U redakciji smo se posvađali oko kulture spojlera za filmove i serije – tko je u pravu?

21. stoljeće obilježeno je procvatom interneta, streaming servisa i društvenih mreža. Danas svi imamo svoj komadić neba u virtualnom svijetu i svoju manju ili veću online zajednicu s kojom dijelimo crtice iz života te mišljenja i stavove o bilo čemu nama bitnom, pa tako i o filmovima i serijama koje volimo i gledamo.

Kultura gledanja filmova, a posebice serija koje su danas popularnije nego ikada prije, znatno se promijenila od razdoblja prije interneta. Primjerice, fenomen spojlera nije uopće postojao jer serije i filmove nije bilo moguće gledati kad si htio. Serije bi gledao onda kada bi izašle na televiziji, a ako si propustio jednu epizodu, nisi imao puno opcija osim čekati reprize, ako bi ih uopće bilo.

Filmove si gledao u kinu ili bi pričekao da dođu do tvoje najbliže videoteke. U slučaju da si se našao u društvu ljudi koji su svi gledali Ratove zvijezda u kinu, a ti nisi, najvjerojatnije im ne bi branio da pričaju o svome iskustvu samo zato što ti čekaš da film dođe u videoteku, niti bi itko razmišljao o tome. A u slučaju da si propustio epizodu najdraže serije, prvo što si napravio je to da bi nazvao frenda koji ju je pogledao i tražio od detalja do detalja da ti prepriča radnju jer ne bi imao načina opet pogledati tu epizodu.

Od onda, puno toga se promijenilo. Internet i online streaming servisi omogućili su nam da u bilo koje doba gledamo bilo koji film koji želimo, što je dovelo do pada cijelog jednog do tada super uspješnog biznisa- videoteka, dok se kina još uvijek drže, premda na klimavim nogama. Više se naš dnevni raspored ne prilagođava televizijskom programu (moram biti doma do 8 da stignem na Dosjei x), već je on podređen nama. Mi smo ti koji određujemo svoje televizijsko iskustvo- što, kada i kako gledamo.

No, s velikom slobodom dolazi i velika odgovornost, netko je negdje jednom rekao. Sada kada smo slobodni gledati što želimo onda kada želimo, više ne gledamo svi isti sadržaj u isto vrijeme što nas napokon dovodi do glavne rasprave i teme ovog članka, a to je pitanje spojlera.

Kod nas još uvijek ne postoji termin na hrvatskom jeziku koji bi označavao „spoiler“, izraz nastao iz engleske riječi „spoil“ što znači pokvariti.

Spojler u filmu ili seriji označava bilo koju informaciju koja vam otkriva radnju filma ili serije prije nego ste istu pogledali. Kako sama riječ govori, takve informacije vam automatski kvare doživljaj filma ili serije, uništavajući neizvjesnost, maštu, ili uzbuđenje koje ste inače mogli doživjeti. Dakle, na neki način pokvari samo iskustvo gledanja.

Društvene mreže i online portali plodno su tlo za nastanak, to jest prijenos informacija koje želimo i one koje ne želimo znati. Čim nešto izađe na bilo kojem servisu, u sljedećem trenutku se o tome piše i raspravlja na društvenim mrežama, forumima, blogovima, portalima. Izbjeći informacije o bilo kojoj aktualnoj temi, jednom kada se spojite na Internet, gotovo je nemoguće.

Upravo o spojlerima smo raspravljali urednik Franjo i ja jer o samoj temi imamo gotovo suprotna stajališta. Franjo iskonski mrzi kad mu se spojla film ili serija koju voli, što je popriličan „bad luck“ za njega s obzirom na to da radi za online medij i Internet ne može izbjeći. Mene, s druge strane, neizvjesnost ubija, a znatiželja uvijek prevlada samokontrolu. Ako neku seriju toliko religiozno pratim i volim (to je trenutno Handmaid’s), onda ću se potruditi i pogledati je upravo onda kada izađe, ne iz straha da ću u suprotnome saznati spojlere već da zadovoljim svoju želju. Ako me nešto ne zanima dovoljno jako da to pogledam odmah, onda sam spremna na to da postoji mogućnost da saznam i ranije neki plot twist.

Upravo ovdje je srž same rasprave. Je li pošteno zaustaviti ljude da razgovaraju o stvarima o kojima su strastveni jer ih vi još niste vidjeli ili pročitali? Ili odgovornost leži na onima koji su vidjeli da razgovorom ne uništavaju doživljaj drugih?

via GIPHY

Evo jedne  tipične, milenijalske #firstworldproblems rasprave dva pripadnika snowflakes generacije.

