Justin Timberlake ‘The 20/20 Experience’ – Izgubljen u produkciji

Nakon sedam godina, Justin Timberlake je u predahu od vođenja MySpacea, filmskih projekata i uživanja u Jessici Biel skočio do studija i javnost nabrijao trećim studijskim albumom The 20/20 Experience – pomalo kičastim mućkom.

Justin je stasao u muškarca sa stilom i s nizom talenata. Pokazao da zna kako se nositi ispred kamere (na trenutke bolje negoli iza mikrofona), na pozornici kao komičar (pogledajte samo povijest rapa s Jimmyem Fallonom) i kao producent. No možda je sebi učinio medvjeđu uslugu produkcijom ovog albuma.

Prezasićena (jednoličnim) instrumentarijem, cijela struktura vapi za energijom i nekim jačim začinom zbog kojeg će ovo biti više od albuma za ispijanje neke tekućine u nadolazećim toplijim razdobljima. Iako zvučno zreliji, album nije nužno progresivan u odnosu na ostatak opusa, pa se previše vraća u kasne devedesete i prizva r’n’b duhove prošlosti poput Aaliyah – crnom panterom koja je proslavila Timbalanda. Tada je Timbaland bio svjež doprinos, a sada je ustajali zrak koji nikome ne može biti zanimljiv, s obzirom da je u dekadi i pol iz svojih usta izbacio samo: „a-ha-pricki-pricki-baby-girl“, neovisno o glazbeniku s kojim je surađivao i stila kojeg je bio. JT – jedan veliki minus na polju Timbaland.

Uvodna Pusher Love je čudna fuzija klasičnog, teatralnog filmskog zvuka s pretjeranim produkcijama tipičnim za prvo desetljeće ovog milenija rezultira tek zamaranjem, a sage o njemu i njegovoj dragoj utapaju slušatelja koji se oko sredine naglo budi i shvati da je i dalje na istoj pjesmi. A one su same po sebi vrlo površne i krasi ih jeftina lirika, pa tako slengovske reference na drogu i alkohol kulera trebaju učiniti opakim momkom, a zapravo sve zasere kad zapjeva u ljigavim polubaladama poput Strawberry Bubblegum gdje zvuči kao u najgorim danima karijere s N’SYNC-om.

Megalomanski karakter ovoga albuma formula je za rasplinuće, pa tako u mješavini žanrova među kojima dominira r’n’b JT forsira neartikulirane glasove i kojekakve neprirodne uzdahe i stenjanje kao u Spaceship Coupe koji zvuči kao da je semplirao japansku inačicu RedTubea ili nekog hentaija s maloljetnicama. Simpatičan ljetni pjesmuljak jest That Girl lagane melodijske linije s nizom puhačkih instrumenata koje bismo mogli slušati ovog ljeta dok kruzamo negdje autom niz obalu. Zicer albuma i najdinamičnija stvar, iako prilično generički hibridni-pop je Let The Groove Get In gdje se malo baca u temperamentnije, latino vode koje pozivaju na čagu.

Jedina prava, nepatetična balada na svom mjestu i opravdane dužine jest Mirrors kao novi singl posvećen jednom od najvećih holivudskih komada – Jessici Biel Timberlake gdje Justin zvuči kao Justin, ali ovoga puta malo ozbiljniji. Neki će reći da je to Cry Me a River 2.0, ali ovdje pokazuje autorsku zrelost. Za klavirom uz prateće crnačke vokale, ova će pjesma biti zacmentirana kao jedan od najvećih uspjeha u karijeri.

Za kraj albuma ostavlja Blue Ocean Floor – najveću pilažu ovoga izdanja koja će vas navesti (ako se prisilite do nje doći) da bacite album u smeće ili obrišete folder imena The 20/20 Experience zbog umirućih vokala, najdosadnije i najjednoličnije melodijske linije obavijene oko srcedrapajućih i patetičnih ispovijesti mladog Justina.

Nažalost, nakon sedam godina čekanja uslijedilo je samo veliko razočaranje. Prevelike ambicije i pretencioznost pojele su dijete. JT se izgubio u šumi želja i produkcije, neuspjelim fuzijama žanrova, jeftinim tekstovima i zastarjelim stilovima.

Naša ocjena: 2.5/5

Popis pjesama:
1. Pusher Love Girl
2. Suit & Tie (feat. Jay-Z)
3. Don’t Hold the Wall
4. Strawberry Bubblegum
5. Tunnel Vision
6. Spaceship Coupe
7. That Girl
8. Let the Groove Get In
9. Mirrors
10. Blue Ocean Floor

TAGOVIjustin timberlake pop recenzija albuma