Gejmerska nostalgija: Što smo igrali 90-ih (drugi dio)

Malo tko od starijih gejmera se ne sjeti, sa suzom u oku i zamišljenog pogleda u daljinu, dana kada su računalne igre imale dušu i bile nešto više od samog skupa tekstura. Zato vam donosimo drugi dio nostalgičnog podsjetnika na ‘bolje dane’.

U uredništvu Idesh! magazina oglasilo se zvono za crvenu uzbunu, što je značilo samo jedno: razjarena gomila fanova je uspjela svladati naše Jeti čuvare, Mirka i Slavka (nemojte nas gledati, nismo im mi dali ime, takve smo ih dobili). Premda smo locirani u high tech centru 8 kilometara ispod Mount Everesta, svima je bilo jasno da nikakvom silom nećemo uspjeti spriječiti prodor i neminovni pad. I glavni urednik je to znao, pa se gotovo neprimjetno iskrao do kapsula za spašavanje, s torbom punom dolara i dva švedska supermodela pod rukom, dobacivši samo usput: “Dečki, spašavajte se kako znate!”

Podcijenili smo upozorenja i bijes gamera, te nam je ostalo samo jedno: dati im ono što žele. Stoga vam donosimo drugi dio najboljih igara 90-ih, u nadi da ćete nam, kada dođe kraj, pokazati milost. Za one koji su propustili prvi dio, mogu ga pročitati ovdje.

Age of Empires i Age of Empires 2: The Age of Kings

Strategije u stvarnom vremenu (RTS) su poprilično dugo živjele na slavi Dune i Red Alert serijala, kopirajući ih u gotovo svakom pogledu. Prijeko potrebno osvježenje u žanru je došlo krajem 1997. godine, kada je Ensemble Studio, pod patronažom velikog Microsofta, izdao svoju prvu igru: Age of Empires.

Ono što je ovu igru izdvajalo od hrpetine Red Alert klonova je to što je uspjela sačuvati zaraznost, jednostavnost i zabavu ovog djeda među RTS igrama, ali je dodala elemente jednog drugog kultnog serijala, Civilizationa, te sve to stavila u povijesne okvire. S druge strane, umjetna inteligencija vaših računalnih protivnika je bila na iznimno visokom nivou za ono vrijeme, te nije bilo dovoljno samo štancati jedinice i poslati ih na neprijatelja. A gdje bi tek današnje igre bile bez legendarnih wololo svećenika, bojimo se i zamišljati!

Fallout 1 i Fallout 2

Ako se pita ozbiljnije gejmere, koji su svoje najplodnije dane igrače karijere proživljavali upravo tih 90-ih, koja im je najbolja igra svih vremena, velika je šansa da će reći upravo Fallout (kao i autor ovog teksta). Taj distopijski serijal smješten u postapokaliptični retrofuturistički svijet i dalje je jedan od najboljih RPG serijala u povijesti, a njegova prva dva nastavka su razvaljivala 1997., odnosno 1998. godine.

Ono što je ovaj serijal činilo toliko posebnim (osim očite činjenice da je savršen u svakom tehničkom pogledu), je nevjerovatno stilizirani i cool svijet, koji uzima puno iz filmova poput Mad Maxa i A Boy and His Dog i kombinira to sa pulp kulturom i SF elementima iz 1950-ih godina. Ufff, evo, odmah su sline pocurile kad se sjetimo kako smo u prah pretvarali enklavsku gamad i trometarske mutante.

Civilization 1 i Civilization 2

Niti jedna rasprava vezana uz najbolje strategije svih vremena ne može proći bez barem spomena Civilization serijala, poglavito njegovog prvog i drugog dijela. Sid Meier, alfa dog svih ozbiljnih strategija, je ovu igru osmislio kao kompleksni put od početka čovječanstva do modernog doba, i sve to kroz sustav na poteze (TBS). Dakle, stavite građevinu da se gradi, izaberete tehnologiju koju ćete istraživati, pomaknete jednice po mapi i kliknete End Turn, te čekate dok protivnik napravi svoj potez.

