J.R. August: svjetsko, a naše – Sve što sam htjela znati o novom najdražem glazbeniku sam ga i pitala

Moram priznati kako sam za J.R. Augusta tek nedavno čula. Otkriće ovog kantautora u čije sam se tužne pjesme momentalno zaljubila nije čak bila ni moja zasluga već mi ga je u inbox poslao jedan dečko kojeg sam tek upoznala. Znate kako to već ide, upoznaš nekoga novoga i prvo provjeravate jeste li glazbeno kompatibilni obasipajući jedno drugoga linkovima na svoje najdraže stvari nadajući se da će reakcija druge strane biti „Ajmeee i menii“.

I tako je on meni poslao J.R. Augusta. Kao što sam rekla, ime mi je bilo nepoznato, ali iz pristojnosti kliknula sam na link. Pjesmu Crucify me sam poslušala i spot pogledala točno šest puta zaredom prije nego sam se uspjela od nje odlijepiti. Ovo je vrlo vjerojatno najljepša stvar koju mi je ikad netko drugi otkrio.

Čitav dan sam provela slušajući sve pjesme ovog kantautora čiji su me glas, melodija i stihovi potpuno začarali i odveli u neki drugi svijet. Kao i uvijek kada otkrijem novu pjesmu koja me ovako oduševi, pokušam saznati sve što mogu o njenom autoru. Zanimalo me tko se krije iza J.R. Augusta i njegovih pjesama koje će moji susjedi još dugo slušati. Iz kojeg djela Amerike taj čovjek dolazi?

Na moje iznenađenje i potpunu nevjericu, saznala sam da J.R. August ne dolazi ni iz kakvih Amerika, već da se zove Nikola Vranić i živi tu u Zaboku.

Brzi Google search mi je otkrio kako je Nikola svoj debitantski album “Dangerous Waters” objavio prošle godine te kako je za njega pred svega nekoliko dana osvojio nezavisnu novinarsku nagradu Rock&Off za album godine. Uz nju, osvojio je još dvije nagrade od sveukupno 10 koliko ih Rock&Off sada već drugu godinu dodjeljuje, i to onu za Veliki prasak godine i Rock&Off izvođača godine.

Ubrzo sam saznala da J.R. August 15. veljače ima koncert u Zagrebu što me posebno razveselilo, ali nikako nisam mogla saznati ništa o pjesmi „I’m Afraid the Bird Will Die“, koja se ne nalazi na albumu, ali koja je meni osobno njegova najdraža pjesma. Čitajući njegove intervjue, palo mi je napamet: “Dobro, pa zašto ga ne bih pitala sama?”

Radi nadolazećeg koncerta i nedavno osvojenih nagrada, pretpostavila sam da možda neće imati vremena za intervju u živo, ali nadala sam se barem odgovoru na koje pitanje putem maila. Međutim, Nikola je odmah pristao na intervju, ljubazno zahvaljujući meni na interesu. Dva dana kasnije našli smo se u Zagrebu, u Grifu, gdje sam ga pitala o mojoj najdražoj pjesmi i još svašta nešto, dok je on strpljivo i iscrpno odgovarao na sva pitanja, pa i ona koja je čuo već puno puta.

Pa pročitajte, slušajte i uživajte…

U slučaju da postoji još netko poput mene tko do sada nije čuo za J.R. August, evo zamolila bih te da ukratko predstaviš vas dvoje…Nikolu i J.R. Augusta. Ili možda bolje reći – vas jednog?

Mislim da još uvijek jako puno ljudi u Hrvatskoj za mene ne zna, dakle to mi je cilj – doći do što većeg broja ljudi, ako ništa drugo. Na početku kad sam izmislio ime J.R. August sam htio držati tu neku stage personu koja piše pjesme, izvodi ih, ima bend i snima albume na jednoj strani, a Nikolu na drugoj strani. Ali na kraju ispada da je J.R. August moja vizija samog sebe koji se konstantno mijenja i kao umjetnik i kao osoba. J.R. August je taj neki ideal koji sam oduvijek htio postići kao čovjek i mislim da idem sve bliže k tome jer svaki dan nešto novo naučim. Tako da jako sam blizu, ali znam da nikad neću dohvatiti taj ideal, znamo da je to nemoguće. Što kraće rečeno, primarno zanimanje mi je da sam učitelj engleskog jezika u osnovnoj školi, a u srcu sam glazbenik, autor i kantautor koji samo čeka dan kada će moći živjeti od glazbe.

