Najbolji filmovi o smaku svijeta

I dok sklupčani na kauču čekate sumrak čovječanstva, ne bi li bilo zgodno pogledati na koje sve načine možete skončati – na filmu?

Teško je bilo tih 90-ih naći nekakvu prirodnu, ljudsku ili vanzemaljsku pošast koja nije bila ekranizirana. Čak smo i dinosaure vratili u život kako bi ih još jednom mogli uništiti. Vulkani, twisteri, asteroidi i kometi pa i sama jezgra Zemlje su se urotili protiv nas, i najčešće nas ostavljali bespomoćne, u nadi da će neki Pierce Brosnan ili Bruce Willis doletiti i spasiti stvar. A tek vanzemaljci? Ufff, kad se sjetimo samo koliko je dobrih ljudi poginulo zbog ekspanzionističkih želja malih zeleno-sivo-smeđih. No da li je to stvarno najbolje što nam apokalipsa može dati? Provjerite popis zaista najboljih filmova o smaku svijeta.

When the wind blows (1986.)

Vrlo je porazno za velike hollywoodske studije s neograničenim budžetima da je i dalje jedan od najboljih filmova o smaku svijeta zapravo crtić iz 1986. godine (i to ne pretjerano vizualno lijep, ako se nas pita, ali ajde, druga su to vremena bila…).
Priča je to o starijem britanskom paru koji proživljava svoje zadnje trenutke na ovoj planeti, u jeku nuklearnog rata, pokušavajući se spasiti slijedeći upute iz pamfleta za preživljavanje. No efekti, akcijske scene i sise glavne glumice su u drugom planu (zapravo, uopće nisu u planu, hvala bogu), a sav fokus je usmjeren na čistu i neokaljanu emociju. Snimljen po knjizi Raymonda Briggsa, ovaj animirani film će vam pokazati što bi se stvarno dogodilo da počne nuklearno rokanje, i… nije ugodno…

Threads (1984.) i The Day After (1983.)

I dok je danas nuklearni rat nekako u drugom planu što se tiče scenarija za kraj svijeta, 80-ih je Hladni rat bio u punom jeku, i samo se čekalo kada će neki pijani ruski pukovnik slučajno pritisnuti veliki crveni gumb i poslati smrdljive Jenkije u vražju mater.
Tako se i ova dva filma, jedan britanski, a drugi američki, bave posljedicama iznenadnog nuklearnog napada na gradove Sheffield, odnosno Lawrence. Kao i u When the wind blows, ovdje se ne radi o cool režiji, bombastičnim efektima i nezaboravnim glumačkim one-linerima, nego o vrlo vjernom prikazu takvog jedno apokaliptičnog događaja, te vjerojatnih posljedica na društvo i naš planet. Zato su oba filma snimljena u dokumentarističkom stilu,a čak su se prikazivali u školama i drugim sličnim ustanovama (nadamo se i u vojnim).
Hmh, još vas nismo uvjerili? A ako vam kažemo da je The Day After još uvijek najgledaniji TV film u povijesti američke televizije? I da su stručni suradnici ovih filmova mahom znanstvenici koji znaju što pričaju? Ništa? A možda vas idući film zakači…

The Road (2007.)

Premda se radi o postaapokaliptičnom filmu, ipak je jedan od najboljih prikaza svijeta u kojem bi oni rijetki preživjeli morali opstajati. Nastao po knjizi genijalca Cormaca McCarthya, film prati putovanje bradatog Vigga Mortensena i njegovog sina kroz pustopoljine Amerike, opustošene neimenovanom katastrofom.
Sunce više ne prolazi kroz guste oblake, hrane je malo, a kanibali su na svakom čošku. Nije to film za svakog, pogotovo ne za muškarce koji se srame plakati pred svojim boljim polovicama, jer stvarno mora biti kameno srce koje ne pukne nad agonijom izmučenog Aragorna. Mad Maxa svi znamo i volimo, al vrijeme je za neke druge junake.

The Last Man on Earth (1964.)

Tri su izvrsna filma nastala po romanu Richarda Mathesona, Ja sam Legenda. Jedan je dakako istoimeni film s Willom Smithom u glavnoj ulozi, drugi je Omega Man iz 1971., a najbolji je ovaj iz naslova. Priča je prilično jednostavna: naš junak je zadnji čovjek na planeti, pravi Pale sam na svijetu. Iako je okružen očajem, pokušava preživjeti svoje dane na Zemlji tražeći odgovore na pitanja koja muče svakog posljednjeg preživjelog čovjeka, pritom se boreći protiv hordi zombi-vampira.

