iza brali
Najbolji glazbeni albumi 2018. godine (ZASAD)
Svakih šest mjeseci radimo listu najboljih albuma jer to znači da dva dana ništa ne radimo nego samo preslušavamo ono što smo već izdvojili kao najbolje u svojim glavama i playerima.
U sastavljanju liste su sudjelovali Franjo Opačak – ispod svojih izbora potpisan kao /FO, i Bruno Pušić – ispod svojih izbora potpisan kao /BP. Oni ti daju svoj izbor najdražih im albuma 2018. godine dosad, a ako nešto nedostaje – slobodno nam ubaci na volej u komentar. Lista nije konačna, teško je bilo izostaviti neke albume, ali je dogovor stao na deset albuma zasad. Tko zna, možda se do kraja godine favoriti promijene.
Kamasi Washington – Heaven and Earth
Novi album modernog jazz mesije, izdan za sad već kultni londonski label Young Turks, koji izdaje i primjerice Samphu, FKA Twigs, The xx i mnoge druge izvođače iz srodnog miljea, logičan je nastavak na album The Epic iz 2015., koji u potpunosti opravdava svoj naziv. Vrhunsko trosatno ostvarenje funkcioniralo je kao autentičan nastavak tradicionalnog izričaja i glazbe Johna Coltranea i Milesa Davisa, ali ujedno i kao zgodan ulazak u pomalo hermetičan svijet jazza za slučajne putnike namjernike. U tom smislu, Heaven and Earth radi dodatan iskorak. Dvostruki album, jasno odijeljen u svojim reprezentacijama stvarnosti, isprepliće jazz/bebop ostavštinu s utjecajima r’n’b-ja, funka pa i pop glazbe, a da je Washington spasitelj naizgled zaboravljenog žanra u 21. stoljeću bilo je jasno već ranijim suradnjama s Flying Lotusom i Kendrickom Lamarom. Album u trajanju od 150 minuta s desetominutnim numerama slušatelju ne daje prečicu za brzo uživanje, ali konačan rezultat je tim više impresivan. Budući klasik. /BP
Young Fathers – Cocoa Sugar
Ovaj trio iz Edinburgha je osvojio Mercury nagradu za svoj debitantski album, ali im to nije ničim učinilo karijeru više zvjezdanom. Mercury su u zadnjih nekoliko godina osvojili XX-i, PJ Harvey, alt-J, James Blake, Young Fathersi, Benjamin Clementine, Skepta i Sampha. Je li možda sad jasnije zašto teško podnosim podcijenjenost mladih otaca? Eksperimentalni i beskompromisni, ne postoji nijedan bend kao što su oni – a to će ti i reći svatko tko ih je vidio uživo. Posve mi je jasno zašto ih Massive Attack fura okolo po turneji, a vjerojatno i oni sami žele da Young Fathersi pronađu svoje mjesto na nebu. Cocoa Sugar je eksperimentalan i pitak – nešto što se teško spaja zajedno, a ovim mladićima je to uspjelo. /FO
Jon Hopkins – Singularity
Londonski glazbenik i producent svoj tzv. breakthrough album također je imao u vidu prethodnog studijskog materijala, Immunity iz 2013., a aktualni album Singularity, peti po redu, njegov je odličan nastavak. Jonov ambijentalni techno sound nudi očaravajućih 60 minuta prožetih psihodeličnim elementima, usponima i padovima te gradi priču bez suvišnog razbacivanja riječima. Uostalom, Hopkins je prije svega majstor atmosfere. Ako je prethodnik, Immunity, bio emotivniji album koji zvuči kao vrlo dobra kulisa subotnjeg izlaska i one blesave nade koja se s njim budi, Singularity bi bio nekakav nedjeljni, spiritualni soundtrack unutarnjeg previranja. Ulovite live na Dimensionsu, ako ste u prilici. /BP
Eden – Vertigo
Jonathon Ng je bio Eden Project nekoć, mlatio je elektroniku, ali je evoluirao u EDENa, multitalentiranog glazbenika koji mi je ove godine dao prvi album za koji sam bio siguran da će pri kraju godine (ili evo na pregledu prve polovice godine) biti na listi albuma godine. Mješavina alternativnog r&b-ja i glitchy indieja, ima kvalitete omiljenih nam kantautora – James Blakea, Bon Ivera i Ed Sheerana između ostalih, ali ovaj argument koristimo samo da ti približimo njegov zvuk. I dalje je EDEN sam svoj. Na albumu nema nijednog jedinog gosta, a čak i “žena” za koju smo pomislili da je gost na pjesmi “crash” je zapravo sam Eden s pitchanim vokalima. Ono što zapravo je zapravo doprlo do mene je Edenovo tekstopisanje i vizija veza kroz oči jednog klinca koji očito ima staru dušu, a i osjetio je heartbreak na svojoj koži. /FO
Pusha T – DAYTONA
Treći samostalni studijski albuma King Pusha obilježio je novi beef s Drakeom, u kojem je Drizzy izvukao deblji kraj, a Pusha zavidnu količinu prljavog veša o često najiritantnijem navijaču Raptorsa u Air Canada Centru. U trajanju od svega 20-ak minuta, album je duljinom primjereniji kakvom EP izdanju, ali minimalizam pod producentskom palicom Kanyea osigurao je da sve na njemu bude s dobrim razlogom. Nema sumnje kako se radi o ponajboljem materijalu u karijeri ovog prekaljenog repera i distributera ilegalnih supstanci, dok je Yeezy ovime potvrdio kako je u studiju još uvijek kudikamo lucidniji nego li primjerice na društvenim mrežama. Ok, ovo nije previše šokantno otkriće. /BP
Third Story – Cold Heart
Čuješ Still In Love With You akustičnu izvedbu s Eryn Allen Kane i zaljubiš se zauvijek. Tu počinje crna rupa zvana “iskopaj sve o ovim ljudima što možeš”.