Zašto baš J.R. August?

To je skraćeno za JohnJohn Raven August. John je bio pokojni stric koji je imao jako velik utjecaj na mene. Raven (gavran) je omiljena pjesma Edgar Allan Poea kojeg sam u to vrijeme zbilja obožavao, i sad ga obožavam, ali tada sam ga baš puno čitao. A August je pokojni djed koji je bio super pripovjedač. Dakle imamo ravena koji je simbol smrti i dvoje ljudi koji nisu više živi……a bilo mi je to fora da njihovo ime živi kroz moje ime koji sam još uvijek živ i stvaram, i to mi je kao nekakav podsjetnik na to da treba cijeniti život koji je jedan i da treba živjeti svaki dan najbolje što možeš.

Kroz sve tvoje pjesme proteže se jedna melankolična nota i pjesme rezoniraju na jednoj emotivnoj razini sa slušateljem, pa me zanima, budući da si  sam autor i teksta i glazbe svake svoje pjesme, dolaze li one iz mjesta osobne tuge i moraš li biti nužno u takvom nekom stanju da bi uopće mogao prenijeti taj osjećaj ili možeš samo sjesti i odlučiti „E sada ću napisati tužnu pjesmu“?

To je najljepša stvar što se stvaralaštva tiče, a posebice glazbenog stvaralaštva. Isto tako, to je nešto što još nisam prokužio i nikad ne budem jer taman kad sam u određenim etapama stvaranja mislio da sam skužio kako se to radi onda bi me brzo razuvjerilo.

Postoji milijardu načina na koje možeš napisat pjesmu i vrsta inspiracije. Definitivno najlakše je napisat pjesmu kada si u nekakvom racionalnom stanju uma i kad možeš racionalno rasuđivati, a nisi baš najbolje, jer osobe kad su najranjivije onda su najiskrenije i najlakše se izražavaju i nije im teško priznati neke stvari i plakati. S druge strane, nisam ni ja uvijek bio depresivan kad sam stvarao, nekad te inspiriraju i drugi ljudi, mislim da sam dosta empatična osoba pa to igra veliku ulogu. Mogu se lako poistovijetiti s ljudima tako da mi nije teško i tuđe emocije prenijeti u pjesmu. A ponekad su tu neke izmišljene priče s kojima nemam veze a koje su se desile jer čitaš knjige, gledaš filmove, komuniciraš s ljudima, inspiriraju te događaji i onda se sve to nekako uokviri u tu neku cjelinu u obliku pjesme.

Pisanje pjesama i umjetnost općenito je tu da imitira život, a život je sve. Čovjek se treba stavljati u situacije na koje nije naviknut kako bi mu proradila inspiracija koja nije niš drugo nego razgovor sa samim sobom.

Koliko ti znači album Dangerous Waters i koliko je uopće trebalo da nastane?

Taj album je za mene odmah poslije obitelji, cure, prijatelja…to je nekakva zaokružena cjelina koju nisam mogao napisat bilo kad, trebalo mi je jako puno vremena, trebao sam puno puta krvariti iznutra, i biti u svim mogućim raspoloženjima, i puno toga pregrmjeti, puno pjesama napisati da bi se na kraju to sve skupa iskristaliziralo u nešto što bi zvučalo kao taj moj prvi album gdje bi i pjesme i moj engleski došle na razinu da to sve ima smisla, da zvuči zaokruženo i da se vidi da sam sazrio i kao čovjek i kao autor.

Moja tvoja najdraža pjesma je ‘I’m Afraid the Bird Will Die’ koja nije na ovome albumu. Mi možeš reći nešto o njoj, kako je ona nastala?