Franjo: Dobro ajde, reci sad iskreno. Misliš li stvarno da ti je isti osjećaj gledanja filma ili serije kad znaš što se dogodi i ne?

Lara: Naravno da nije isti, puno mi je bolje gledati nešto kad znam što će se dogoditi (smijeh izazvan Franjinom preneraženom reakcijom)… Znaš, ja kad krenem čitati knjigu, prvo pročitam 2 zadnje strane…

Franjo (u vidnom šoku): zezaš…

Lara: Pa kad uzmem u ruke knjigu u knjižnici, najbolje znam želim li je čitati ili ne kada je malo prolistam i pročitam zadnju stranu ili dvije. Počeci su uglavnom dosadni. Znam, psihijatrica bi rekla da imam control issues.

Franjo: Samo psihijatrica? (smijeh)

via GIPHY

Lara: A što se tiče filmova i serija, to zbilja ovisi. Ako gledam neku kriminalističku seriju ili film gdje se ne zna tko je ubojica, meni je čak draže znati tko je jer onda gledam film na skroz drugačiji način. Proučavam sve njegove reakcije, povezujem ih, analiziram ga, gledam na koji način će doći do nečega. Fokusirana sam skroz na tog lika i to mi je zabavno. Kad ne znam tko je, propustim neke bitne detalje jer nemam pojma što gledam i fokusirana sam na sve, a u biti na ništa.

No, većina filmova koje ja volim i gledam su neki „životni“ filmovi, drame, crtice iz života. Kod Woody Allenovih filmova nema nekih velikih šokantnih zaokreta, te filmove gledaš radi dijaloga, odnosa između likova, ne radi dramatičnog plot twista čije bi ti znanje uništilo samo gledanje.

No, naravno ima i filmova čija je čitava čar upravo u tom nekom zaokretu i jednom kad za njega znaš, gledanje filma gubi smisao. Ali kod većine njih mi to ne vrijedi…. Da je sve u tom nekom „plot twistu“ nitko ne bi gledao nikakve ekranizacije književnih djela, povijesne filmove, filmove po istinitim događajima. Ionako znaš što će se dogoditi. No, film je puno više od toga.

Franjo: Ma znam i ja i da Titanic potone i da Muhammad Ali pobijedi Joe Fraziera i da Isus umre i puno toga, ali to nema veze sa spoilerima, to mi je drugi level već. Ekranizacije gledam jer filmski stvaratelji uzmu određene slobode pri stvaranju i želim sam zadržati pravo prihvatiti te slobode ili mrziti ih. Možda izostave nešto, možda samo labavo slijede neki zaplet, ali unose svoje ideje. Rijetko koje video djelo je preslika predloška – ta djela me ni neće zanimati.

Lion King igrana verzija dolazi, idem ju gledati – ne zbog priče već zbog realizacije. Glasovi svih tih zvijezda, CGI animacija, novi oblik omiljene mi priče… Mislim da to uopće nije rasprava o spojlerima. Rasprava o spojlerima mi je samo o spojlerima kao ključnom kratkom elementu u radnji zbog kojeg možda možeš gledati na film drukčije i što može utjecati na tvoj događaj.

Lara: Dobro, daj mi primjer nekog filma ili serije koja ti je potpuno uništena spoilerom?

Franjo: Šesto čulo. Saznao sam da je Bruce Willis duh u Šestom čulu i nije mi bilo fora, to najviše pamtim, taj twist najviše. Ne možeš gledati film istim očima onda.

Lara: Kako si saznao za taj twist?

Franjo: Paaa, nisam ga gledao godinama nakon izlaska i domar u Scrubsima je spojlao i meni i J.D.-ju da je Bruce Willis duh. Sam sam si kriv. Nisam pogledao film godinama. Ali kad netko MORA napisati kako je Night King umro dok se još rolaju creditsi, samo zato da bude prvi, da skupi lajkove, na to poludim.

Lara: E to je upravo ja mislim bit svega kad pričamo o spojlerima i točka gdje se razilazimo. Naime, ja ne smatram da netko ne smije na javnoj platformi komentirati nešto što je pogledao samo zato što ti još nisi.

Koliko dugo bi po tebi trebala postojati ta „kolegijalna šutnja“?

Franjo: Ovisi o sadržaju. Redatelji i glumci Avengersa su molili javnost da šute o radnji barem 2 tjedna nakon premijere u kinima.

Ima taj jedan debil kojeg slijedim na Instagramu koji je snimao završnu Avengers borbu. Koliki šupak moraš biti da izvadiš mobitel u kinu i snimaš takvo nešto? Unutar prvih par dana prikazivanja? Meni nije spojlao ništa jer sam išao na pretpremijeru jer ne mogu riskirati ovakve debilne spoilere, ali neki moji prijatelji su bili jako ljuti.

