Glazba

Hoće li Superstar uskrsnuti Blackstara?

Banner 300

Vraća li nam se danas Bowie među žive?

Piše , Objavljeno

Ta četvrti je dan. Lazare, iziđi!

(Je li nam manipulator riječima i vizualnim metaforama natuknuo novo uskrsnuće ili konačni odlazak u predsmrtnom pretkazanju emblematično naslovljen “Lazarus”? Voljeli bismo vjerovati, jer blago onome koji vjeruje.)

Ziggy Stardust

Isus reče: ‘Dignite kamen!’ ‘Gospodine, već zaudara – reče mu pokojnikova sestra Marta. – Četiri je dana što je umro.’ ‘Ne rekoh li ti – odvrati joj Isus – da ćeš vidjeti slavu Božju ako budeš vjerovala?’ Tada digoše kamen. A Isus podiže oči i reče: ‘Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao. Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali ovo rekoh radi ovdje prisutnog svijeta, da vjeruju da si me ti poslao.’ Rekavši to, viknu jakim glasom: ‘Lazare, iziđi!’ Pokojnik iziđe obavijen povojima po rukama i nogama. Lice mu bijaše zamotano ručnikom. Isus im naredi: ‘Razvežite ga i pustite ga da ide!’” (Iv 11,20-44)

Je li nam manipulator riječima i vizualnim metaforama natuknuo novo uskrsnuće ili konačni odlazak u predsmrtnom pretkazanju emblematično naslovljen “Lazarus”? Voljeli bismo vjerovati, jer blago onome koji vjeruje, kako je ovo blasfemično-morbidna konstelacija Onog Koji Je Svirao Gitaru posljednji put 1974. Ziggy je svirao gitaru pred rasprodanim Hammersmith Odeonom u Londonu, na vrhuncu svoje astronomske slave i počinio samoubojstvo pred gomilom poklonika, apostola koji su ostali u deliriju i nevjerici. Suzama su komemorirali izvanzemaljsko tijelo koje je s novom inkarnacijom dijelilo tek zvjezdanu prašinu – onu iz koje svi nastadosmo. Najavio je svoj silazak s nebesa, svoje prvo poslanje evanđeljem „Five Years“ gdje jeca predviđajući kako „nam preostaje pet godina za oplakivanje“. Ziggy u blještavilu institucionaliziranog campa paradoksalno je opsjednut smrću i odlaskom. Nije na Zemlji bio ni pet najavljenih godina, nego tek tri zvjezdane dok ga nije smijenio asertivni Thin White Duke.

No Ziggy je uvijek tretiran mesijanskim formulacijama; puna četiri desetljeća od smrti pa sve do prvog uskrsnuća u tijelu feniksa Davida Bowieja koji je poremetio sve tektonske ploče popularne ideje i konvencija i svijet upitao „Where are we now?“ da bi lakovjernicima nakon desetljeća hibernacije začepio gubicu ushitom „here I am/not quite dying“ urešen mesijanskim simbolima. Bješe to Drugi dolazak popraćen nebeskim bubnjevima uzbunjenim godinu dana kada se povlači u kontemplaciju viđenu kao hibernaciju novog utjelovljenja u neprekidnoj transformaciji Zvjezdanog čovjeka. Prošle se godine iz sjene poigravao dramatizacijom Zvjezdanog čovjeka u novom tijelu; onome Michaela C. Halla koji ga je predstavio kao Lazara – onog koji se diže iz mrtvih. „Ovdje sam, nisam baš mrtav“, reče on i bi tako… U tijelu Michaelovom po prvi put u deset godina nastupa pred gomilom; skriven i enigmatičan, posvema kriptičan kad reče: „pogledaj ovdje/u raju sam/Nosim nevidljive ožiljke/U drami sam neotuđivoj/sad svatko zna me.“ Kakve li bi to ožiljke Lazar nosio na pozornici? Lazar se šetao četiri dana povijenih ožiljaka među živima da bi naposljetku umro onemoćan bolesti kobnom.

Ta četvrti ga dan nema i čekamo da Onaj naredi: „Lazare, iziđi!“ Danas iščekujemo Lazarov preobraženi izlazak i molimo se da je Superstar dovoljno jak podići Blackstara iz mrtvih.

TAGOVIdavid bowie isus krist

Komentiraj