Glasvegas: Euphoric Heartbreak

Kada vas NME uzme pod svoje i već na prvih nekoliko taktova koje ste odsvirali proglasi najvećim bendom ne piše vam se dobro. Glasvegas, koji dolazi iz Glasgowa, uopće nije loš bend, ali je nažalost još jedan u nizu koji je svoje glazbene priče odlučio ispričati kroz prizmu indie rocka i shoegazea. A takvih imamo na bacanje, i neki su daleko originalniji od Jamesa Allana i njegovog društva.

I dok je debi nazvan po bendu imao nekoliko dobrih pjesama, od prve sekunde Euphoric Heartbreaka iz ovoga vrišti pridjev ‘Veliko‘, uvodna pjesma Pain, Pain Never Again zvuči kao Jean Michel Jarre ili njegovi sunarodnjaci M83, a onda se polako prelije u The World Is Yours koja bi htjela na silu biti singl godine, a nakon nje se nižu sve uglavnom iste ili približno slične pjesme koje su rezultirale jednim od najprenapuhanijih albuma ikada.

Uzrok ovakvog promašaja mogao bi biti producent Flood koji se potpisuje i na albume giganata kakvi su recimo U2, a istodobno uspjeva upropastiti The Pains of Being Pure at Heart, još jedan mali bend pokušavajući ga na silu napraviti velikim bendom. No, opet s druge strane možda ste se baš zaželjeli ovakve glazbe, a zadnji Muse vam je bio preveliki zalogaj.

TAGOVIalbum glasvegas glazba muzika recenzija