U hladnoj veljači izleti album nazvan Cold Heart. Daš mu šansu jer si čuo za likove kroz njihove gaže s Chance the Rapperom kome su bili pozadinski pjevači, 2 metra od slave. I sada su dobili priliku za samostalni album, tri mladića od kojih svaki donosi svoj stil na stol, tri mladića koji su počeli kao Youtube cover band – vrsta bendova kakvu najmanje volimo, ali oni su nas osvojili na prvu. Indie soul na Cold heartu stalno mijenja brzinu i utjecaje, ali na kraju ostaješ s divnim albumom koji razlama i sastavlja doživljaje ljubavi, emotivnih rollercoastera i kompliciranih međuljudskih veza. Album uz koji preispituješ svoja stajališta o vječnim pitanjima na koja nikad nećemo pronaći odgovor, ali i prošle i buduće romantične izlete. Nakon preispitivanja zaključak je uvijek isti – opet stisneš play jer padanje u zečju rupu zvanu ljubav je najbolji osjećaj na svijetu iako ne znaš što čeka na drugoj strani, a album koji je sposoban ovo iščupati iz nas je album koji mora biti na ovoj listi. /FO
Saba – Care For Me
Nakon Thirdstoryja, još jedna poveznica s Chanceom. Saba je jedan od brojnih talentiranih mladića, predvodnika novog Chicago vala pozitivne glazbe koji je u gradu ispunjenom nasiljem svjetlo na kraju tunela. Saba upravo posljedice života i smrti u nasilnom gradu provlači kroz ovo čitavo djelo. Ako nešto cijenim u glazbi, to je iskrenost – koliko god bilo teško priznati neke stvari, Care for Me je praktički dnevnik u audio formi, dnevnik klinca koji je morao brzo odrasti.
“Jesus got killed for our sins, Walter got killed for a coat”
Saba je rano izgubio nekog važnog u životu pa tako ponovno mijenja granice optimizma koje je postavio Bucket List Projectom, prošlogodišnjim albumom i pokušava progutati nakupljenu bol – jer glazba je terapija. Ako znaš nekoga tko ne voli hip hop, ovo je album koji će ga preobratiti. Ako odluči poslušati i čuti. /FO
Parquet Courts – Wide Awake!
Američki garažni rock bend na recentom albumu, šestom po redu od svog djelovanja, dokazuje da je riječ o jednom od najuzbudljivijih imena iz žanra u ovome desetljeću. Prljave distorzije i nervozne gitarske dionice kao podrška autentičnosti i obračunu mladih sa životarenjem u velikom gradu ubrzo su postali njihov trademark, a unatoč tome što uzore ovog sastava treba prvenstveno potražiti u UK/USA post-punk i hardcore sceni iz davnih dana, radi se o sastavu čiji je konačni zvuk bliži velikanima nezavisnog rocka 90’s ere. Wide Awake je u tom kontekstu jasan i hrabar izlazak iz vlastite zone komfora. Produkcija je završila u rukama Danger Mousea, a zvuk benda po prvi je puta punk, koliko i funk. /BP
Kali Uchis – Isolation
Debitantski album kolumbijsko – američke pjevačice jedno je od najugodnijih iznenađenja prve polovice godine. Začuđujuće koherentan, zreo i promišljen, Isolation izbjegava gotovo sve rookie pogreške i letvicu drži visoko postavljenom kroz čitavih 45 minuta svog trajanja. Neo-soul sound u simbiozi s ranije poznatim reggaeton obilježjima podneblja, kao i vrlo uspješnim rap dionicama čine ovaj završni koktel itekako pitkim, a Kali Uchis potencijalno velikim imenom glazbene industrije, što su oni pažljiviji možda već i mogli pretpostaviti s obzirom na imena poput Damona Albarna, Diploa, Kevina Parkera ili pak Tylera, the Creatora, a s kojima je već u ovom stadiju karijere surađivala. /BP
Leon Bridges – Good Thing
Nakon nevjerojatnog debitantskog albuma Coming Home, izdanja koje je prizvalo zvuk nekih prošlih vremena, ali dobra stvar je da je s Good Thing odlučio promijeniti pristup iako mu nitko ne bi zamjerio da je napravio još deset albuma kao što su Coming Home jer posjeduje toplinu kakva se ne viđa i ne čuje često.
Na Good Thingu se približava sadašnjim trenucima u svijetu glazbe, u njegov spori R&B i soul ulaze i elementi popa – što sam hipsterski u početku odbijao, ali i dalje je iskreno, i dalje je Leon Bridges samo Leon bez industrijskog kompleksa umjetnog stvaranja zvijezda.
Za razliku od prethodnika, imamo nekoliko uptempo pjesama koje kao da su izašle iz Pharrellovog kataloga, ali Bridgesu ne mogu ništa zamjeriti jer čvrsto stoji iza svega što napravi. Najdraži dijelovi albuma su nam spori brojevi kao što su Beyond (jedan od najboljih singlova godine – dosad, naravno) i Shy. Eto. Najpop album koji imamo na listi. Nije loše. /FO
Jesmo li nešto izostavili?
Komentiraj
NE PROPUSTI I OVE TEKSTOVE
