Gorko-slatki Hannibal

Dexter nas nakon osam sezona napušta jer se prožvakalo što se prožvakati da, a novi najdraži serijski ubojica poznato je ime u svojoj mlađoj verziji – naš najdraži kanibal, pa kad je bal nek’ je Hannibal.

Prošle su 22 godine od filmskog klasika Jonathana Demmea Kad jaganci utihnu i četvrt stoljeća od knjga o genijalnom psihijatru-kanibalu Hannibalu Lecteru, a u doba poplarnih prequela i sequela, dobili smo krvavo dobar prequel Briana Fullera koji Hannibala prati u vremenu prije nego li mu je apetit postao prevelik i završio u onoj staklenoj ćeliji ispred Clarice Starling.

Fuller se oduvijek volio igrati sa smrću i krvi, pa nakon Pushing Daisies i crne-komedije Dead Like Me portretira Hannibala u mlađim danima i odmah u startu ubija svaku mogućnost za klimaksom u radnji – dovraga, pa svi znamo da jede birokrate za večeru! Uz sofisticiranog Hannibala (Mads Mikkelsen) u seriji se nalazi plahi Will Graham (Hugh Dancy) – FBI-jev profiler i čovjek od rješavanja krvavih ubojstava ekipe iz baltimorskog višeg srednjeg staleža.

U prvih šest epizoda serije Fuller ne briljira sa scenarijem, odnosno radnjom i razvijanjem ukusa za ljudskom mesinom, pa tako gledatelj daje priliku seriji tek zbog fantastične fotografije i posebnih efekata kod rekonstrukcije ubojstva gdje se opako referira na sve silne CSI-jeve u rekonstrukcijama ubojstava. Will Graham tako pada u rekonstruktivne transeve gdje ima prozor u psihopatovu glavu i uvijek u mislima prlja ruke stavljajući se u ulogu ubojice. Njegova su dešifriranja stravičnih ubojstava jezivo-napeta, hladnokrvna i dramatična, kakva i trebaju biti, a same scene nadmašuju u prikazu većinu slashera po svojoj sirovosti i dužini trajanja. Uz arhetipske prikaze smrti, čekajte da mašta podivlja u drugoj polovici sezone kada ćete vidjeti što se sve može s violinom i gudalom. Mljac!

Ali radnja je sama po sebi isprva prilično dosadna, dramaturgija je jeftina i prve epizode nakrcane su jeftinim, ofucanim i predvidljivim žanrovskim klišejima, a likovi krajnje stereotopizirani. Najgori među njima upravo je Dancyev protagonist Will Graham kao hipersenzibilni samotnjak koji je u svemu pre-. Kroz seriju se povlači patničkim izrazom lica zatorenika nakon klanovskog gang-banga, najveća mu je agonija u životu njegova inteligencija, a njonjavom liku ne pomaže ni Dancyevo preglumljavanje poremećaja disocijativnosti. Proser. Žešći.

Homoerotski odnos Lectera i Grahama

Tako u prvim epizodama imamo nerealne momente napada panike gdje Will gura glavu u vodu u javnom lavabou ne bi li se skulirao, kakti pati od kompulzivnosti… Njegov odnos s psihijatrom Lecterom prilično je nategnut i neobjašnjen, pa tako Lecter odjednom postaje njegov govorni sedativ i Graham mu redovito nenajavljeno upada u preraskošnu ordinaciju koja izgleda kao plesna dvorana bečkoga dvora gdje isipava svoju neurozu ne bi li čuo koju mudru od svog neobjašnjivog kolege i podsvjesnog mentora.

Lecter je na nesvjesnoj razini njegov mentor i ključ za rekonstrukcije koljačina, zbog čega Graham postaje sve neurotičniji, znajući da je i sam poremećen i neurotičan. Tu nas jako podsjeća, naravno, na Clarice Starling i njezin ovisnički odnos o Lecteru; Graham je kao i sama Starling nesiguran i slabašan, dok je Hannibal, u ranijoj i kasnijoj varijanti, hladan, staložen i monumentalan autoritet koji ti može kvrcnuti vratom i pojesti te na naglo u ten oka. Fuller u ovaj odnos prilično očito ubacuje homoerotske elemente upravo kroz tu međuovisnost suprostavljenih karaktera, a Hannibalovu nedefiniranu seksualnost raspliće u prijelomnoj sedmoj epizodi sezone kada u priču ubacuje Danu Scully iliti Dr. Bedeliu Du Maurier (Gillian Anderson, koju upravo gledamo i u obećavajućem The Fall) – njegovu psihijatricu i Tobiasa Budgea (Demore Barnes) – jezivog učitelja violine koji voli strune. Jako.

Još čekamo…

U sezoni od trinaest epizoda preostalo je prikazati još pet njih gdje serija ima mogućnosti manevra izlaska iz monotonije predvidljivosti kojom je krenula, ali se pri sredini sezone radiklano ispravila. Sam početak igrao se s nebitnim likovima plošnih karaktera, poput jeftine i prozirne lukavosti novinarke kakvu bi oblikovao Aaron Spelling i kakva nalikuje svim likovima koje je utjelovila Eliza Dushku. Istovremeno, pažnju nam okupira odličnom fotografijom gdje prevladavaju tonovi krvi i mesa, kao i prigušeni izvori svjetla postavljenih nisko u kadru zbog čega svi djeluju potencijalno psihotično i manijakalno, a sama je atmosfera redovito sablasna u mračnim prikazima prilično slikovitih masakra.

Smrt je i ovdje nevidljivi promatrač kao i u prijašnjim Fullerovim serijama, a protagonist i antagonist tvore dinamični duo, što nas ponovno podsjeća na Dextera. Nažalost, serija pati od iste predvidljivosti kao i on, ali gorko-slatki okus Hannibala i dalje je primamljiv jer nas drži napetima u iščekivanju trenutka u kojem Hannibal postaje ono što znamo iz Jaganjaca. Znamo da je osakaćivanje ovom kanibalu najiskreniji oblik laskanja, a što je laskavije od grickanja iznutrica na žaru?

TAGOVIhannibal serija triler