Zašto je Kendrick Lamar osvojio Pulitzera i što to znači za hip-hop svijet

Prošlotjedno osvajanje prestižne Pulitzerove nagrade od strane Kendricka Lamara bez pretjerivanja je povijesno. Nikada ranije nijedan glazbenik izvan kruga klasične glazbe i iznimno jazza nije osvojio ovu nagradu, a hip-hop mesija time je pomalo šokantno uzburkao tradiconalno hermetične visoko kulturne krugove.

Pulitzerova nagrada za glazbu, vjerojatno upravo zbog dosadašnjeg popisa dobitnika, smatrala se elitističkom i za generalnu publiku ustvari potpuno irelevantnom. Istoimene nagrade u kategorijama novinarstvo i književno djelo u javnosti su puno respektiranije. Ipak, ogromna je ovo stvar. Kendricku nije bio potreban dodatan publicitet, a još manje simboličnih 15 000 $ za pobjednika, ali hip-hop zajednici trebalo je priznanje ovog tipa, a Pulitzerovoj nagradi neophodan je širi legitimitet i otvaranje novih vidika.

Četvrti Lamarov studijski album, prošlogodišnji ‘DAMN’, iz žirija su okarakterizirali kao „virtuoznu zbirku pjesama, ujedinjenu u svojoj žargonskoj autentičnosti i ritmičkoj dinamici, koja nudi dirljive slike te dočarava složenost suvremenog života Afroamerikanaca“. Neloše za dobrog dječaka iz Comptona, a posebno je impresivno u cijeloj priči kako je Kendrick uspio istovremeno biti miljenik i publike i kritike. Iako je danas neosporno mainstream rap ikona, proces komercijalizacije nije ostavio utjecaja na njegovom stvaralaštvu. Bar ne onakav kakav bismo na ovoj razini glazbene industrije očekivali. Lamarovi konceptualni, zahtjevni albumi nisu brza zadovoljština za radijske postaje niti bangeri koji će rokati jednu sezonu, zbog čega je njegov beskompromisni uspjeh još veći i cjenjeniji. Kao protuteža zajebantskim i uglavnom neopterećenim mumble rap trendovima, Kendrick se na sceni vrlo brzo pozicionirao kao svojevrsni štreber koji repa o ozbiljnim stvarima i to ozbiljno dobro.

.

Već debitantski studijski album, ‘Section.80’, pokazao je o kakvom se talentu radi, a ‘Good Kid, M.A.A.D City’, inspiriran odrastanjem u zloglasnom Comptonu, osvojio je sve koji su ga poslušali i stavio Lamara na mapu velikih igrača i izdavača. Na sljedećem izdanju, ‘To Pimp a Butterfly‘, pokazao je i koliko je hrabar i kako nikad ne bira lakši, utabani put, odlučivši se snimiti izuzetno ambiciozan album pod utjecajem jazza i funka, a često prožet mučnim temama. ‘Damn’ je na tom tragu. Album čiji je budući kultni status neupitan, dobio je već sad priznanje pomalo neočekivane struje, ali to je nešto što se ovom MC-ju već godinama događa. Kendrickove rap poslanice nadilaze mnoge ranije postavljene barijere i iako je on prvotno pozicioniran kao spasitelj afroameričke populacije čiji je mudri glas, njegovu glazbu jednako prihvaćaju bijelci koji inače ne pokazuju veliki interes za ovakvu vrstu glazbe, rokeri i njihovi mediji, starci, kulturnjaci, konzervativne institucije… Svi vole Raymonda i Kendricka, a ovaj drugi zorno prikazuje kako popularna glazba može biti ujedno i beskompromisna, oštra i ambiciozna, što je zaista rijetkost.

.

Hip-hop zajednica ovime dobiva veliko priznanje. Upravo u vrijeme kad je postalo jasno da je trenutno po svim parametrima riječ o žanru broj 1 u SAD-u, čast koja pripadu Lamaru dijelom je i zakašnjela reakcija na legitimaciju stvaralaštva tamnoputog stanovništva Amerike. Desetljećima potlačeni, kroz svog najboljeg mladog MC-ja i uspjeh Black Panthera danas vjerojatno osjećaju blagi povjetarac promjene. Barem u ovim industrijama, iako je stanje u nekim drugim društvenim sferama i dalje kritično. Na neki je način ovo priznanje i za Dukea Ellingtona, Johna Coltranea, Louisa Armstronga i mnoge druge koji ranije nisu mogli postići ovo što je kalifornijskom reperu uspjelo. U Americi za vladavine Donalda Trumpa i Black Lives Matter pokreta, uspjesi Kendricka Lamara, superhero filmova s tamnoputim protagonistima ili Oskar dodijeljen Moonlightu izraz su zasluženog bunta na najvišoj razini.

 

Autor: Bruno Pušić

TAGOVIglazba hip hop Kendrick Lamar muzika nagrada pulitzer