To mi je izuzetno draga pjesma i mislim da je jedna od najboljih koje sam napisao. Točno se sjećam dana kad sam je napisao. Prvo sam napravio muziku koja me asocirala na šumu i životinje. U to vrijeme studirao sam tu na učiteljskom i radili smo bajke i basne na engleskom, i bio sam inspiriran sa Beatrix Potter koja je radila ‘Peter Rabbit’ slikovnicu koja je jako popularna, i onda sam odlučio napraviti LP koji će biti kao nekakva basna gdje će glavni likovi biti životinje. U to vrijeme bio sam kod cure u Poljskoj koja je tamo studirala i bili smo u jednom restoranu i bend koji je svirao me zainteresirao, čuo sam te neke instrumente i način svirke koji je specifičan kao folk, poljski folk i to me inspiriralo za čitav taj LP.

Krajem 2012. godine, Nikola je objavio “Man with the Magnificent Mind”, prvi dio velikog i za njega iznimno važnog projekta “Change of Seasons“ koji se sastojao od četiri pjesme i videospota koje obilježavaju četiri godišnja doba, četiri faze čovjekova života, ali i tri glavna lika, koji predstavljaju tri osobine jedne autorove osobe. Čitav projekt trajao je dvije godine tijekom kojih je Nikola zapao i u duboku depresiju…

Tada sam skoro poginuo. Pao sam u depresiju već na početku snimanja i bio sam te dvije godine u depresiji jer se nisam mogao na nikog oslonit osim na sebe, nisam imao nikakva sredstva, studirao sam, ako sam nešto i zaradio to sam odmah uložio u snimanje i spotove. Trebalo mi je jako dugo vremena da dođem k sebi jer…lako je raditi i biti frajer u ovakvim okolnostima di sam sad, gdje me ljudi prepoznaju, gdje znaju za moju muziku, gdje imam koncerte, sviram, zarađujem neku lovu, di imam diskografa, di imam menadžera…prije 7-8 godina ništa od toga nisam imao, a imao sam iste želje ko i sad. Kad se desi taj nesklad onda čovjek mora biti izrazito jak, mora ti to biti najvažnija stvar u životu. Ako nisi spreman poginuti za svoje vizije, ciljeve, onda ili …ili će ti biti svejedno ili ćeš poludjeti.

Za vrijeme te depresije o kojoj pričaš, koliko je pjesama proizašlo iz tog razdoblja?

Tad je nastalo 80% materijala kojeg imam danas u folderima za albume. Bilo je trenutaka kad nisam mogao ništa raditi, kad se nisam mogao ustati iz kreveta, a bilo je i perioda kad su pjesme izlazile iz mene. Na primjer Change of Seasons je takva pjesma koja je nastala u najdubljoj depresiji, ako postoji skala od 1 do 10, ovo je bila 9 vjerojatno.

Kako se osjećaš danas kad pjevaš tu pjesmu?

Evo tek ćemo je sad izvest prvi put u HGZ-u zato jer nisam mogao do sad. To je bila jedina od svih koje nisam mogao izvodit jer mi je bila prebliska. Ta pjesma mi je tek sad sjela, ali ni sad mi je neće biti lagano izvoditi.

15.veljače održat ćete koncert u Hrvatskom glazbenom zavodu. Što publika može očekivati?

U HGZ-u ćemo svirat poseban koncert, nikad takav koncert nismo svirali. Bit će akustični u prostoru gdje se inače ne održavaju takvi koncerti, ja ću svirat pravi klavir, a svirat ćemo i neke nove pjesme. Zvuk će biti jako dobar jer je to idealan prostor za zbor i za akustični koncert, a izgleda i da će se snimati koncert tako da će ljudi koji će biti na koncertu biti zabilježeni za sva vremena izgleda.

Na svim tvojim koncertima prati te bend, a posljednjih godina i zbor. Kako se dogodila priča sa zborom?

Fotografije: Matija Turčin, koncert u Vintage Industrial Baru

Pa slučajno sam sreo Sebastijana Jurića koji je vrhunski čovjek i vrhunski glazbenik s kojim sam svirao prije u nekim bendovima, a znao sam da se on bavi zborskim pjevanjem. Ja sam oduvijek htio imati zbor i on je bio jedini kojem sam se mogao obratiti jer nikad nisam bio član nekog zbora. Prvo su se priključili moja cura, brat i njegova cura koji su pjevali u zboru već prije , Sebastijan i njegova obitelj i kasnije je sa svakim koncertom sve više ljudi dolazilo da bi nas sad bilo 12.