Serijal je još uvijek živ i došao je do svog 5. dijela, a bila je tu i svemirska varijacija na temu, vrlo simpatični Alpha Centauri. I premda su današnji nastavci grafički maksimalno ispolirani i nude na tisuće opcija, nekako nam se čini da su ona jednostavnija vremena bila bolja, a nikome nije smetalo samo 256 boja koje je grafika mogla podnijeti.

Diablo 1 i Diablo 2

Čekali smo 12 godina na novi nastavak kultnog Diablo serijala, očekujući novu mini revoluciju, a kad ono, čorak. Prvi dio je izašao 1996., a drugi 2000.(malo smo ovaj puta prekoračili vremenski raspon, ali ne možemo ne spomenuti Diablo 2, pa fanovi bi nas spalili na lomaČi!) i gotovo je nevjerojatno da do dan danas nije izašao niti jedan naslov koji bi mogao skinuti ovaj hack’n’slash RPG s trona ultimativnog kozmičkog cara žanra.

Priča je jednostavna: izaberete neku od klasa za svog lika, te krećete u vječnu borbu protiv Diabla glavom i bradom, pritom ubijajući sve što vam stane na put, te nadograđujući svog lika snažnijom opremom i boljim sposobnostima. Nije ništa vanzemaljski nevjerovatno, ali je formula koja garantira doslovno stotine sati provedenih uz ove igre i vrlo vjerojatni prekid s curom/rastavu braka.

Heroes of Might and Magic 3

Kako sada odjednom samo treći nastavak, a obično spomenemo sve od početka? Pa eto, HOMM 3 je poseban po tome što je jednostavno daleko superiorniji od svojih prethodnika, a pogotovo od nasljednika. Nije da ni ostali nastavci nisu dobri, ali jednostavno se ne mogu mjeriti sa savršenom ravnotežom koju je postigla ova igra. Znate ono kada mama kuha grah i stavi taman onoliko paprike da bude lagano ljutkast, ali ne preljut, i da bude dovoljno gust da ne bude rijedak i bogat okusom, ali ne onako bahato, da kao da vas je netko ošamario kada uzmete žlicu? E takvi su Heroji trojka!

Kako sam naslov kaže, vi ste jedan od heroja magije i mača, te prolazite kroz svijet Antagaricha, gradeći svoj dvorac, skupljajući resurse i vrbujući vojnike, te ih dakako, kada vrijeme dođe, šaljete u vrt da kopaju krumpir. Ili smlave neprijateljsku vojsku i natope bojno polje krvlju. Kako god vi želite…

Half-Life

Dosta je bilo ovih strategija i RPG-a, vrijeme je za malo pucačina. U prijašnjem članku smo već spomenuli Doom serijal i Đuku, a još su tu i Quakeovi i Unrealovi. Ali jedan je Half-Life (dobro, tehnički su dva, ali samo jedan je iz 90-ih)! Storija ide ovako: igrač je u ulozi fizičarskog šmokljana Freemana, koji igrom slučaja radi u tajnom vladinom postrojenju Black Mesa, kada eto, kako to obično biva, netko stisne crveni umjesto narančastog gumba i otvori se interdimenzijski portal, kroz koji navale prilično neugodni vanzemaljci.

Na vama je da sa šipkom u ruci krenete spašavati živu glavu, pritom rješavajući zanimljive zagonetke i ubijajući još zanimljivije protivnike. Ok, ali što je toliko privlačno u ovoj igri? Oni koji su ju igrali, znati će, a za one koji nisu, kratka poruka: ostavite se tih Call of Duty bezvezarija i zaigrajte pravi klasik!

Worms 1 i Worms 2

Ako je ikada postojala neka igra koja je mogla do kraja života zavaditi najbolje prijatelje, onda su to bili popularni Crvi. Vaših nekoliko crvića s jedne strane, protivnikovih nekoliko s druge strane, zanimljiv i često vrlo smiješan arsenal oružja (samouništavajuća ovca, Holy Hand Grenade u Super Banana bomba, da spomenemo neke) i rokanje je moglo započeti. Majke su se spominjale u pretjeranim količinama, prijetilo se šakama i bacalo se tastaturu u zid, a sve zato jer je bomba pala baš na taj piksel i odbila se vašem crvu u krilo!