Čak je i Tom Holland u traileru za Spider-Man: Far From Home prije trailera upozorio “ako niste gledali Endgame, ovaj moj trailer bi vam mogao spoilati film”. To cijenim.

.

Evo jučer sam gledao Spider-Mana. U dvije rečenice mogu uništiti film, ali ne želim. Jer svatko zaslužuje priliku biti iznenađen. Čak i ako je iznenađenje u nekom ostvarenju očito.

Što se serija tiče, evo Game of Thronesa u ovom slučaju – 10 godina sam uložio u to pa zato ne želim znati kako Night King umre. Želim to doživjeti sam. U svom mjehuriću. I to je danas teško – jer imam posao, imam hobije, imam prijatelje, djevojku i ostale međuljudske odnose i nekad ne možeš pogledati nešto isti tren – a osjećam pritisak da to radim jer se bojim Interneta da će mi oduzeti radost. A već ju oduzima jer sam u grču.

Ako je za događaj kao što su Game of Thrones epizode, očekujem bar da se ljudi strpe dva dana.

Lara: Ali isto to vrijedi obrnuto. Ti očekuješ da se netko suzdržava od nečega u čemu uživa (a to je razgovor i diskusija o pogledanome) radi tebe i toga što ti još to nisi pogledao kako bi tebi zadovoljstvo bilo optimalno. Nije li to jednako sebično?
I mislim da se općenito radi prevelika drama oko cijele te priče sa spojlerima. Većina toga ti neće biti spojlano, ovdje pričamo samo o izrazito popularnim filmovima i serijama čije se premijere iščekuju mjesecima ili godinama pa oko njih postoji ogroman hype.

To se najviše vidjelo upravo u posljednjoj sezoni Game of Thronesa i Avengersima. Ljudi su bili nabrijani mjesecima, doslovno se odbrojavalo do premijere. I u čitavom tom uzbuđenju, zar je realno očekivati da nakon premijere, kada su svi utisci oko pogledanoga najjači, na internetu vlada šutnja? Jer netko još nije stigao do kina? Moje mišljenje je da ako nešto religiozno pratim i veliki sam fan, onda ću to ići pogledati istog trena kada izađe. Ako iz bilo kojeg razloga to ne mogu, onda ću jbg, prihvatiti taj rizik da postoji mogućnost da negdje naletim na spojler jer ne očekujem da svijet stane dok ja ne nađem vremena pogledati.

Franjo: Ma pričajte, iskomentirajte, nije problem – ali napisati na statusu “ne mogu vjerovati da je on umro na kraju Avengersa” mi je bezobzirno samo.

Ja cijenim upozorenje. Makar čudački bilo – ali ako sjedimo na kavi i vidim da se sprema spoiler, štreberski ću začepiti uši rukama i govoriti si “lalala” dok ekipa to odradi ili mogu samo otići raditi nešto drugo. Neću svjesno ostati u situaciji u kojoj ne želim biti. A na internetu nemam izbora – vidim i gotovo je. Bar napiši (AVENGERS SPOILER ALERT) caps lockom. Iako mislim da velik broj potrošača zabavne kulture voli taj trenutak kad nekom sruše kulu od snova i iščekivanja. Ako nisi taj lik – samo trebam jasno i glasno upozorenje. Ili da sam upozoren osobno ili da vidim big ass upozorenje napisano prije onog što već želite reći da brzo proskrolam dalje.

Podržavam rasprave, to produbljuje vezu s odgledanim, ali heads up bi trebao biti prisutan uvijek za svaki slučaj ako netko nije gledao. S obzirom da su spoileri postali integralni dio online i offline kulture, mislim da je to sasvim okej tražiti.

Zaključak

Radi mira u redakciji zaključismo da smo oboje u pravu. Nekim ljudima spojleri unište čitavo iskustvo gledanja filma, drugima je svejedno, i tu nitko nije ili je u pravu. A što se tiče pričanja o spojlerima ili očekivanjima da se o njima ne priča, obje strane bi trebale  imati poštovanja jedne prema drugima te pokušati uvažiti i potrebe drugih bez da ugrožavaju svoju slobodu izričaja.

No, kako da obje strane upražnjavaju svoje pravo kada su ona direktno u sukobu? Pa kao što je Franjo rekao, pričajte slobodno o tome što ste pogledali, ali makar to najavite. A druga strana, ne napadajte ljude zato jer komentiraju nešto što niste pogledali. Don’t be a snowflake.

via GIPHY

TAGOVIrasprava spojleri