Van Damme vs. Bruce Campbell

Iako glumljenje samog sebe nije novina i bez obzira na to što smo u različitim oblicima to gledali u “Biti John Malkovich”, a uz male preinake u nomenklaturi i u “8 milja”, novi filmovi Brucea Campbella i Jean Claude Van-Dammea cijelu su priču podigli na jedan viši nivo. I dok Campbell sigurno kroči dobro utabanim putevima, na momente i briljantnog trešeraja, Van Damme je potpuno iskoračio iz zacrtanog žanra i egzistira u nekoj sasvim drugoj dimenziji, gotovo nepoznatoj i neshvatljivoj većini njegovih “hard-core” fanova.

My name is Bruce

Zabavan i bezbrižan izlet Brucea Campbella u “My Name is Bruce” svakako spada među najbolje uratke iz njegova opusa, a nepotrebno je isticati to da smo gotivili Campbella čak i kad nije bio u najboljoj formi jer ne možete ne voljeti čovjeka koji nam je podario neke od najboljih trash filmova svih vremena.

Red loših fora, a onda red još gorih… Odlično!

U svojoj novoj kreaciji, koju je i režirao, Campbell glumi pomaknutu verziju sebe samog, propalog trash glumca čiji je život u raspadu baš kao i njegova karijera. Jednog mu dana na vrata zakuca njegov “daj hard” fan koji ga moli za pomoć jer u njegovom se malom gradiću probudilo usnulo kinesko božanstvo koje terorizira nevino stanovništvo.
Ostatak vam je vjerojatno jasan i reciklira staru šprancu koju smo nebrojeno puta vidjeli, ali kada to radi Campbell stvari savršeno sjedaju na svoje mjesto i djeluju kao jedini logičan put za glumca njegova kalibra.

JCVD

Jean Claude Van Damme u režiji talentiranog redatelja Mabrouk El Mechria, uzeo je puno zahtjevniji zadatak jer ne samo da glumi sjebanijeg sebe već to čini s ogromnom dozom samokritike koja nerijetko upada u sferu patetike i samosažaljenja, ali i dalje savršeno funkcionira.

Nije nam trebalo puno da zaključimo kako je «JCVD» uvjerljivo najbolji film njegove karijere i to tvrdimo bez trunke ironije. Da, ljudi, jebeni Van Damme zna glumiti i to ne u stilu “Van Damme je bolji nego inače”, nego “ovo je sranje dobro odglumljeno”. Njegov monolog u jednom osmominutnom kadru, neovisno o gotovo neizdrživoj patetici kojom obiluje, spada među najsjajnije filmske momente 2008 godine. I to moramo gledati isključivo kroz prizmu njegove dosadašnje karijere jer bez katastrofalnih filmova, ovaj novi ne bi imao toliku snagu niti bi nas posebno iznenadile njegove glumačke sposobnosti kada bi one bile uobičajene.
Bilo kako bilo, Van Damme se u očima mnogih gledatelja koji su ga otpisali kao ispranu akcijsku zvijezdu 80-ih i dijela 90-ih, vratio u velikom stilu.

Sisaj ga mali prinče…

što će to točno značiti za njegovu karijeru zaista nije jasno, ali svakako zaslužuje pohvalu dok Van Damme, u nedostatku manje patetičnih fraza, zaslužuje “drugu šansu” jer u ovoj se satiri koja s više ili manje uspjeha posuđuje od “Dog day afternoon” (i još nekoliko drugih, manje očitih referenci) pokazao kao čovjek kojeg bi češće voljeli vidjeti u nekim “ozbiljnijim” akcijskim filmovima. Radi li se o izoliranom slučaju koji je nemoguće ponoviti, teško je predvidjeti, ali Mechri je za Van Dammea učinio ono što i Tarantino za Carradinea. Jedino je pitanje koji je sljedeći potez.

I dok Campbell ne mora brinuti za svoj status dok god se drži podalje filmova Matthewa Perrya, Van Damme ima nešto zajebaniji zadatak jer vratiti status akcijske zvijezde često je nemoguća misija. Drugim riječima, svoju karijeru mora ponovno stvoriti, a njegov novi projekt Full Love koji i sam režira (spašava tajlandsku kurvu i smrdi na Pravu romasnu) i Univerzalni vojnik 3 Johna Hyamsa (NYPD Blue) pokazat će nam ishod tog truda.

Idesh preporuka: Ako do sada niste shvatili… Ne propustiti!

TAGOVIBruce Campbell film jcvd jean claude van damme my name is bruce