Igra je prvotno izašla 1995. godine, i to na Amigi, ali su ju njezini tvorci u Team17 odlučili prebaciti na PC, i tako je otpočela era ove klasične one-product tvrtke. Bave se samo jednim proizvodom, i mora se reći da im dobro ide, jer svake godine se pojavi po jedan novi nastavak, a kad se u računicu pribroje i moderni mobiteli…. k-ching!

UFO: Enemy Unknown

Krajem prošle godine svjetlost dana je ugledao dugo očekivani novi nastavak X-COM serijala, nazvan Enemy Unknown, i bio prilično dobro prihvaćen od publike, ali i od kritike. Kakve veze imaju UFO i X-COM? Pa da ne dužimo, to je jedan te isti serijal, samo što je razmak dobrih 18 godina. Ufff, šta je već toliko prošlo? Ako ovako nastavi, nećemo se niti okrenuti, a već će penzija na vrata.

Izdavač je bio Microprose, koji je onda bio manje više Bog u toj branši, i sve što je izlazilo iz njihova pogona je bilo čisto zlato. Sama igra se sastojala od dva dijela: strategijskog (u kojem ste gradili postrojenja i obučavali vojnike) i akcijskog ( u kojem ste te iste vojnike slali u borbu protiv smrdljivih vanzemaljaca). Kako je već poznato, sve velike ideje su već smišljenje, tako da je najnoviji nastavak ovog serijala praktički ista igra kao i prije 18 godina, samo sa poboljšanom grafikom i ne tako iritantnom mjuzom.

Master of Orion

Evo nešto i za hard-core gamere, koji će posprdno odmahnuti rukom prema svim ovim “dječjim” igrama i vratiti se dominaciji galaksijom. Glavni krivac je ponovno Microprose, a u ovoj strategiji na poteze ste gradili svoje vanzemaljsko carstvo, razvijali tehnologije i naravno, borili se protiv drugih (ali ne samo oružjem, nego i riječima… premda više oružjem).

Oni koji nisu imali prilike igrati ovu igru, a pogledali su gornji video, vjerojatno su za vrijeme njegova trajanja četiri puta umrli od dosade i pokušali si isčupati očne jabučice, ali istina jest da je malo igara koje se svojom kompleksnošću mogu mjeriti s Gospodarima Oriona, ali i njegovim nastavcima. Već vidimo tu nepreglednu masu mladih gejmera, koje smo uvjerili da zaigraju ovu igru!

StarCraft

I za kraj ovog putovanja po ulicama prošlosti, šlag na tortu i točka na i: Starcraft! Godina je 1998., developer i izdavač je svemoćni Blizzard, a igra je strategija u stvarnom vremenu (RTS). “A zašto Starcraft, a ne Warcraft?!” – pitati će neki zaljubljenik u Orke tražeći sa home made sjekirom naše glave. Odgovor je vrlo jednostavan: Starcraft je, po osobnoj procjeni autora ovog članka, jedno 4.3 puta zanimljiviji naslov, s mnogo razvijenijim i širim svijetom, pričom i faktorom zabave.

Na izbor imate tri rase: dosadne ljude (ili kako se u igri zovu, Terrani), mistične Protosse i divlje Zergove, a svaka od rasa ima svoje posebne jedinice i stilove igre. Kada je tek izašla, dočekale su ju oprečne kritike, a negativne su bile poglavito na račun toga da je u suštini klon Warcrafta i Red Alerta. Danas je ova igra južnokorejski nacionalni sport, a drugi dio drugog dijela se ovih dana prodaje u milijunskim primjercima, tako da koga briga za kritiku….

TAGOVI90 devedesete gejmeri Gejmerska nostalgija igre nostalgija