Film je na žalost ostao prilično nepoznat, osim u krugovima movie geekova koji na adaptaciju iz 2007. sa Smithom kao protagonistom gledaju kao na dječju komediju. Istina je da su oba filma ( a i Omega Man) izvrsna ne samo kao filmovi, nego i kao spomenik razmišljanju i strahovima ljudi kroz zadnjih 50 godina.

Melancholia (2011.)

Mislili ste da su filmovi do sada teško probavljivi i naporni za gledanje? E pa nije smak svijeta samo bušenje rupa na asteroidima i lov na na pijavice, ima puno toga i u drami! A majstor drame, i to uglavnom emotivno vrlo mučne, je ludi Lars Von Trier.
Njegova Melankolija govori o dvije sestre i njihovim obiteljima koje preispituju svoj život dok nam ogromni planet, do sada skriven Suncem, prijeti nabijanjem na planetski hurac (hurac je znanstveni termin, nismo sigurni što je točno, ali pitajte lokalnog astrofizičara). Gola i napokon podnošljiva Kirsten Dunst, ovlaživač ženskih “srdaca” Alexander Skarsgård, legendarni old timeri John Hurt i Udo Kier te Jack Bauer će vas možda na prvi pogled prevariti da je riječ o srednjestrujaškom, “laganijem” filmu, ali bez brige, uskoro će stvari sjesti na svoje mjesto i jedino što ćete se pitati je: “WTF?”

Deep Impact (1998.)

Volimo Duboki udar (i originalnu, a i porn verzije), pa šta? Tužite nas! Premda su ga svi popljuvali, a Armageddon ga je pošteno uništio na box-officu, ovaj film o udaru kometa je prilično dobro prikazao jedan od scenarija smaka svijeta.
Kao prvo, Morgan Freeman kao predsjednik SAD-a rastura, a njegov govor u obraćanju uplašenoj naciji nam i dan danas odzvanja mozgom. Pa onda priča Roberta Duvalla i njegove ekipe koja pokušava uništiti komet nuklearkom. Epski. Pa Tea Leoni i njena obitelj koja se želi pomiriti prije nego nam komet dosudi. I na kraju, mali Elijah Wood i njegova maloljetna priležnica, koji su tolike dobričine da nam se evo, povraća kad se sjetimo(nećemo vam spoilati ako niste gledali). Ali sve u svemu, što se tiče kometa, ovo je najbolji film koji možete pogledati. Duboki udav je isto u redu…

Contagion (2011.)

Da filmove procjenjujemo po taglineu, ovaj bismo zasigurno preskočili. “Ništa se ne širi kao… strah!”, mislim, stvarno, šta je ovo, C-hororac o divovskim mutiranim paucima iz 70-ih? I to još od tebe, Stevene Sodenberže, sine?! Ali hvala bogu, s druge strane imamo Matta Damona, Gwyneth Paltrow, Laurencea Fishburnea, Judea Lawa, Kate Winslet i još hrpetinu glumačkih faca koje zasigurno nećemo pamtiti po ovom filmu, ali to ne znači da je film loš.
Štoviše, svijet kojem prijeti virusna epidemija sposobna zbrisati kompletni ljudski rod u roku od par mjeseci prikazan je prilično realistično, s pravim omjerom akcije i drame, te puno medicinske politike. Sezona je gripa i raznih boleština, pa ne bi bilo loše baciti oko na ovaj film, i vidjeti šta će vam The Man učiniti ako izbije svjetska pošast (hint: najebali ste).

Knowing (2009.)

Nick Cage je zadnjih 10-ak godina postao sinonim za katastrofalne filmove, pušionu na kino blagajnama i nevjerovatnu moć da mu kosa raste i pada kako god on to poželi. Ali u hrpi loših, uglavnom akcijskih gluparija, izdvojio se Knowing.
Film nije najbolji film na svijetu, to je sigurno, al što se tiče mračnih, jezivih apokaliptičnih filmova, teško se u zadnjih dvadesetak godina može naći bolji. Popljuvali su ga vjerojatno zbog masovne urote protiv Nick Cagea, koji, ruku na srce, glumi prilično retardirano (ne znamo kako drugačije opisati njegov “stil”). Uglavnom, on je statističar koji pronalazi bizaran i smrtonosan kod u zapisu starom 50-godina, kojim se predviđaju razne nesreće diljem svijeta, te na kraju krajeva i ona velika, koja nam vjerojatno slijedi kroz par dana.
Režiser Alex Proyas nije neki tamo lajbek (“Vrana”,“Dark City”, “I, Robot”), te prilično dobro gradi napetost do samog kraja, kakav smo priželjkivali ali nas je svejedno iznenadio.

TAGOVIarmagedon film katastrofa smak svijeta