Sam si autor svih svojih pjesama. Bi li ikada pristao da netko drugi za tebe napiše pjesmu?

Trenutno ne, to me uopće ne interesira, ali u zadnje vrijeme sam napisao nekih 10ak pjesama gdje sebe ne čujem, ali čujem neke druge izvođače, hrvatske, ali čak i strane.

Napišeš pjesmu i znaš točno za koga bi bila?

Da, to odmah čujem. Na primjer, nedavno sam bio kod Turkija na radiju pa je dodjeljivao ove nagrade i bio je Massimo i čim sam ušao u prostoriju, odmah mi je palo na pamet da bi Massimo bio dobar za jednu pjesmu koju sam napisao.

Jesi li mu to i predložio?

Nisam jer nisam mogao biti koncentriran na to tada, ali definitivno hoću ako mi to ostane još neko vrijeme u glavi.

Kada bi mogao izabrati bilo kojeg glazbenika s kojim bi volio snimiti nešto, tko bi to bio?

Hm…trenutno mislim da je jedan od najzanimljivijih predstavnika nove grupe glazbenika definitivno Justin Vernon iz Bon Ivera. Puno ljudi je komentiralo da ovaj moj album ima taj neki prizvuk iako mislim da nije to baš tako slično, ali evo, on mi je jako cool. A da je Ray Charles živ, on bi naravno bio moj izbor.

Ovaj album ti žanrovski jako leži, misliš li da će možda nekad, i želiš li uopće to, tvoja glazba krenuti u nekom drugom smjeru i da ćeš možda za 10 godina svirat metal, primjerice?

Definitivno. Puno albuma koji će doći na red da se snimaju sljedećih godina, već znam u kojem smjeru bi htio ići i definitivno bi htio da svaki bude žanrovski odvojen. Imam već pjesme u kompjuteru za sljedećih 10,  napisao sam preko 500 pjesama a isfiltrirano ih je nekih 100 za sljedećih 10 albuma. Sljedeći bi trebao biti brzi i dosta žešći od ovoga, ne bi trebalo uopće biti laganica.

Još se nismo ni blizu izguštirali s ovim albumom, ali evo, sad moram pitati – znači li to da uskoro možemo očekivati novi?

U planu je jedan live album krajem godine, a onda sljedeće godine bi trebao biti sljedeći studijski.

I za kraj, što misliš o hrvatskoj glazbenoj sceni danas, koga ti voliš poslušati?

Bez lažne skromnosti mogu reći da mi je drago što sam dio scene koja je tu sad u Zagrebu, u Hrvatskoj i u regiji i mislim da smo svi na izuzetno dobrom putu i da se svi ubijamo od posla i da svi radimo dodatne poslove da bi uspjeli profurati muziku. Mi se međusobno inspiriramo na svakojakim razinama. Ključ uspjeha je u glavi osobe koja ga traži.  Meni se ovaj mali uspjeh koji mi se trenutno događa nije dogodio zato što sam ga htio a nisam ništa radio već zato što sam ga htio i svakodnevno sam razmišljao o tome i radio na tome i svo slobodno vrijeme ulagao u to.

Tu su i Pocket Palma, i Irena Žilić, i moj omiljeni bend u Hrvatskoj Porto Morto. Buja jazz scena, tu je Pavle Miljenović i Filip Pavić, tu su Chui koji su dobili sad upravo nagradu…ima nas jako puno. Mislim da svima njima treba skinuti kapu. Mislim da danas svatko može na našoj sceni pronaći nešto za sebe što im odgovara.

Nikoli veliko hvala na ugodnom razgovoru koji na žalost nije čitav ni stao u ovaj intervju. Njemu i svim članovima benda i zbora želimo puno sreće i uspjeha, a vas, dragi naši, pozivamo na koncert 15. veljače u Hrvatskom glazbenom zavodu. Ako ne uspijete nabaviti kartu za ovaj koncert, ne brinite jer vrijeme J.R. Augusta tek dolazi.

TAGOVIglazba Hrvatska hrvatska glazba jr august