Glazba

napokon!

Queens of the Stone Age: Stonerske kraljice vraćaju se s maljevima i gitarama

Piše , Objavljeno

Riđi div Josh Homme i Queens of the Stone Age izišli su iz hibernacije i pred pukom svjetskim pojavili se nakon šest godina apstinencije od studija i koncertnih platformi pred kojima ćemo se napokon pokloniti kada gitarama zarežu riffove sa šestog studijskom albuma Like Clockwork.

Queens-of-the-Stone-Age-Like-ClockworkGlazba ponovno zvuči sirovo i muški. Isprika djevojkama, ali dosta je bilo prekeljavanja i meketanja – vrijeme je za prljave baseve, električne gitare i bijesne bubnjeve. Like Clockwork je ponajbolji napad na studio i kanaliziranje bijesa i frustracija umjesto pištoljima i noževima na žice i tipke, a do najboljeg rock albuma prve polovice godine doveli su megakulerstvo i rad frontmena – Josha Hommea.

Odlazak u zemlju zombija

Queens of the Stone Age – opaka fijaka uhvatila je bend i neka luda opijenost kauboja Hommea koji je nakon petog, predzadnjeg albuma Era Vulgaris, morao pod nož po drugi put nakon što je smrskao što se smrskati dalo od meniskusa. Ozljeda iz 2005., a onda nova iz 2007. Hommea je prikovala za štake i bolnički krevet što je frajerčinu od dva metra naviklu na kruzanje pustinjom, rekreativnu pucačinu i cuganje za šankom kalifornijskih birtija bacilo u opaku depru usred koje se skoro odrekao glazbe. U tom šmercu pomogao mu je titan i vjerojatno najkulerskiji bubnjar što ga je rock vidio, Dave Grohl s kojim je upao u žestoku kombu i osnovao bend Them Crooked Vultures godine 2009. kada su s John Paulom Jonesom iz Led Zeppelina objavili samo jedan album. Na drugi još čekamo, ali teško da ćemo ga uskoro dočekati…Iako Grohl to i dalje obećaje.

U bizarnoj je glazbenoj kombinaciji već duže vremena (na sreću, s malim angažmanom) s Eagles of Death Metal čiji ga frontmen, Jesse Hughes, kao i mi, vidi kao božanstvo iz doline rocka, koji mi je tijekom intervjua 2009. rekao da bez Josha i: „Queensa činjenica je da naš svijet ne bi postojao, a taj je svijet prije nas stvorio Joshua i njegov model slijedim.“ Mućak od benda koji je i Axl Rose hračkao nazivom ‘Pigeons of Shit Metal’ od 2010. ne postoji (iako to službeno nisu najavili), a to je sve dalo vremena i inspiracije Hommeu da se posveti sam svom čemeru i napokon nas počasti porcijom Queens of the Stone Age nakon preduge suše i apstinencije.

Homme i jahači apokalipse

Oko Ere Vulgaris, 2007. Godine, Homme je potjerao Nicka Oliverija i preuzeo ulogu boga i batine benda i pretvorio ga u svoj projekt. Vrlo uspješno. Od 2003. s QOTSA nije snimao Dave Grohl – virtuoz Nirvane i Foo Fighters; čovjek što je udahnuo život polovici pjesama povratničkog albuma (ako nas pitate u govorancijama o reunionu Nirvane, Grohl bi mogao angažirati Hommea). U carstvo kraljica kamenog doba došao je nakon cenera godina izbivanja da bi gasio vatru usred snimanja jer je veliki tata šutirao Joeya Castilla. Dobar dio druge polovice bubnjeva pripisuje se kosmatom veteranu prerano ‘preminulih’ Marsa Volte – Jonu Theodoru.

Pogodak drito u sridu, jerbo Theodore briljira u Hommeovoj postavi uživo. Tu je i ponovno prigljeni razbaštinjeni sin Nick Oliveri – žila kucavica prvih izdanja bez koje su Era Vulgaris i Lullabies To Paralyze bile njonjave eksperimentacije što su vapile za perverznim P-Bassom. Zajeb je u tome što se Oliveri vratio samo kao bekvokal jer je Homme je bass dodijelio Michaelu Schumanu – mladom ziceru benda. Na Like Clockworku svoje recepte daju i junaci moderne glazbene mitologije Elton John, Alex Turner (iz Hommeu vrlo milih Arctic Monkeysa) ili Jack Shears (Scissor Sisters) predvođeni bogom Trentom Reznorom. Svi oni nečujni su začin kaubojskom loncu Josha Hommea koji ne voli vidjeti QOTSA feat. netko, nego zvučnu ekipu zove da, kako veli, nauči ponešto i od njih i da mu daju onaj fini drukčiji šmek. Svaka mu dala, velimo mi, na odlučnosti i mudrosti.

Vraški perverzan mračnjak

Homme i jahači apokalipse odbacili su histerično-frenetični zvuk i prigrlili po prvi puta balade koje se nalaze duboko u mrakači Queensa. Ali ta mrakača zna biti milozvučna, čime bend kreće u nove rukavce Hada, a frontmen po prvi puta poseže za naglim promjenama ritma, ispitivanjem vlastitih vokalnih mogućnosti, naoružava se i sirovijim zvukom i otvara rane, što se najviše osjeća u epohalnoj I Appear Missing i naslovnoj pjesmi ostavljenoj za goodbye. Teški basevi i oštre gitare ipak pletu cijeli album, a posebno u monstruoznom biseru-rasturačini If I Had A Tail gdje započinje s prisjećanjem na Lady Marmelade, a isti zvukovi suprostavljaju se funky Smooth Sailing kao stvari za ljetnu ševu na stražnjem sjedalu auta. Like Clockwork je žestica za festivale koju možemo samo priželjkivati kod nas i moliti se da nam se ponovi onaj ponedjeljak, 20. 06. 2007. kada su QOTSA zarokali na zagrebačkom Radar festu. Povratak u stilu potvrđuje to što je skočio na prvo mjesto Billbordove top ljestvice i tako je gitarski heroj Homme napokon skinuo junf broja jedan desetodijelnom cjelinom perverzija i distorzija.

TAGOVIalbum josh homme Queens of the Stone Age rock

Komentiraj