bitna kada pričamo o ovom fenomenu, ali spomenimo:troje studenata filma putuju u neku zabit ne bi li snimili film o lokalnoj legendi, vještici iz Blaira. Tragom priče odlaze u šumu, tamo jurcaju uokolo, sline u kameru i nikada se više ne vraćaju. O njihovoj sudbini svjedoče godinu dana kasnije pronađene snimke.

Diary of the Dead

Georgeu Romeru malo je zasmetalo da baš svaka šuša može snimiti film o (njegovim) zombijima i zaraditi pare, pa je i on je odlučio uzeti kameru u ruke i u vlastitoj produkciji snimiti produkcijski skromno djelo. Naravno, film ove vrste apsultuno je nemoguće snimiti ako u središtu radnje nisu studenti filmske akademije, pa je tako i s Dnevnikom živih mrtvaca.

Dakle, ekipa snima studentski hororac, ali odustaju od glumatanja i kreću kamerama zabilježiti zbivanja koja slijede dok se epidemija živih mrtvaca širi dolinom, drumom i planinom. Romero je u klasični zombi film ubacio i malo suvremene tehnologije, kritiku društva, vladine zavjere i snimanje iz ruke, nadzornih kamera i televizijskih izvještaja i složio gledljivi bućkuriš koji toleriraju samo njegovi fanovi… poput nas.

Paranormal Activity

Ovaj film obilježava još jednu prekretnicu u povijesti ‘found footage‘ žanra. Paranormal Activity je dobar i vrlo zastrašujuć film, a produkcijski je vrlo nezahtjevan. Radi se o studentskom filmu Orena Pelija, a snimio ga je u vlastitoj kući na običnoj video kameri. Dvoje glumaca koji su odigrali uloge para u posjednutoj kući dobilo je honorar od 500 dolara po glavi, dok je čitava produkcija bila teška 11 tisuća dolara.

Peli je svoj film slao na festivale, a kada ga je nanjušio DreamWorks, pao je dogovor da se snimi visokobudgetni remake, a original se trebao prodavati uz buduće DVD izdanje. Međutim, kada su na probnim prikazivanjima ljudi su od straha bježali iz kina, postalo je jasno da original ima sve što je potrebno za uspjeh. Paramount je prava na film otkupio za 350 tisuća dolara, što se pokazalo odličnim ulaganjem budući da je na njemu kroz distribuciju utržio kojih 200 milijuna.

Cloverfield

Za razliku od većine ovdje spomenutih filmova, Cloverfield nema skromno porijeklo, nije ga skucao neki studoš u svojoj dnevnoj sobi od džeparca, nego je nastao u radionici američkog televizijsko-filmskog mogula, producenta, scenarista, redatelja, skladatelja… – sveprisutnog J. J. Abramsa.

Radnja? Ekipa ima parti. Ekipa čuje neku buku izvana. Ekipa se popne na krov. Ekipa svjedoči nepoznatoj sili koja komada New Yokr. Ekipa bježi, putem sve snimajući video kamerom.

Abrams i ekipa koristili su svaki ‘trik u knjizi‘, produkcija je bila obavijena velom tajne, na webu su se puštali lažni i zbunjujući tragovi, radile su se ‘viralne’ kampanje, a prvi traileri puštani su na premijeri Transformera.
Abrams i ekipa upogonili su hollywoodsku mašineriju i stvorili dotad neviđenu atmosferu – ljudi su dolazak Cloverfielda u kina iščekivali kao što umirovljenici početkom mjeseca iščekuju poštara. I onda… dočekali smo zanimljiv, izvaredno odrađeni, vidljivo visoko budgetni ‘found footage’ film katastrofe, koji završava kao neka epizoda Losta – sve ostaje visiti u zraku. Logično je bilo očekivati nastavak, međutim iako se o tome puno pričalo, ne bude ništ’ od toga.

The Troll Hunter

Ako ništa drugo, nitko mu ne može zamjeriti nedostatak autentičnosti. Umjesto zombija, vještica, vampira ili posjednutih nekretnina, Norvežani su se odlučili za lokalna čudovišta – trolove.

Skupina studenata dokumentira izvještaje o napadima na medvjede koje pripisuju misterioznom krivolovcu. Lovca uskoro pronađu, ali Hans svoju sačmu ne prosiplje po međedima, nego je čovjek čuvar granica svojevrsnog rezervata u kojemu obitavaju tisućljetna čudovišta. Studoši uskoro bivaju upoznati sa svim tajnama posla lovca na trolove. Tehnički, nije neki horor, ali predstavlja dobar primjer žanra.

TAGOVICanibal Holocaust cloverfield Diary of the Dead film found footage George A. Romero horor J. J. Abrams katastrofa Paranormal Activity The Blair Witch Project The Troll Hunter zombiji