Tek pedeset godina nakon izlaska kultnoga filma, Pacino je u stanju pojmiti što se i kako događalo, što je bilo gotovo nemoguće tada.
Proces dobivanja i shvaćanja uloge, rad s velikim glumačkim imenima, Oscari… za nekoga tko je tek započinjao filmsku karijeru i nije očekivao ništa od toga… uslijedio je šok.
Glumac kaže da je teško objasniti svijetu tko je on kao osoba tada bio i kakvu je naglu promjenu u njegovom životu uloga Michaela Corleonea predstavljala. Osjećao se kao da su sve oči uprte u njega. Što je vjerojatno i bio slučaj.
Na set je došao kao najmlađi i s najmanje iskustva, sa samo par ulogom iza sebe, a zatim je dobio novi identitet s kojim mu se bilo teško nositi.
Iako mu je za to trebao cijeli život, Pacino se uspio pomiriti sa srećom koju je imao dobivši priliku igrati Michaela, i nadodaje: “Nije kao da sam igrao Supermana”.
Čak je i sam Francis Ford Coppola u jednom od intevjua za NYT izjavio kako je za njega jedini izbor oduvijek bio Pacino. Zato se redatelj toliko i borio s Paramountom, koji nisu bili zadovoljni odabranom glumačkom postavom.
Današnji Oskarovac usporedio je dobivanje uloge s osvajanjem lutrije, ali i priznao da tada nije baš imao izbora te da je morao prihvatiti ponudu.
Prisjetio se i kako je mislio da Coppola proživljava živčani slom u trenutku kada mu je nudio ulogu, jer redateljski nije imao zasluge koje bi mu dale pravo snimati The Godfathera.
Na kraju se ispostavilo da se ne radi o šali – i stvarno je dobio ulogu.
S ulogom Michaela suosjećao je jer su se obojica u svojim kontekstima našli odjednom. Iako to nije mogao verbalizirati, osjećao je da zna kako treba pristupiti ulozi.
Kako kažu, ostalo je povijest.
