Tarantino, njegovi filmovi i njihova glazba

Od Reservoir Dogs do Django Unchained, Tarantino je svoje priče potkovao snažnim glazbenim podlogama koje nam ostaju u sjećanju jednako kao i radnja samih filmova. Kako mu to uspijeva?

Osim u filmove, Quentin Tarantino je zaljubljen u glazbu, i svaki njegov film oblikovan je prije svega soundtrackom kojeg kultni redatelj odabire u ranoj fazi stvaranja novog naslova. ‘U većoj ili manjoj mjeri, način na koji moja metoda funkcionira je taj da prvo trebate naći uvodnu glazbu, koja otvara film. Tako ja to radim. Karakter filma na kojem radim definiran je kroz glazbu koja ide u njega. To je ritam filma. Kad odlučim započeti snimanje, jednostavno krenem kopati kroz svoju zbirku ploča i tražim pjesme koje će odrediti ritam mojeg filma.’ Tako Tarantino objašnjava svoj stvaralački proces.

Reservoir Dogs

Za svoj dugometražni redateljski debi, Reservoir Dogs, Tarantino je odabrao soundtrack sedamdesetih kojeg je utkao u priču preko lika radijskog DJ-a K-Billyja, a njega je tumačio komičar Steven Wright. ‘Psi‘ imaju samo osam pjesama na soundtracku, od kojih je pet u filmu, a dvije se najviše ističu. To je Little Green Bag (The George Baker Selection) na početku filma, i Stuck in the Middle With You (Steelers Wheelers), koja je samo amplificira morbidnost scene u kojoj Mr. Blonde (Michael Madsen) muči zatočenog policajca.

Pulp Fiction

Pulp Fiction je definiran svojom početnom surf-rock temom, Misirlou (Dick Dale and His Del-Tones), a ovaj spoj je bio toliko jak da je u sljedećih nekoliko godina porastao interes za navedeni surferski žanr. Surf rock, funk, soul, country – s Pulp Fictionom, Tarantino je možda sastavio najbolji soundtrack ikad. Urge Overkill su stekli popularnost zbog obrade Girl, You’ll Be a Woman Soon Neila Diamonda, koja je pratila scenu predoziranja Ume Thurman, a klasici Jungle Boogie i Son of a Preacher Man su značili ogromne tantijeme za Kool and the Gang i Dusty Springfield. O glazbi Pulp Fictiona mogli bismo pričati beskonačno, o tome kako Comanche pojačava akciju scene sa Zedom, o tome kako je Chuck Berry bio idealan za twist natjecanje Mie Wallace i Vincenta Vege, ali surf rock je taj zvuk koji je otvorio i zapečatio ovaj neponovljivi naslov.

Jackie Brown

Sljedeći Tarantinov korak bio je manje rizičan od prethodna dva naslova: Jackie Brown je adaptacija romana Rum Punch autora Elmorea Leonarada, a Tarantino je imao viziju odavanja počasti blaxplotation filmovima sedamdesetih, stoga je promijenio rasu glavne junakinje iz bijele u crnu, te glavnu ulogu dao ikoni navedenog žanra Pam Grier.

Film započinje pjesmom Across 110th Street Bobbyja Womacka, a pjesma je originalno korištena u istoimenom krimiću, za kojeg se smatra da je najozbiljnije ostvarenje blaxplotationa. Soul i funk dominiraju filmom, a jedan od najjačih trenutaka je kad Jackie Brown pobjednički šeta nakon što je uspješno obavila svoju misiju, dok svira Street Life (Randy Crawford). Doista, to je taj tvrdi ulični život, a Jackie posjeduje ulično znanje.

Kill Bill

Nakon nekoliko godina pauze, Tarantino se vratio u kung-fu raspoloženju sa dva Kill Bill filma, a oko glazbe mu je pomogao veliki um Wu-Tanga, RZA. Tarantino je još jednom odabrao glazbu prema svojoj zbirci albuma i omiljenih filmova, a ovdje se prvi put javlja spaghetti western motiv, a to je The Grand Duel Louisa Bacalova, originalno korišten u Storm Rideru (1972.).

Drugi dio rađen je na sličan način, ali razlika je bila u tome da je Tarantino pozvao Roberta Rodrigueza da im se pridruži, a ovaj je pristao za cijenu od jednog dolara. Tarantino je uzvratio uslugu tako što je režirao svoju scenu u Sin Cityju za istu cijenu.

Death Proof

Za Death Proof, svoj dio Grindehouse paketa kojeg je radio sa Rodriguezom, Tarantino je odabrao radove Jacka Nitzchea, Ennija Morriconea i Sagea Gainsbourga, ali najviše se navukao na zvuk Morriconea, te ga je zvao da mu sklada glazbu za Inglorious Basterds. Nažalost, zbog užurbanog rasporeda snimanja, Morricone nije imao vremena skladati novu glazbu, ali zato je korišteno njegovih osam ranije objavljenih pjesama, uz naslove poput Slaughter Billyja Prestona, te Cat People Davida Bowieja – obje pjesme su korištene u istoimenim filmovima, iz ’72. i ’82.

Django Unchained

Django Unchained je posebna, krvava, ljubavna priča i posveta spaghetti westernima, a polazi do glavne teme Luisa Bacalova, koja je jednako snažno stajala na kormilu originalnog Djanga Sergia Carbuccija iz 1966. Koliko su Bacalov i Morricone oblikovali glazbenu pozadinu Tarantinovog Djanga, toliko su značajni Rick Ross i John Legend, koje je redatelj sam zvao da mu skladaju nove pjesme za film, a tu je još mash-up Jamesa Browna i Tupaca, Jim Croce, te remix Johnnyja Casha koji čujete na filmu, ali ne i na soundtracku. Tarantino je detaljno opisao proces stvaranja ovog soundtracka u intervjuu kojeg možete provjeriti na SoundCloudu.

Što je sljedeće za Tarantina? Tko zna, ali budući da je riječ o jednom od najoriginalnijih filmaša zadnja dva desetljeća, sigurno će to biti film kojeg ćemo pamtiti zbog priče, ali i zbog glazbe: Tarantino oboje odrađuje moćno.

TAGOVIfilmska glazba Quentin Tarantino