Novi dokumentarac o najpoznatijem svjetskom kanibalu otkriva jezive detalje njegovih djela

Priča o Arminu Meiwesu je jadna od onih zbog kojih nam se ledi krv u žilama, ali nas svejedno fascinira sva njezina ludost i bizarnost.

Kada se govori o kanibalizmu, barem ovoj njegovoj modernijoj varijanti, na pamet nam padaju uglavnom samo dva imena: Hannibal Lecter i Armin Meiwes. Prvi je lik iz filmova, dok je drugi itekako stvaran, a na svu će sreću ostatak svog života provesti iza rešetaka. Ipak, iako je prošlo već 15 godina od bizarnog zločina koji je zaprepastio svijet, priča o Arminu Meiwesu i dalje fascinira ljude, prvenstveno jer se radi o nečem toliko nevjerojatnom i stranom da čak i riječ “tabu” tu gubi svaki smisao. Čin ubojstva je gnjusan sam po sebi, ali kanibalizam, i to na način kako su ga izveli Meiwes i njegov “partner”, svakako prelazi takve bazične osjećaje. Novi dokumentarac o ovom fascinantnom liku, naslovljen Docs: Interview with a Cannibal sada još jednom zaokružuje cijelu priču i otkriva neke sasvim nepoznate detalje.

Docs: Interview with a Cannibal – dokumentarac:

Armin Meiwes je odrastao na selu, i kao svaki klinac uživao u prirodi i životinjama. Život mu se promijenio kada ga je s pet godina napustio otac te ostavio kao “glavu familije” da se brine o svojoj majci. Tada je otprilike počeo osjećati neprirodnu glad prema ljudskom mesu, ali naravno da ništa nije poduzimao po tom pitanju. Nakon što mu je majka umrla, već odrasli Armin, inače računalni inženjer po struci, kreće malo slobodnije istraživati svoje mračne porive te postaje aktivan na internet stranicama i chatovima posvećenima kanibalizmu.

Kao netko tko je oduvijek htio pojesti drugog čovjeka, Meiwes se začudio količini ljudi koji su imali želju da ih se pojede. S nekoliko njih se i našao, te su se seksali i bacili bizarni kanibalistički role-play, ali nikada nisu išli dalje od toga. Barem do ožujka 2001. godine, kada se na njegov oglas o potrazi za osobom koja želi biti pojedena javio 43-godišnji Bernd Brandes. Dječaci su se dosta dugo dopisivali, da bi se više od godinu i pol dana kasnije našli uživo te su se odmah bacili na posao u Meiwesovoj kući. Poslije seksa, Meiwes je nakljukao Brandesa tabletama za spavanje i dao mu domaće rakije, nakon čega mu je odrezao penis i ispekao ga na tavi, te su ga zajedno pojeli.

Nakon toga je Meiwes Brandesu spremio toplu kupku te mu čitao Star Trek roman, da bi ga u ranim jutarnjim satima napokon i ubio ubodom u vrat. Narezao ga je na komade i spremio u frižider, a lubanju zakopao u dvorište. Prvo što si je pripremio je bio ramstek s Brandesovih leđa s krumpirima, a evo što je sam Meiwes rekao o tom iskustvu: “Prvi zalogaj je, dakako, bio iznimno neobičan. Bio je to osjećaj koji uistinu ne mogu opisati. Proveo sam 40 godina žudeći za time, sanjajući to. I uistinu sam osjećao kako postižem savršenu povezanost s njime kroz njegovo meso. Meso je imalo okus svinjetine, samo intenzivnije.”

Prekrasno. Policija mu je 10. prosinca 2002. godine upala u kuću nakon dojave sumnjičavog susjeda, a osim mesa u frižideru i lubanje, pronašli su i video vrpce koje prikazuju cijeli proces neobičnog ljubavnog čina između Meiwesa i Brandesa. Scene su bile toliko eksplicitne i gnjusne da su ih vidjeli samo prisutni na suđenju i šačica dokumentarista, ali je od četiri sata materijala u dokumentarcu ipak prikazano nekih 19 “pitomijih” minuta. Stručnjaci su procijenili kako Meiwes pati od rijetke i iznimno snažne forme fetišizma, kao što je patila i njegova “žrtva”, ali sudstvo svejedno nije imalo milosti za njegovo djelo, nazvano ljubavni kanibalizam. Eto, ljubav te ipak može stajati života…

TAGOVIarmin meiwes dokumentarac fetiš kanibal kanibalizam njemačka ubojstvo